U razgovoru za Pobjedu ističe da je generacija obnovitelja na djelu pokazala da razumije standarde državnosti u Evropi novog doba. Prema njegovim riječima temelje moderne države počela je postavljati u godinama prije referenduma, a nakon formalizacije nezavisnosti beskompromisno se usredsredila na svoje strateške ciljeve: razvoj i integraciju.

Crna Gora slavi veliki jubilej dvadeset godina od obnove nezavisnosti. Možda treba ovom prilikom podsjetiti crnogorske građane koliko je to ogromno dostignuće za jednu malu državu na balkanskoj vjetrometini. Je li Crna Gora i dalje najuspješnija evropska priča?

ĐUKANOVIĆ: Da, veliki jubilej, koji je značajan i zbog dva dodatna razloga: stara evropska država Crna Gora nastavlja svoj hiljadugodšnji državotvorni kontinuitet i pokazuje poštovanje prema tradiciji neprekidne borbe za slobodu i za državu.

Drugo, generacija obnovitelja je i na djelu pokazala da razumije standarde državnosti u Evropi novog doba. Temelje moderne države počela je postavljati u godinama prije referenduma, a nakon formalizacije nezavisnosti beskompromisno se usredsredila na svoje strateške ciljeve: razvoj i integraciju.

To je istorijsko dostignuće. A u pravu ste, utoliko važnije što se radi o maloj državi, sa balkanskom reputacijom.

Crna Gora je nesumnjivo i dalje na poziciji koju je zauzela prvog dana nakon obnove nezavisnosti. Kao oaza multietničke demokratije, kako je opisivala američka Državna sekretarka Olbrajt, tada sa ubjedljivo najvećim prilivom investicija i najdinamičnijim razvojem, logično, postala je država lider na putu evropske integracije.

Sve promjene u međuvremenu, kod nas i u okruženju nijesu, niti mogu ugroziti tu njenu komparativnu prednost. Raduje me to da bi u narednih nekoliko godina taj proces mogao dovesti do članstva u EU.

Da je današnja politika proširenja EU postojala u tom periodu, siguran sam da bi Crna Gora postala članica EU 2016. ili 2917. godine istovremeno kada je ušla u NATO. godine. Nažalost EU tada nije željela da se dalje širi. Manje Brisel, više države članice smišljali su razne političke izgovore. Prije toga su se požalili da su umorni od proširenja, zatim su aktuelizirali jednu staru ideju, o Evropi u više brzina; lansirali jednu novu, da se zaustavi dalje proširenje dok se prethodno ne konsoliduje i reformiše postojeća EU, promijenili su pravila igre tokom utakmice mijenjajući metodologiju pregovora sa zemljama kandidatima i na kraju su ponudili utješnu nagradu pretedentima na članstvo: Evropsku političku zajednicu…

Zajednički imenitelj svim ovim idejama bilo je odgađanje daljeg proširenja EU, dok postojeće članice sebi jasno ne odgovore kako će prevazići ozbiljne kontroverze u današnjoj Uniji.

A onda je počela ruska agresija na Ukrajinu, koju je EU pravilno pročitala kao ozbiljnu prijetnju po sopstvenu bezbjednost. Taj geopolitički razlog je prenuo Uniju i ukazao na nužnost zatvaranja bokova Evrope za upliv agresivne antievropske politike.

Kakogod, EU je sada na tom stanovištu. I treba je u tome podržati. To pojačava optimizam da bi Crna Gora u doglednoj budućnosti mogla efektuirati svoje proevropsko liderstvo na Zapadnom Balkanu.

Predstavnici vlasti svakodnevno ponavljaju da će Crna Gora biti prva sljedeća članica EU. Na skupu u Matici Crnogorskoj povodom jubileja, iznešena je tvrdnja da je Crna Gora propustila dvije šanse da postane dio evropskog demokratskog društva – 1989. i u vrijeme Vaše vladavine, uz opasku da ste zloupotrijebili independistički pokret i da ste razgradili državu, da ste stvorili uslove za bogaćenje uskog kruga Vama bliskih ljudi i da je po gvozdenom zakonu diktature kreativna inteligencija morala da sarađuje sa DPS-om. Možda nije prigodno pitanje za jedan jubilej, ali i ove tvrdnje su izrečene na skupu upriličenom tim povodom?

ĐUKANOVIĆ: I ja sam, još prije 7-8 godina to najavljivao. Ali, primjećujem bitnu razliku u političkom narativu ove teme u to vrijeme i danas.

Kazao sam tada da će Crna Gora biti prva sljedeća članica EU i objasnio da me uvid u stanje dostignutog nivoa reformi zemalja kandidata iz regiona upućuje da je Crna Gora makar tri do četiri godine ispred drugih.

Naravno, bio sam i dodatno oprezan u raspirivanju nade kada su tako važna ostvarenja u pitanju, koja, kad bi se pokazala realnim, mogu da otvore potpuno novi horizont šansi i mogućnosti za svakog člana društva.

Kao Predsjednik Crne Gore i učesnik redovnih sastanaka lidera regiona sa predsjednikom Evropskog savjeta, takođe kroz vrlo frekventnu komunikaciju sa predsjednicima ili premijerima članica Evropske unije, bio sam u prilici da promptno registrujem svaku promjenu raspoloženja na evropskoj strani, kada je proširenje u pitanju.

No, kako sam kazao, važnije je bilo to što sam znao koliko je koja od šest zemalja pretendenata uradila i koliko radi na dostizanju svoje harmonizacije sa sistemom, politikom i standardima EU.

Nažalost, tada nije dostignut mogući napredak u integraciji Zapadnog Balkana u EU zbog nespremnosti Unije da nastavi i zaključi svoju do tada ubjedljivo najuspješniju politiku – proširenje. Iako je to bio najplodniji period svih zapadnobalkanskih zemalja na reformskom planu.

Promjenom geopolitičkih okolnosti, kada se EU opet zainteresovala za stanje stvari na terenu, nije mogla primijetiti drugo do da je Crna Gora u prednosti u odnosu na ostale. Iako, mislim da je reformski entuzijazam u međuvremenu splasnuo, u svim društvima Zapadnog Balkana, što zbog neaktivnosti EU, što zbog aktivnosti „trećih strana“, ponajprije zbog sopstvene inertnosti.

Elem, koliko god na današnji narativ gledao kao na marketing u susret predstojećim redovnim izborima u Crnoj Gori, radujem se da je perspektiva članstva ponovo realna. Jer, što god da se bude događalo sa EU u narednom periodu, neuporedivo ugodnije će biti za njenim stolom, nego u ulozi posmatrača, poput onih s drugih kontinenata.

Pored ova dva politička pristupa, tema je zbog aktuelnosti izuzetno inspirativna i za politikantska i tendenciozna tumačenja po odomaćenoj crnogorskoj formuli: što neko manje zna o tome, to je ne samo ambiciozniji nego i agresivniji u izricanju konačnog suda. A kada dugom i upornom samopromocijom i dio javnosti ubijedi u umišljaj o vlastitoj genijalnosti, onda ne možete ni očekivati drugo do da zloupotrijebi i jubilej i pozornicu ozbiljnih nacionalnih institucija za izlivanje bijesa što će ostati neshvaćen, bez pružene šanse da usreći Crnu Goru.

Ko bi ozbiljan mogao konstruisati da je Crna Gora, tj. DPS onemogućio SFRJ, tada na izdisaju da prihvati članstvo u EU, uz uslov da se ne raspadne.

Nijesu to tada željele ni Srbija, ni Hrvatska, ni Slovenija… a ostali nijesu mogli ni na što uticati.

Jednako tako je tačan opis o zloupotrebi independističkog pokreta i već izanđala priča o bogaćenju prve, druge i ostalih privilegovanih porodica.

Nijesam dosad ništa čuo ni o zlostavljanju kreativne inteligencije. Ako opet nije riječ o onom transportu u gepeku.

Otkako sam izašao iz državne politike, gdje sam od takvih konstrukcija morao braniti državne interese za koje sam bio odgovoran, ne čitam što misle umišljeni i frustrirani marginalci. Imam bolje društvo i ljepše preokupacije.

Vjerujem da se i oni bolje osjećaju bez mene. Sad mogu bezbrižno da nastave svoje aranžmane sa srbijanskim Telekomom, sa Malofejevim i sličnima, da prodube temu je li nam trebala nezavisnost prije nego se demokratizujemo, da odvagnu je li se poremetila ravnoteža između velikosrpskog i crnogorskog nacionalizma. Ima li kakvih novih prijedloga za skraćenje himne i dodavanje još koje narodne zastave, koji bi još jezik mogao dobiti status službenog u Crnoj Gori. I najvažnije od svega: ima li đe kakvih para.

U jednom intervjuu ste rekli da u višegodišnjoj diplomatskoj partiji šaha Crna Gora nije napravila nijednu grešku i da je samo tako bio moguć projekat obnove crnogorske državnosti i ponovnog međunarodnog priznanja Crne Gore. I zbilja spoljna politika je bila najuspješnija politika bivše vlasti. Kako aktuelna Vlada vodi spoljnu politiku u nikad izazovnijim vremenima?

ĐUKANOVIĆ: Ocjenu o besprekornoj promišljenosti i preciznosti crnogorske državne politike tog vremena ponoviću i danas. Najmoćniji argument za tu ocjenu je vrlo očigledan: niko nije želio obnovu nezavisnosti Crne Gore osim nas – otprilike polovine tadašnje crnogorske javnosti.

Druga njena polovina, izdašno pomognuta iz Srbije, bukvalno, uradila je sve da se Crnoj Gori uskrati pravo na odluku o svojoj budućnosti. U međunarodnoj zajednici na Istoku i na Zapadu nije bilo niti jednog glasa razumijevanja za takvo naše stremljenje.

Zato je, valjda, logično: uspjeli smo jer smo bili nepokolebljiv pravljenju trulih kompromisa. Politiku hoda naše države ka referendumu o nezavisnosti smo vodili bez ijedne greške. Nema dobre spoljne politike bez jednako tako dobre unutrašnje politike. U globalizovanom digitalnom društvu nije moguće prevariti međunarodnu zajednicu, ako u svom dvorištu vodite autokratsku ili bilo kakvu drugu retrogradnu politiku.

Godinama prije referenduma Crna Gora je ulagala ozbiljne napore na modernizaciji društva, sistematizovane u Agendi ekonomskih reformi. Vlada je to realizovala u najtješnjem dosluhu sa domaćim ekspertima i praktično cjelokupnom kolonijom međunarodnih organizacija prisutnih u Crnoj Gori tog vremena. Tako je bilo moguće obaviti kvalitetniju vlasničku transformaciju i prije nezavisnosti preuzeti neke od važnih nadležnosti savezne države, napokon i uvesti njemačku marku, pa euro u platni promet. A zahvaljujući i tome, odmah nakon nezavisnosti godinama imati ogroman priliv direktnih stranih investicija koji je uvijek bio 18-19 procenata BDP.

Takođe, multietnička demokratija učvršćena u ratnim ranim devedesetim godinama, dodatno osnažena na referendumu, doprinosila je kvalitetu političkih procesa. Možda se to nije dovoljno vidjelo, jer su sjenku održavali velikosrpski nacionalisti nezadovoljni ishodom referenduma i njihovi podržavaoci iz političko-medijske zajednice Srbije i Crne Gore. Zahvaljujući takvoj domaćoj politici, Crna Gora je stvorila imidž stabilne i prosperitetne države u, postala poželjan sagovornik i partner na svakom dijelu međunarodne zajednice, što joj je omogućavalo ubrzano učenje i napredovanje.

Dobro je da nova vlast u rušilačkom negiranju svega prethodnog, jer kako znamo na Balkanu svijet još uvijek počinje od raznih umišljenih glava, nije pregla da preispituje ispravnost strateškog spoljnopolitičkog kursa zemlje.

Doduše, svako malo napravi neki incident sa susjedima, ali to nije ništa novo… u duhu je duge tradicije velikosrpskog nacionalizma, a u našoj zemlji moguće je zahvaljujući tome što oni koji u parlamentu i Vladi servisiraju taj nacionalizam ništa o njemu ne znaju. Time, nažalost ni o, istorijski i aktuelno, najtežim bolestima crnogorskog društva.

Mladi ste ušli u politiku, ali i u istoriju jer je Crna Gora pod Vašim vođstvom obnovila nezavisnost. Što biste savjetovali mladim političarima koji danas vode našu državu?

ĐUKANOVIĆ: Ništa. Mislim da njih moji savjeti ne zanimaju.

Oni su i dalje u filmu da su tu da bi popravili sve pogrešno što je prethodna vlast uradila. Iako, čini mi se da sve više počinju da popravljaju ono što su sami zabrljali nakon „oslobođenja“. Tako danas slave otvaranje Amana kojeg su oni zatvorili i zatvorenog držali pet godina. Prethodno su uveli akcize na gorivo za mega jahte, s demagoškim obrazloženjem da ne žele da pomažu već bogate, pa su nakon nekoliko godina vratili staro rješenje… da ne pominjem ukidanje avio-kompanije, pa naknadno formiranje nove.

A, iskreno, ni sam nijesam zainteresovan da nudim savjete svakom koga upoznam.

Aktuelna vlast i politički protivnici DPS-a konstantno vode politiku kriminalizacije referenduma poručujući da su brojna nepočinstva bivše vlasti učinjena pod sloganom – nama se može jer smo pobijedili na referendum. Da li je bilo onih koji su se ogrtali crnogorskom zastavama, a u stvari radili protiv države i da li nam zbog njih danas lekcije o patriotizmu drže oni koji ne priznaju državu u kojoj obnašaju neke od najviših funkcija?

ĐUKANOVIĆ: Naravno da ih je bilo. Kao što ih ima i danas. I kao što ih ima u svakoj državi na svijetu. Tačne su dvije ocjene, obje otežavajuće po Crnu Goru.

Što je država manje institucionalno razvijena takvo ponašanje je izraženije. A Crna Gora je tada tek započinjala svoj savremeni institucionalni razvoj. Zadovoljavajući napredak na tom planu se ne mjeri godinama, traži makar vijek.

I drugo, što vlast duže traje pojave koje ste opisali su češće. Naša vlast je dugo trajala. I hvala Bogu da je tako, jer je bilo uslovljeno dugoročnim procesima koji su doveli do istorijskih ostvarenja: obnove nezavisnosti i prekretničke orijentacije na Zapad, uključujući ulazak u NATO. Imajući u vidu specifičnosti crnogorske političke scene, usuđujem se da tvrdim da smo imali češće promjene vlasti u tom periodu, do tih ostvarenja ne bi došli.

Ali, da ponovim: grešaka i zloupotreba pojedinaca iz vlasti je bilo i taj razlog je imao važno mjesto u spektru okolnosti koje su dovele do promjene vlasti 30. avgusta 2020.

I da dodam, te greške ni slučajno nijesu onakve kakvim nam ih u svom revanšističkom zanosu želi pripisati nova vlast. Posebno su ogavne vještačke simetrije koje u svojoj „objektivnosti“ kreiraju razni umišljeni analitičari i kritičari, koji obavezno, uz kritiku novoj vlasti, napomenu da je slična bila i prethodna.

Nijesmo bili slični, nego vrlo različiti. I to valjda još poneko pamti. Mi smo radili u korist nacionalnih interesa Crne Gore: u korist njene nezavisnosti, u korist njenog mira i ranih 1990-ih i 1999. Mi smo radili u korist njenog multietničkog i multivjerskog sklada. Mi smo radili u korist njene zapadne, evropske i NATO integracije.

Sve smo to radili uprkos tadašnjoj opoziciji, današnjoj vlasti, koja je ponosno glasala protiv Crne Gore kao nezavisne države; koja je prizivala NATO avijaciju da bombarduje i Crnu Goru, jer, kako su govorili: nijesmo gubavi; koja je jurišala na Tuze; koja je plaćenički služila u 7. bataljonu vojne policije pod okriljem Vojske Jugoslavije, formiranom da disciplinuje i zarobi Crnu Goru u vrijeme rata sa NATO; koja je iza leđa Crne Gore, za potrebe Miloševićeve diktature mijenjala Ustav zajedničke države; koja je štrajkovala glađu zbog ulaska Crne Gore u NATO itd.

Nijesmo, dakle, ni isto, ni slično, ama baš nikako… nego vrlo različito za svakog ko ima zeru pameti i poštenja. A oni koje u svojim analizama prave takve neodržive simetrije zapravo pokazuju da su sami dio prevarantskih i plaćeničkih korpusa uvijek pripravnih da naude Crnoj Gori.

Da zaključim. Imali smo grešaka i platili smo ih gubitkom vlasti i izloženošću primitivnom revanšizmu koji traje. Prihvatili smo taj sud crnogorske javnosti bez pogovora. Ali mi nijesmo prodavali Crnu Goru ni dok smo bili vlast ni kad smo postali opozicija. A to je valjda temeljna, ne političko-partijska, nego moralna i civilizacijska razlika za svakog normalnog čovjeka.

Sa sadašnje pozicije, kada se osvrnete na decenije Vaše izuzetno uspješne političke karijere, postoji li nešto što biste uradili drugačije?

ĐUKANOVIĆ: Uvijek bi se sve što ste nekad uradili moglo uraditi bolje.

Ali, kad je u pitanju politička strategija, promijenio bih samo neke odluke s početka jugoslovenske političke krize, ranih 1990-ih.

Nažalost, ono sto znate u svojim 50-im ne možete znati sa 27.

Počasni ste predsjednik DPS-a i povukli ste se iz aktivne politike. Ipak, politička konkurencija i veliki dio javnosti smatraju da i dalje donosite ključne odluke u partiji? Kako odgovarate na ove kritike?

ĐUKANOVIĆ: Najčešće ne odgovaram jer te prigovore smatram neozbiljnim. Čitav život sam proveo na najvišim državnim funkcijama. I apsolutno sam zadovoljan svojim učincima na tim poslovima.

Mislite li da nekom sa tim iskustvom može nedostajati vlasti da bi sada improvizirao svoju važnost iza zavjese?

Toliko je toga zanimljivijeg i ljepšeg što me danas ispunjava.

Ne brinem za brata, jak je i za mnogo veća iskušenja

Protiv brojnih osoba iz Vašeg bliskog okruženja su pokrenuti krivični postupci. Među njima je i Vaš brat Aco Đukanović. Mislite li da se svima njima sudi jer su bili uz Vas dok ste bili na najvišim funkcijama?

ĐUKANOVIĆ: Govorio sam već: i o greškama i o iskompleksiranom revanšizmu.

Ako su greške bilo kog pojedinca, iz vlasti ili bliskog vlasti, dovele do kršenja zakona, naravno, za to treba odgovarati. Jer, građani nam na izborima nijesu davali povjerenje da bi ga zloupotrijebili. I jednako tako vam tvrdim, niko od ljudi koji su u ime DPS-a učestvovali u vršenju vlasti nije od partije dobio zaduženje da krši zakon.

Da li ima revanšizma? Apsolutno. I to enormno. Ton takvoj atmosferi daju politički lideri nove vlasti koji misle da time mogu zamaskirati svoje neznanje, neposvećenost Crnoj Gori i svoju neučinkovitost.

Kratkovida je ta računica. Ali je i neupitno štetna za političko i duhovno zdravlje Crne Gore. Jer, nažalost imamo i previše takve tradicije.

Treba li nešto da dodam tome što su „oslobodioci“ već rekli ? Da sam ja njihova meta. I da dok do mene dođu pokušavaju kriminalizirati ljude iz mog političkog, partijskog i porodičnog okruženja.

Moj brat je dio te priče. Ne bih rekao da je iznenađen, još manje uplašen. Naprotiv, vrlo je riješen da upravo na svom primjeru pokaže kako se pod plaštom navodne borbe za vladavinu prava provodi politika diskriminacije i krše temeljna ljudska prava. Ne brinem za njega. Jak je i za mnogo veća iskušenja.