Video
Od dana kada se suludo hrabro prihvatila tog posla, postala je najpopularnija ministarka – uglavnom je javnost svakodnevno dobijala informacije o njenim djelima, što je učinilo jednom od zvijezda ovog novog rijalitija u kome živimo.
Profesorica Univerziteta Crne Gore je aktivnim članstvom u NVO „Ne damo Crnu Goru“ Zdravka Krivokapića, dobila preporuku da postane ministarka. Jedan od glavnih ciljeva te NVO bila je odbrana i zaštita SPC u Crnoj Gori i borba protiv Zakona o slobodi vjeroispovijesti, odnosno, „u samoj srži djelovanja ove NVO je odbrana naših svetinja na sve legalne načine“, kako je kazala Bratić prije nego je zasjela u ministarsku fotelju.
Početak njenog mandata je obilježilo objavljivanje njenih statusa i komentara na društvenim mrežama u kojima je za sebe rekla da je „žena četnik“, da su se, kako joj je rekla njena baka, Crnogorke udavale u crnom jer su bile u koroti za Kosovom, da će se mauzolej na Lovćenu kamen po kamen razgraditi. Dok je za sebe govorila da je žena četnik, tako je za za jednog od najvećih boraca za slobodu i ljudska prava Borisa Dežulovića kazala povodom njegove kolumne „Spasimo srpske svetinje“ sljedeće: „Pi! Gradžanin! Šatroljevičar! Meti svoj ustaški prag, ostalo je natrune dosta! Ali đubre ustaško da piše, neinformisano, zlobno. A u CG mu neki aplaudiraju! Da li zbog apanaža, laža, paralaža ili su samo neobaviješteni kao ovaj magarac“.
Jasan diskurs za nekoga ko sebe smatra „četnikom“ o svakome ko misli drugačije i građanski. Jer Dežulović je „samo“ građanin. Ako nisi sa nama, protiv nas si. To je kontekst kroz koji se može pročitati svako njeno naredno postupanje.
Vesna Bratić se do skoro nije pojavljivala u javnosti, sem saopštenjima, izjavama ili su mediji pisali o njenom radu. Dok se javnost zabavljala njenim izjavama, ona je sjedjela u svom kabinetu i vrijedno radila.
Mnogo je to posla. Teško je smisliti plan i način da se smijene svi direktori vaspitnih i obrazovnih ustanova u Crnoj Gori. Bez obzira na trajanje mandata i njihovu stručnost, sječa direktora je bila „must have“ u prvoj ministarskoj sezoni. Bilans – 157 smijenjenih direktora je podnijelo tužbe jer smatraju da su nezakonito razriješeni. Smatraju da će lako na sudu to dokazati, a tada će građani iz budžeta platiti opstrukciju i igre sa zakonom ministarke Bratić.
Ono što je dr Vesna Bratić shvatila je da kao ministarka ne mora da poštuje zakon, jer će se sve već nekako srediti. Da se razumijemo, među tadašnjim direktrima škola, većina su bili članovi ili simpatizeri tadašnjih partija na vlasti koje je postavljao Damir Šehović. Ipak, politička pripadnost nekog rukovodioca nije i ne smije da bude mjerilo i njegove kompetencije i menadžerskih sposobnosti. Ipak, Vesna Bratić je odlučila da smijeni sve i uradi upravo ono što je rekla da neće: politički revanšizam. Svaki direktor je smijenjen po šablonu da je prekršio zakon jer nije formirao školske odbore.
I nijedan zaista i nije jer je resor Vesne Bratić smislio plan: direktorima je naloženo da formiraju školske odobre, u kojima, između ostalog, moraju da budu i predstavnici Ministarstva prosvjete, nauke kulture i sporta. Taj resor nije poslao nijednog predstavnika u školske odbore, direktori, logično, nijesu mogli da ih formiraju i tu je sva filozofija. Opstrukcijom resora, koje je samo prekršilo zakon, direktori su posječeni i sva je krivica svaljena na njih.
Logično je pitanje da li su svi direktori zaista postupali nezakonito, zbog čega nijedno rješenje o razrješenju nema konkretnu pritužbu na rad određenog direktora, a moralo ih je biti…
Početkom ljeta, razrješenja i rješenja su se štancala u velikim tiražima, pa su se događale i skandalozne greške kada je razriješena direktorica jedne škole koja je preminula… Griješilo se u imenima, nazivima škola… Otišli su stari a dovođeni novi kadrovi, možda bolji, možda gori, možda isti… Stvar je u tome da je ovim činom Vesna Bratić pokazala da joj nije bilo do unapređenja sistema obrazovanja koji posrće već do uhljebljavanja podobnih. Neki su bili i prepodobni, kao na primjer Rada Višnjić koja je imenovana za v. d. škole u Baru. Ista ona koja je par mjeseci prije toga vodila djecu da metanišu u crkvi. Javnosti je to ipak bilo previše, pa je ministarka Bratić odlučila da nakon jednog dana povuče odluku o imenovanje Višnjić. Ali ne zbog metanisanja, nacionalističkih stavova i uvođenja politike i religije u glave učenika osnovne škole – već je saznala da je učiteljica Višnjić nepodobna zbog privatnog života (koji učiteljica nije djelila sa javnošću i ima pravo da radi što želi u svoja četiri zida). Nakon toga je slično prošla i direktorica osnovne škole u Pljevljima, koja je zbog svoje fotografije sa kokardom, a nakon negodovanja javnosti (a ne školskih odbora, prosvjetara i resora) smijenjena za manje od dan. Vesna Bratić je shvatila da je takvo ogoljavanje ipak previše za malu Crnu Goru u kojoj ima i onih na građanskom, crnogorskom, srpskom, bošnjačkom, albanskom, hrvatskom putu – ali prosto nijesu nacionalisti.
Naša djeca su i dalje na zadnjem mjestu PISA testiranja, na međunarodnim takmičenjima imaju katastrofalne rezultate, kroz škole se i dalje prave tabele za politička zapošljavanja po dubini…
Što ste promijenili osim što saopštenja za javnost pišete na ćirilici?
Ništa, osim što sad strepimo i od dalje podjele djece u školama ako im uvedete vjeronauku.
Onda je na red došao i Fakultet za crnogorski jezik i književnost. Orah malo tvrđi od direktora. Kašnjenje sa uplatama iz budžeta, ostavljanje vrijednog zdanja u kome se nalazi bez novca i bez zaštitarske službe teška artiljerija na obrazovnu jedinicu u kojoj se baštini crnogorski identitet. Možete da govorite kojim god jezikom u Crnoj Gori i to je jedna od ljepota ove zemlje – ali neki će morati da prihvate da postoji crnogorski jezik i crnogorska književnost. Da postoje neki profesori i studenti koji neće da ćute i koji su se isprsili i rekli „Ne!“. Za razliku od profesora na fakultetima koji ćute, koji su svoje identitetske, političke, vrijednosne i građanske stavove sakrili ispod tona starih akademskih papira, koje pokušavaju da prodaju za zvanje i funkcije. Oni koji su zaduženi za budućnost naše djece pokazali su kukavičluk i koristoljublje. Ćutanje za zvanje. Kao što su ćutali kada su birali rektora Božovića, isti oni koji su birali i Bjelicu i Nikolića prije njega. Senat Univerziteta je izgubio dignitet podizanjem ruke i glasanjem za čovjeka koji negira postojenja države u kojoj se nalazi Univerzitet na čijem se čelu on, ipak, rado našao.
Godinu ministrovanja Vesne Bratić ćemo pamtiti i po riječima prosvjetara da se maćehinski odnosi prema njima. Da im se ne uplaćuju doprinosi, dopunski časovi, da im nije vrednovan dupli rad kada su škole bile u korona režimu… Prosvjetari će dobiti povećanje plata kroz „Evropa sad“, kao i svi ostali i pitaju se zašto njihova ministarka nije kao ministarka zdravlja Jelena Borovinić-Bojović koja je direktno sa ministrom finansija Milojkom Spajićem dogovorila od naredne godine plate veće za 30 odsto medicinskim radnicima. Tako će medinicnska sestra primati istu platu, ili veću od profesora. Medicinska sestra treba da ima veću platu, jer će tako, nadamo se, bolje brinuti o nama kad zalegnemo, ali je taj profesor zaslužuje više od nje. I nije fer.
Nije fer ni da pošalje na sopstvenu interpelaciju državnog sekretara koji je tek prije mjesec dana došao na tu funkciju.
Nije fer, ministarko Bratić, ni što ne odgovarate novinarima na konkretna pitanja, već se osvrćete na one što su 30 godina vladali.
Preporučeno
Njih više nema i sada ste vi ta koja treba da daje odgovore na konkretna i aktuelna pitanja – jer ta priča o prošlosti jednostavno više ne prolazi.
