Video
Vukčević je režiser i univerzitetski profesor, doktor filmskih nauka, šef studijskog
programa Film i mediji na FDU Cetinje i član Odbora za film CANU. U razgovoru
za Standard naglašava ono što „Obraz“ čini aktuelnim. Pojedinac koji se suprotstavlja zakonu jačeg i traži moralni kompas. Takođe i to da film nije nostalgija, već poziv na dijalog o univerzalnim vrijednostima, te da je rađen kao
„balkanski western–eastern“. Otkriva i kako je skroman budžet oblikovao proces:
34 snimajuća dana razvučena kroz četiri godine, uz pauze zbog pandemije, da je
autentičnost građena radom s glumcima iz regiona i snimanjem na lokacijama
poput Starog Bara; i da se iza festivalskih uspjeha krije uporno, dugotrajno timsko
povjerenje.
HRABROST NASPRAM ZAKONA JAČEG
STANDARD: „Obraz“ polazi od lične hrabrosti usred rata. Koje savremene
paralele ste imali na umu?
VUKČEVIĆ: Savremene paralele su neizbježne i svaki film o prošlosti zapravo
govori o nečemu što nas danas muči. U regionu često vidimo tenzije koje se
temelje na prošlosti, istorijskim nepravdama ili etničkom i vjerskom identitetu, i
kako te posebnosti, ako se ne razviju u međusobno poštovanje i razumijevanje,
razaraju društvene odnose i empatiju. U Crnoj Gori i šire, retorika često unosi
razdore umjesto da gradi mostove – bilo u politici, medijima ili lokalnim
zajednicama. Obraz je pokušaj da pokaže kako pojedinac, čak iz „izdvojene“
pozicije, može napraviti hrabar moralni izbor i očuvati ljudskost. Film postavlja pitanje: šta bih ja uradio/la na mjestu Nura Doke? To nas prisiljava da razmislimo
o sopstvenoj savjesti i spremnosti da stanemo uz drugačije, čak i kada to nosi rizik.
Mene je zapravo najviše interesovao pojedinac koji se odlučuje da se suprotstavi
zakonu jačeg. To je bio glavni motiv mog interesovanja, dok su istorijske okolnosti
i Drugi svjetski rat – u filmu okvir – kulturni i moralni pejzaž u kojem se priča
odvija, svojevrsna pozadina, da bi glavnom junaku bilo još teže. Više od svega,
zanimalo me je šta se dešava s pojedincem unutar tog sistema, s čovjekom koji
pokušava da pronađe sopstveni moralni kompas u trenutku raspada poretka, tokom haosa Drugog svjetskog rata, u momentu kada ne važe pravila časti. U takvoj situaciji „obraz“ više nije pitanje tradicije — postaje pitanje ličnog identiteta, ljudskosti i lične odgovornosti. Vjerujem da je trenutak kada glavni junak našeg filma donese tu tešku odluku – upravo ono što pokreće našu publiku širom svijeta da se zapita: »šta bih ja uradio na njegovom mjestu?
STANDARD: Film je koprodukcija više zemalja. Šta je regionalna saradnja
donijela estetski i produkciono, a gdje su bili kompromisi?
VUKČEVIĆ: Koprodukcija je obogatila film raznolikošću talenata i kulturnih
perspektiva, dajući mu autentičnost i multikulturalnu dimenziju. Omogućila je
tehničku i finansijsku podršku za sve ono što čini film. Istovremeno, produkcija je
bila izazovna zbog ograničenog budžeta: film zavisi od dva ključna parametra –
novca i vremena. Kada prvog nema dovoljno, vrijeme postaje presudan faktor
ukoliko želimo kvalitet. Priča je složena i zahtijevala detaljnu pripremu, pa su 34
snimajuća dana raspoređena na period od četiri godine. Dodatni faktor bila je
pandemija COVID-19. Kompromisi su se ticali tempa produkcije, koordinacije
između partnera i načina snimanja nekih scena, ali nijedna od ovih prepreka nije
ugrozila suštinsku poruku filma. Na kraju, strpljenje se pokazalo kao ključni
„budžetski“ resurs Obraza, tako da su naši privatni životi, nas i naših porodica, bili
jedini kompromisi ovog filma.
CRNOGORSKI KANDIDAT ZA OSKARA
STANDARD: Kako tumačite činjenicu da je „Obraz“ izabran da predstavlja
Crnu Goru na Oskarima baš sada?
VUKČEVIĆ: Obraz putuje svijetom već tačno dvanaest mjeseci, ali nam je
najvažniji bio domaći festival – Hercegnovski filmski festival – gdje je publika veoma lijepo reagovala. Nakon toga, komisija Ministarstva kulture predložila je
naš film kao crnogorskog kandidata za Oskara. To za nas predstavlja veliku čast i
priznanje za rad i istrajnost cijele ekipe. Istovremeno, izbor filma pokazuje zrelost
crnogorskog filmskog sektora i spremnost države da prepozna projekte koji mogu komunicirati međunarodno, potvrđujući da kulturne institucije i publika vrednuju priče koje promovišu univerzalne ljudske vrijednosti, moral i solidarnost. Istog dana kada je stigla odluka komisije, osjetili smo i novi talas međunarodnog
interesovanja – prvi uočljiv benefit ove kandidature, koji se u novembru mjeri sa 6
medjunarodnih festivala širom svijeta.
STANDARD: Kako ste doživjeli incident u Podgorici kada je prekinuta projekcija filma na albanskom jeziku?
VUKČEVIĆ: Taj incident podsjećaj da sloboda izražavanja i kulturna tolerancija
još uvijek zahtijevaju pažnju i obrazovanje publike, ali i istrajavanje na krivičnoj
odgovornosti onih koji su do toga doveli, te insistiranje na moralnoj odgovornosti
svih onih čiji posao po ovom pitanju i dalje tapka u mjestu. Lično to doživljavam
kao podsjetnik koliko je važan posao umjetnika – da otvara dijalog, promoviše
razumijevanje i empatiju, i omogućava publici da sagleda drugačije perspektive.
Filmovi poput Obraza služe upravo tome: pokazuju da moralne dileme i ljudskost
ne poznaju granice. To dobro osjećam širom svijeta – na projekcijama, u
razgovorima s publikom i novinarima nakon prikazivanja.
FIKCIJA AUTENTIČNOSTI
STANDARD: Da li ste konsultovali istoričare, vjerske zajednice i predstavnike manjina?
VUKČEVIĆ: Naš Obraz je fikcija zasnovana na priči akademika Zuvdije Hodžića
– lična drama jedne porodice u ratnom kontekstu, a ne prikaz specifičnog
istorijskog događaja. U glavnom liku, Nuredinu Doki, vidio sam čovjeka koji
pokušava da pomiri ono što jeste s onim što mu se nameće, čak i po cijenu smrti
porodice. Njegov izbor – da zaštiti dijete koje nije njegovo, dijete druge vjere i
nacije – otvara pitanje koje prevazilazi svako vrijeme: koliko je čovjek spreman da
rizikuje da bi sačuvao svoj moralni mir? Ono što me najviše privuklo jeste ta
antička ili univerzalna dimenzija tragedije koja se odvija u našem balkanskom
prostoru, gdje su čast, porodica i odgovornost stubovi identiteta. Film nije pokušaj idealizacije heroizma – naprotiv, on pokazuje kako se hrabrost i strah, sumnja i ljubav prepliću u jednoj ljudskoj odluci. Priprema je podrazumijevala studiozan rad sa scenaristicama Anom Vujadinović i Melinom Pota Koljević, čiji je doprinos bio presudan u građenju psihološke i emocionalne punoće priče i svih likova. Nastojali smo da Nurova dilema ne bude simbolična, već stvarna, gotovo fizički opipljiva – da gledalac osjeti njegovu unutrašnju borbu. Višemjesečni rad s glumcima iz čitavog regiona bio je dragocjena prilika da naši junaci postanu ljudi od krvi i mesa. U jednom trenutku smo priču doživjeli kao balkanski western–eastern, priču o usamljenom pojedincu u borbi protiv jačeg. Strpljivim radom i vjerom cijelog tima uspjeli smo da udahnemo život ovoj priči i otvorimo dijalog o univerzalnoj dilemi: kako bi ljudi danas reagovali na istu situaciju? Iako istorijska tačnost nije bila primarni cilj, za autentičnost smo se oslonili na scenarističko istraživanje, temeljne probe, lektorski rad, te savjete stručnjaka za scenografiju i kostime, kao i lična iskustva svih naših regionalnih saradnika, autora, glumaca. Željeli smo da likovi i njihove situacije budu vjerodostojni i uvjerljivi, dok je srž filma ostala – ljudskost i moralni izbor u teškim okolnostima. Najveći izazov bio je kako da istorijska stvarnost ne postane samo folklorni dekor, već da ostane živa i diše s likovima. Snimali smo u ambijentima koji i danas čuvaju duh tog vremena – u Starom Baru, na lokacijama koje u sebi nose težinu istorije. Autentičnost za mene ne znači samo vjernost detalju, već poštovanje prema prostoru i ljudima koji u njemu žive. Zato su i glumci, i lokalne zajednice, i prirodni ambijenti postali dio priče, a ne samo njena pozadina.Istorija u ovom filmu nije tema, već pritisak koji oblikuje okolnosti. U fokusu su ljudi – sa svojim slabostima i vrlinama. To su
likovi koji se ne doživljavaju kao simboli ili ideali, niti kao pojam/značenje bilo
kojeg naroda, vjere i nacije, već kao stvarni ljudi, ma koliko mit o Nuredinu Nuru
Doki i dalje bio živ u Crnoj Gori.
VOĐENJE GLUMACA KROZ SIVU ZONU
STANDARD: Kako ste vodili glumce kroz „sivu zonu“ rata? Postoji li namjerno dvosmislena scena?
VUKČEVIĆ: Glumce smo vodili tako da likovi budu potpuno ljudski – sa
vrlinama i slabostima. Nema dvosmislenih moralnih poruka kada su čast i život u
pitanju: dramaturgija jasno stavlja do znanja šta je ispravno, a šta nije – kako
prema univerzalnim moralnim normama, tako i prema Kakonu, koji – iako se čini
da je okrutan – u svoj svojom mudrosti ima namjeru da osigura budućnost i dugoročan pravedan mir. Moj politički stav je da nas mnogo manje stvari razdvaja
nego što mislimo, i da univerzalne ljudske vrijednosti povezuju ljude kroz
bogatstvo različitosti. To je i suština Obraza, iza čega stojim i politički i
umjetnički. U Nuredinu Doki vidio sam čovjeka koji pokušava da pomiri ono što
jeste s onim što mu se nudi po cijenu smrti porodice, bez obzira kojoj od ovih naših balkanskih zajednica pripadamo i iz kog pravca problem dolazi. Njegov izbor da zaštiti dijete druge vjere i nacije otvara pitanje koje prevazilazi svako vrijeme: koliko je čovjek spreman da zbog univerzalnih vrijednosti rizikuje da bi sačuvao svoj moralni mir? Ono što me najviše privuklo jeste antička dimenzija tragedije u balkanskom prostoru, gdje su čast, porodica i odgovornost temelj identiteta.
STANDARD: Šta je realna strategija za održivu prisutnost crnogorskih filmova na A-festivalima i u bioskopima regiona?
VUKČEVIĆ: Nekada je jedan film godišnje predstavljao cijelu našu kinematografiju, i to ne svake godine. Toliko je teško bilo ovdje napraviti filmove,
u odsustvu svega, od marketa do tehnike, budžeta i prilika. Danas je proizvodnja
filmova postala kontinuirana djelatnost, zahvaljujući partnerstvu naše filmske
zajednice i Filmskog centra Crne Gore. Samo osam godina od osnivanja Centra,
razgovaramo i rezultatima usaglašavamo stavove o razvoju koji je prirodan i
dugoročno održiv. Potrebni su stabilni fondovi za produkciju i razvoj projekata,
međunarodne koprodukcije, obrazovanje publike i promocija filmske kulture.
Posebno je važno unaprijediti distribuciju u bioskopima i prisustvo filmova na
stranim festivalima, uz ciljanu promociju prema relevantnim publikama i
partnerima. Sve te pomake već vidim u komunikaciji i razumijevanju između naše
filmske zajednice i Filmskog centra, gdje se prilike iz godine u godinu vidljivo
unapređuju.
MALA KAMPANJA, VELIKA EMOCIJA
STANDARD: Koji je plan za međunarodnu vidljivost „Obraza“ i gdje
očekujete najveću podršku?
Preporučeno
VUKČEVIĆ: Obraz po svijetu putuje od 7 novembra prosle godine, i do sada
selektovan na 25 međunarodnih festivala, uključujući i dva sa te famozne A liste,
tako da je dio svoje vidljivosti već ostvario i nezavisno od naše nacionalne
oskarovske kandidature. Uz ranije nagrade, nedavno smo osvojili nagradu publike
u San Dijegu, predstoji nam nova projekcija u Los Anđelesu, kao i učešće na jednom velikom američkom festivalu čije ime, iz protokolarnih razloga, još ne
mogu da otkrijem dok oni ne obznane citavu selekciju ubrzo. Ovom kandidaturom na veoma mala vrata ulazimo na teren svjetskog filmskog biznisa, koji funkcioniše po logici velikih budžeta i ozbiljnih kampanja – s čim mi ne možemo, niti treba da se takmičimo. Ako film prenosi neku snagu, onda je to ideja da čovjekova čast leži u saosjećanju. Razumijevanje publike, kakvo smo doživjeli u San Dijegu, najveća je podrška koju možemo očekivati. Nemamo sredstva za masivnu međunarodnu promociju oskarovske kampanje, ali imamo iskrenost poruke i snagu emocije koju film nosi. U narednih trudesetak dana ćemo se i dalje baviti Amerikom, sto je veoma malo u odnosu na sve vrijeme koje smo ulozili u nas film. Takodje, vrijeme je da udahnemo dublje i pripremimo za domaću bioskopsku distribuciju – zahvalni za sve što nam je Obraz već donio širom svijeta. Sjećam se koliko smo puta razgovarali o tome gdje bi trebalo da bude premijera Obraza, kome se možemo obratiti, i kako doći do onih koji odlučuju o selekcijama. Put od produkcije do međunarodnih festivala bio je dug, ali ispunjavajući – uz prijatelje, saradnike, glumce i sve koji su vjerovali u film. Uprkos svemu, to je bilo pravo zadovoljstvo i na tome sam iskreno zahvalan. Često kažem prijateljima koji više od mene vjeruju u nagrade ovog filma: ostanimo mirni i uživajmo u putovanju. Već smo postigli mnogo, a sve što dolazi, ako se i desi, a dešava nam se povremeno, djeluje kao poklon. Obraz govori o hrabrosti da se stane ispred zakona jačeg, o zaštiti univerzalnih vrijednosti čak i kada to znači rizik. U vremenu kada se i dalje dijelimo po vjerama, nacijama i ideologijama, film podsjeća da su ljudske vrijednosti snažnije od svih razlika. Ne mislim da Obraz poziva na nostalgiju – on poziva na dijalog o univerzalnim vrijednostima, o tome kako sačuvati ljudskost u svijetu koji je sve manje osjetljiv. To je, u krajnjem, i njegov najvažniji smisao: Obraz nas suočava s vlastitim moralnim kompasom, jer vjerujem da pitanja savjesti, hrabrosti i ljudskosti prevazilaze svaku granicu jezika, nacije ili vjere, i podrška svih razumnih ljudi je ključna za prihvatanje ovog filma, i to je nešto čemu se iskreno nadam, vjerujući da ovaj film ima i što da pruži zauzvrat: iskrenu i poštenu emocije jednog poštenog glavnog junaka koji nas sve spaja, kako svojom hrabrošću tako i sumnjama koje nadvladava univerzanim vrijednostima.
