Video
“Najstariji istorijski izvor koji pominje dukljanskoga kneza Vladimira, Kratka istorija vizantijskoga hroničara Jovana Skilice s kraja XI vijeka, bilježi da je Vladimir vladao „Trimalijom (kako Skilica u skladu s manirom arhaizacije naziva Duklju) i obližnjim oblastima Srbije“. I hronološki drugi izvor koji spominje kneza Vladimira, domaća hronika Ljetopis Popa Dukljanina iz sredine XII vijeka, pominje ga kao vladara Zete, koja je za njegova vremena teritorijalno proširena i na suśedne oblasti.
Upravo je Ljetopis i najvažniji izvor za rekonstrukciju njegova života i djela, ali i potvrda postojanja starijega izvora, Žitija Svetoga Vladimira, najvjerovatnije još iz sredine XI vijeka.
Dukljanski knez Vladimir, čija je prijestonica bila u Krajini, na obali Skadarskoga jezera, nakon smrti je od strane lokalnih crkvenih vlasti beatifikovan, što nam potvrđuje i Ljetopis Popa Dukljanina, a njegov kult postao je snažna osnova izgradnje dukljanske države i dinastije koja će Dukljom vladati sve do kraja XII vijeka.
Nakon što je Stefan Nemanja osvojio i razorio Duklju, mošti dukljanskoga kneza Vladimira bivaju prenešene iz Krajine u okolinu Elbasana, što očituje namjeru novih vladara da potisnu kult „nacionalnog“ vladara-sveca, s intencijom instaliranja novih vjerskih praksi i kultova. U neposrednoj okolini Elbasana kult dukljanskoga kneza poprimiće novu formu i oblike i nastaviti da se razvija do u naše doba.
Istovremeno, u neposrednoj blizini Prečiste Krajinske, manastira u kojem su do oko 1215. godine bile pohranjene mošti kneza Vladimira, nastavlja se njegovati njegov kult na Trojičindan jedinstvenom procesijom koja je tokom vjekova imala interreligijski karakter i koja se gradila oko krsta za koji se vjeruje da je pripadao njemu i kultnoga mjesta na vrhu Rumije, na kojem se nalazio praistorijski tumul. Taj običaj grubom je silom prekinut prije 15-ak godina intervencijom Crkve Srbije, koja je samovoljno uništila drevni tumul posadivši na njegovo mjesto limeni objekat, prekrajajući izvorni kult, čime je on kao crnogorsko nematerijalno kulturno dobro u potpunosti razoren.
Kad je filijala Crkve Srbije u Crnoj Gori uviđela da ni za hiljadu godina nijesu uspjeli iz crnogorske svijesti istisnuti kult Sv. Vladimira, preimenovali su ga nasadivši mu ime koje u Crnoj Gori nije stekao – Sv. Jovan Vladimir, kako bi ga i preko imena nacionalno dekontekstualizovali.
Ovo podśećanje na istorijsku misiju i kult dukljanskoga kneza Vladimira neophodno je kao upozorenje da njegovu neupitnu pripadnost crnogorskoj istoriji, duhovnosti i kulturi danas nema pravo niko osporavati, a osobito ne revizionističkim postupcima prisvajati. Danas kad se svijet suočava s katastrofalnim posljedicama politike negiranja jedne nacije i njene istorije u Ukrajini, što se pokazalo kao ključni povod za rusku invaziju na tu državu, ne možemo ćutke prijeći preko identičnih imperijalističkih, kolonijalističkih i u osnovi nacifašističkih tendencija kojima se uporno nastoji negirati i otuđiti crnogorska istorija i kultura.
Preporučeno
Crnogorske naučne i kulturne ustanove, ali i državni organi Crne Gore, dužni su reagovati na svaki pokušaj negacije crnogorske istorije i kulture jer smo se mnogo puta dosad uvjerili da takve prakse prethode krvavim planovima za uništenje cijelih naroda i država. Priča o dukljanskome knezu Vladimiru i knjeginji Kosari jedna je od najljepših epizoda crnogorske istorijske memorije te potvrda drevnosti i civilizacijske slojevitosti crnogorske kulture. Crnogorski PEN centar i Fakultet za crnogorski jezik i književnost oštro osuđuju najnoviji pokušaj prisvajanja crnogorskoga kulturnog nasljeđa i upozoravaju na neophodnost izgradnje državnih mehanizama sprečavanja njegove zloupotrebe.”
