Autorsko veče Miraša Martinovića “Živa antika”, održano je u Biblioteci i čitaonici “Njegoš” na Cetinju.
Posljednja njegova knjiga poezije “Troja domovina”, u kojoj je sadržano četrdesetak pjesama, prema riječima književnika i publisiste Božidara Proročića, predstavlja kompleksno pjesničko štivo.
“Njegova poezija čitaoce osvaja helenizmom i mistikom koji se obostrano prepliću kroz paradigmu nastajanja i događaja iz daleke prošlosti. U sintezi mitskog, književnog, enciklopedijskog, etimološkog i kulturološkog, on na poseban način budi našu maštu i pretvara je u stvarnost”, kazao je Proročić.
Romani “Putevi Prevalisa”, “Otvaranje Agruvijuma” i “Teuta” djela su koja, kako je objasnio, nose u sebi jaku komponentu Mediterana, izdignutu iz ruševina drevnih gradova imaginacijom i tajnama kojom Martinović vlada, i čitaoca vodi u mistični svijet drevnih Prometeja, Teute i Agruvijuma.
Književnik Miraš Martinović poručuje da je u literaturi sve moguće, da sve prošlo živi u nama, da treba umjeti pročitati znakove i tragove koji su ostavljeni, i “ukrstiti ih s našim tragovima”.

“Na prostoru Crne Gore su se smjenjivali mnogi narodi, starosjedioci Iliri, čiji su korijeni duboko u njoj. Meni je bilo bitno da se kroz moje djelo produže oni koji su nekada živjeli na prostoru Duklje i Prevalitane, ove zemlje. Sve što je živjelo u našim prethodnicima, živi i u nama. Ono što oni nijesu dosanjali, mi sanjamo. Samo treba da im se istinski posvetimo. Oni su tu, nijemi, treba im omogućiti da progovor”, kazao je Martinović.
Profesor književnosti, Veljko Đukanović ukazuje da je književnost Martinovića nastajala poslije brižljivog arhivskog i arheološkog istraživanja i ispitivanja, pa se, kazao je, slobodno može reći da su Martinovićeve knjige u isto vrijeme i studije i umjetnička djela.

Preporučeno
“Istorijske ličnosti i događaje o kojima piše, Martinović koristi kao okosnicu ili kostur, a priča je ono vezivno tkivo koje taj kostur drži ujedno, i služi da se određena ličnost ili događaj sagleda s više strana i da dobije na živosti. Izvanredni dar erudite i pripovijedača omogućava mu da, snagom svoje mašte, čitaocima otkriva davno izumrle ličnosti, oburdane i porušene gradove dok su bili u svoj svojoj veličini. Martinović nam poručuje da su prolazni i moć i slava i ljepota onih što im se činilo da nikad neće proći. Sigurno je samo jedno, kako kaže Miraš: ‘Svi putevi vode u smrt, pa i carski’ … Ali zato ‘Samo zapisano traje i čuva sjećanje'”, zaključio je Đukanović.
















