Video
Dramaturg predstave je književnik Božo Koprivica, rođeni Nikšićanin. koji već decenijama živi u Beogradu. U razgovoru za Pobjedu, Koprivica govori o značaju obnavljanja „Princeze Ksenije“ u savremenom kontekstu, njenoj istorijskoj važnosti i društvenim refleksijama koje donosi. Pored toga, osvrće se na svoju posljednju knjigu – „Ludu knjigu“, koju je krajem prošle godine objavio podgorički „Fokalizator“, postmodernizam kao literarni pravac, nostalgiju za nekadašnjim Nikšićem i njegovim preobražajem kroz decenije. Govori i o simbiozi književnosti i fudbala – neraskidivoj vezi koja je obilježila njegov stvaralački opus i koja mu, kako kaže, ostaje važna i danas.
Koliko je za crnogorsku kulturu bila važna predstava ,,Princeza Ksenija od Crne Gore“ devedesetih godina i koliko je značajno što je obnovljena ove godine?
KOPRIVICA: Bilo mi je stalo, ja sam gledao i tu prvu verziju. Igrali su i neki moji prijatelji: Miša Janketić, Đurđija Cvetić, Milo Miranović. I mnogo je bila važna kao neka vrsta podstreka za ovo što će se početkom sljedećeg stoljeća dogoditi u Crnoj Gori. Mislim da je neke tada i upoznala sa tim važnim istorijskim događajima koji su se ticali porodice Petrovića. Mislim na tu falsifikovanu Podgoričku skupštinu i na taj Božićni ustanak. Neki ljudi iz tog perioda nijesu ni znali čak, vjerujem i neki koji su učestovali u toj predstavi.
E sad, važno zato što je i sad slična situacija što se tiče tih nekih pretenzija ove SNS vlasti iz Beograda i ovih ovdje koji podržavaju tu vlast ili je oponašaju. Aleksandar Vučić je toliko sad poljuljan. A za mene je opozicija svako ko prepoznaje primitivizam. Ali mi je ipak najvažnije, pošto je u pitanju pozorište, kad se skupila dobra ekipa, da je Radmila Vojvodić napravila dobru podjelu i da sam upoznao jednog glumca kakav je Izudin Bajrović. To je kao u svim velikim literaturama, pad jedne porodice, kao ,,Pad kuće Ašera“ kod Edgara Alana Poa. Važno je i volio bih da ovu predstavu gleda veliki dio crnogorskih građana.
Predstava takođe istražuje unutrašnje egzile i patnju za domovinom. Koliko je za Vas lično ta tema značajna, s obzirom na to da ste prije nekoliko decenija napustili rodni Nikšić?
KOPRIVICA: Ja sam otišao na studije kad sam imao 18 godina. Bilo je planirano da odem kod braće u Beograd kad sam imao 10 godina zbog fudbala. Međutim, desile su se neke okolnosti da nijesam otišao, nego sam otišao kasnije na studije svjetske književnosti. Trebalo je da potpišem za Partizan, ali neki preskoci na srcu nijesu htjeli da bude tako. Nijesam se osjećao u Beogradu kao u egzilu. Moji su živjeli u Beogradu kratko između dva rata, kad su iz Crne Gore otišli. Poslije Ulcinj, Cetinje, pa Nikšić. Taj osjećaj se posljednjih godina pojačao, ali ipak se ne osjećam tamo kao u egzilu jer imam prijatelje. Osjećam se sad kao u nekoj primitivnoj sredini koja preovlađuje. Ne samo zbog vlasti i ovih koji je podržavaju, nego zbog mjerila koja su u svakoj oblasti uništena. Danas u sportu svako može da bude legenda, tako je u glumi i među književnicima. Ranije se znalo što su stvari iznad crte. Prosto se znalo ko je ko. A u meni prevagne ova priča o Nikšiću. Emocionalna, zbog ljudi s kojima sam odrastao – zbog Željka Cerovića, Bala Baletića – nekih ljudi koji su meni jako bili dragi. Nema ih više sad, nažalost, ali oni žive sa mnom.
Vaša posljednja knjiga nosi naziv ,,Luda knjiga“. Zbog čega ste odabrali baš taj naslov?
KOPRIVICA: Pravo da Vam kažem, ja se opredjeljujem za naslov kako mi padne. I svaki čovjek, nije važno čime se bavi, ima trenutke kad je najbliži sebi. To možda zavisi od doba dana, ili od nekog raspoloženja ili od muzike koju čovjek sluša, možda. Ako mi u tom trenutku padne na pamet, to je naslov. Npr. knjiga ,,Samo bogovi mogu obećati“ trebalo je da se zove po mom ,,Dribling i smrt“ i onda su ćerke govorile da stalno pišem o smrti i da je dosta smrti više. A to je u stvari stih jednog pjesnika: ,,Samo bogovi mogu obećati jer su besmrtni“.
Fridriha Helderlina, zar ne?
KOPRIVICA: Da, da… Mislim da je ponajbolji pjesnik Helderlin. Ja ga nikad nijesam do kraja ukapirao, valjda jer ne znam njemački. Mislim da i u djetinjstvu ima nešto besmrtno. I dječak može obećati!
Knjiga počinje zapisom o grčkom junaku Ajantu, a nastavlja se svojevrsnim putovanjem kroz biblioteku Vaše ćerke Jovane. Mnogostruke su reference, Vaši zapisi komuniciraju intertekstualno sa stihovima desetine i desetine pjesnika. Koliko Vam je bliska ideja o svemiru kao beskrajnoj Vavilonskoj biblioteci, kako je zamislio Borhes?
KOPRIVICA: Ajant je prvi samoubica u antičkoj književnosti. Njemu je oduzeto oružje, koje je trebalo da mu pripadne poslije smrti Ahileja, ali ga je Artemida dala Odiseju. Ideja svemira kao velike biblioteke odavno mi je bliska. I u prvim knjigama sam to imao, da povezujem. To je veliki rizik. Kao što je i u ,,Ludoj knjizi“ rizik. Onog trenutka kad se uklopi u moju priču i uđe neki stih Helderlina, Rilkea, Cvetajeve ili nekih nepoznatih pjesnika – to su moji stihovi. Ja to tako gledam. Jer Ezra Paund kaže: ,,Ono što voliš niko ti uzeti ne može“. Ili: ono što voliš jedino je nasljeđe tvoje. Jer tih omaža imate u filmovima. Rajner Verner Fasbinder npr. ima omaž Daglasu Sirku, koji se pominje u ,,Princezi Kseniji“.
U svojoj literaturi često miješate stvarnost i fikciju u postmodernom maniru. ,,Luda knjiga“ je, prema riječima urednika Vladimira Vojinovića, ,,više od postmodernizma“. Što mislite o postmoderni i odakle ta potreba za mitologizacijom stvarnosti?
KOPRIVICA: Ja ne mogu da definišem postmodernizam zato što je to potrebno da bi se klasifikovale neke norme. Ali ništa novo nema u književnosti. Stalno uzimam primjer iz ,,Don Kihota“. U jednom trenutku Servantes piše kako je Sančo na magarcu, a onda se sjeti: ja sam u sedmom ili nekom drugom poglavlju zapisao da je Sančo izgubio magarca, ili sam mu ga ja oduzeo. Ta poigravanja nijesu novina. Plašim se da stručne analize nemaju hrabrosti da kažu što je dobra književnost. Što se mitologizacije tiče, reći ću vam to ovako, jer ste Vi pjesnik. Ako su tri-četiri detalja dokumentarno tačna, ne da imate pravo na laž, nego imate pravo da ubijedite čitaoca (naravno ako uspijete) da je i taj peti koji je izmišljen dokumentaran. Ako biste sad vi opisivali ovaj hol u Hotelu „Crna Gora“, dovoljno je da umjesto ovih fotelja koje su braon napišete da su zelene. To je odmah drugačija priča. Da li ja iskontrolišem svaki put tu neku šizofreniju pisma, nijesam siguran, ali pokušavam.
U ,,Ludoj knjizi“ nikšićki trg je predstavljen kao pozornica života. Koliko je ta pozornica bila značajna u vremenu kada ste odrastali?
KOPRIVICA: Tako je. Taj trg je čaroban, tamo sam najviše naučio o pozorištu. Na fudbalu, košarci, ali i tamo. Naučio sam gdje dolazi svjetlo, kako… Pozorište je i kako se javiti nekom, kako vam stariji čovjek skida šešir, a vi ste balavac pa mu se javite. Kako neki profesori vade ruku kad vam se javljaju. Kako ćete pomoći nekoj ženi, ne mora da bude majka i baka nekog druga, nego prosto osjetite potrebu.
Na tom trgu spavao je na kolicima Jovo Džada, kojeg često pominjem – Jovo Borozan. Imao je ogromno poštovanje. Zbog ponašanja, zbog njegovog objedovanja u kafani. Tražio je uvijek papirnu salvetu, uvijek tri dcl vina. E, da li sam ja to izmislio, ali mislim ipak da mi je ostalo da je on govorio Bodlerovu pjesmu ,,Balkon“. Pa Njegoša i Mažuranića… Često odem u Nikšić bez povoda, do te mansarde gdje smo mi živjeli.
U Nikšiću je nedavno organizovan humanitarni koncert ,,Za naše Kosovo i Metohiju“, u organizaciji Fondacije „Delije“ i Eparhije budimljansko-nikšićke. Uoči koncerta došlo je do sukoba ,,grobara“ i ,,delija“ – na ulaz u pozorište bačene su dimne bombe, a policija je spriječila teži sukob. S druge strane, Nikšić se kandidovao za Evropsku prijestonicu kulture 2030. godine, na čelu sa predsjednikom opštine koji neumorno potire nasljeđe antifašizma i savremene Crne Gore. Kako komentarišete taj paradoks?
KOPRIVICA: To su ti nezamislivi paradoksi. Ne mora predsjednik opštine da bude, a bilo bi dobro, neko ko je potekao tu, ko je iz tog grada. I nemoguće bi bilo ako bi on imao, može to biti neformalni savjet, ljude koji vole taj grad, koji imaju neko iskustvo. Pa, zamislite da njemu neko savjetuje da dovede u pozorište navijače. To je stvar političke manipulacije. To je dirigovano. Znate kako je to bilo originalno pozorište koje su napravile zanatlije 1925. To jeste hram isto. Pozorište, kultura, to je demokratska ustanova. I sad vi se bahatite, šaljete podršku Vučiću i slijedite to svakosatno klepetalo. Odakle to? Da nijeste vi gramzivi ili sluga nečija? Morala bi da bude ozbiljnija reakcija u Nikšiću. Ne da se ne odlazi u pozorište, ali da budu demonstracije i da se neke stvari stave do znanja.
Da je drugo vrijeme, da je neko za vrijeme intoniranja himne pokazao srednji prst, pa makar bio i mangup – ne bi dobro prošao. Ne bi taj predsjednik opštine smio da se pojavi na ulici, a ne da ima podržavaoce. Pa što nije rekao onda: „jesam, ja sam to uradio“. Nego, slučajno – tako to objašnjava. Bio je predsjednik države pored njega. Kako on nije reagovao, ako je vidio tu fotografiju? Kako nije insistirao da se smijeni taj čovjek?
Sad svaki građanin grada Nikšića koji ima pravo glasa mora da izađe na ove izbore. Ne smije da bude ravnodušan. Tu nijesu u pitanju neke personalne stvari, je li vam neko simpatičan ili nije. Ne možete da se pravite da vas to ne zanima. To je nemoguće. Ne samo zbog standarda, nego zbog toga kako će grad biti uređen.
Kako ste krenuli da spajate dvije svoje najveće strasti i stvarate simbiozu između književnosti i fudbala, koja je obilježila Vaš opus?
KOPRIVICA: Prvi dar mi je lopta. I ostao sam ulični igrač. I to osjećanje koje sam imao kada gledam utakmicu, kad sam čekao te tzv. partizanove bebe je nezamjenjivo. Napustio sam predavanje o Bodleru, zbog Pelea. Profesor Koštić, jedan vrlo simpatičan čovjek, pita: ,,Gdje ćete to, gospodine Božo“. Kažem: ,,Profesore, igra Pele protiv Zvijezde“. I pokušam poslije jednom da mu objasnim. Velim: ,,Bolje znate od mene da je lopta božanski oblik. To pišu i Paskal i Ciceron. Pominje se lopta i kod Homera“. Ako taj predmet dobacite igraču sa 40 metara, a da on ne mijenja korak, je li to ritam? Je li to isto kao stih?
A Borhes je zakazivao predavanja u vrijeme utakmica kako ih studenti ne bi gledali…
KOPRIVICA: Borhes je majstor, ali zbog toga ga ne volim. Za mene je mnogo više za Argentinu učinio Maradona, nego Borhes. On je imao snagu da ih sve skupi na Majskom trgu. One utakmice su prikazane kao Engleska – Argentina, ali to je bilo vrijeme Foklandskog rata. Brodski je iznio podatak da samo par procenata ljudi čita. Svijet bi postojao i bez čitanja, uz dužno poštovanje antičkoj književnosti. Nije Maradona uzeo neki Borhesov sonet pred onaj dribling protiv Engleza, koji je neprevodiv.
Kako Vi doživljavate riječ egzil?
Preporučeno
KOPRIVICA: Možete da budete u egzilu i u svojoj kući. Ja volim da boravim s prijateljima, ne samo u kafani, nego i da šetam. Ali čovjeku je neophodna usamljenost, neki trenuci u toku dana. To vam je ono kao trenutak kad ste sami na plaži. Ono čega se sjećate tada, vi ne provocirate da se toga sjetite. Što bi se u književnosti odavno reklo, kao neki unutrašnji monolog… Koji je uglavnom vezan za Džejmsa Džojsa. Ali ima u ,,Sevastopoljskim pričama“ kod Lava Tolstoja, 70 godina prije toga, ranjeni oficir kojem kroz glavu prolaze mnoge stvari. Tako da ništa nema novo u književnosti. Nego vole ovi kritičari da razvrstavaju. Džojs je mnogo učio od Tolstoja. A osim toga, misaoni tok Ane Karenjine pred samoubistvo jeste klasičan primjer unutrašnjeg monologa.
