Na pitanje šta čovjeka, koji bi poginuo za Crnu Goru, gurne u front sa onima koji bi najradije da Crne Gore nema, Adžić kaže da je nakon 30. avgusta bio u dilemi, iako je pad dotadašnje vlasti željno iščekivao.
“U tom periodu kada je oličenje crnogorstva bila Verica Maraš, Milivoje Katnić, Vesna Medenica i slični, upravo je to kod mene izazivalo revolt i nijesam želio da me ljudi sa tim postovjećuju, jer nijesam ta vrsta Crnogorca. Sa druge strane, nekadašnji Demokratski front je opcija kojoj Crna Gora nije ni blizu srca – jasno je da ni to nije bila moja borba. Upravo je URA bila brana ljudima koji ne žele dobro Crnoj Gori da ne dođu na vlast. Ipak, razumio sam i to nerazumijevanje, tenzije, propagandu, pa ne mogu da se ljutim ni na one ljude koji su govorili i ono za što sam znao da nije istina. I dalje sam ubijeđen da naše građansko društvo nije propalo, vjerujem da možemo da se okupimo svi oko iste ideje i da vidimo da li možemo da iznađemo ljude koji će predstaviti novu vrijednost”, ukazuje Adžić.
Prisjećajući se manjinske, 43. Vlade, Adžić kaže da je DPS imala šansu da se vrati na neki način na vlast, odnosno da učestvuje u njoj. Ipak, kaže da je kamen spoticanja bilo potpisivanje Temeljnog ugovora.
“U sporazumu je bilo pod članom 5. naznačeno da je rješavanje ugovornih obaveza sa vjerskim organizacijama obaveza te Vlade, ali za DPS sporan je bio tajming”, dodaje Adžić.
Preporučeno
Adžić pita da li postoji jedna stvar ili jedno pravo koje je dato Crkvi Srbije koje do tada nije imala. U nastavku dodaje da smatra da nije, a da je stava da podjela prava u odnosu na Crkvu Srbije i Crnogorsku pravoslavnu crkvu nije bila pravedna.
Video