Adžić je u izjavi za Standard rekao da su izjave, poput one mitropolita Amfilohija, da je SPC starija od države Crne Gore, ne samo netačne već i politički i ideološki sračunate.
Cilj SPC je ponovno prisajedinjenje Srbiji
Kako je rekao, srpski kleronacionalistiki krugovi u Crnoj Gori negiraju istorijsku činjenicu da je Crnogorska Crkva bila autokefalna jer je njihov ultimativni politički i ideološki cilj ponovno prisajedinjenje Crne Gore Srbiji.

“Sve ovo rade kleronacionalistički krugovi sa ciljem asimilacije crnogorskog naroda, posrbljavanja Crne Gore i Crnogoraca, negacije njene državnosti i nezavisnosti jer su oni uvjereni da je Crna Gora privremena i prolazna tvorevina a sve sa ciljem vaskrsavanja projekta ponovnog prisajedinjenja Crne Gore Srbiji, odnosno tzv. “Srpskog ujedinjenja”. U pitanju su dominantno politički i ideološki a ne kanonski i vjerski razlozi. Mislim da je vjersko pitanje ovdje samo kamuflaža iza koje se kriju jasni i konkretni politički ciljevi koji za svrhu imaju destabilizaciju Crne Gore i nelegalan i nelegitiman pokušaj populističkog rušenja vlasti u Crnoj Gori”, rekao je crnogorski istoričar.
Adžić je podsjetio da je država Crna Gora vjekovima starija od SPC, koje u Crnoj Gori nema prije decembra 1918. odnosno prije 17. juna 1920. godine kada je i osnovana. U nezavisnoj Knjaževini/Kraljevini Crnoj Gori, kako je rekao, formalno i faktički postoji autokefalna Crnogorska Pravoslavna Crkva koju je utemeljio zetski Gospodar Ivan Crnojević 1485. godine.
U Knjaževini/Kraljevini crkva bila podređena državi
Adžić je napomenuo da je u dobra Knjaza Danila i Kralja Nikole, Pravoslavna crkva bila državna crkva. Osim toga, Crkva je od 1852. godine kada Crna Gora postaje sekularna država, bila podređena državnoj vlasti

“Jasno je, pogotovo u doba Knjaza Danila i Kralja Nikole, da je crkvena vlast bila podređena državnoj vlasti, jer je još od 1852. godine, kada je Crna Gora postala sekularna država, aktivno pravo izbora crnogorskog Mitropolita, pripalo crnogorskom Senatu i knjazu Gospodaru. Pa je tako knjaz Danilo i crnogorski Senat izabrao za tadašnjeg crnogorskog Mitropolita izvanjca iz Drniša, Nikanora Ivanovića, a 1860. godine kada je ubijen Knjaz Danilo u Kotoru, predsjednik crnogorskog Senata, Veliki Vojvoda Mirko Petrović i nasljednik prijestola Knjaz Nikola su protjerali Nikanora Ivanovića iz Crne Gore i smijenili ga. I nakon toga je pravo izbora crnogorskog Mitropolita u doba Knjaževine i Kraljevine Crne Gore kada je njom upravljao Nikola Petrović Njegoš pripadalo Knjazu Gospodaru kao nosiocu najveće suverene vlasti pa su za Mitropolite izabrani Ilarion Roganović i Visarion Ljubiša i poslednji autokefalni Mitropolit Mitrofan Ban”, rekao je Adžić.
Kralj Aleksandar “aminovao” Zakon i Ustav SPC
Stoga, kako je naveo, teza prosrpskih partija i organizacija da se crnogorska država miješa u unutrašnje stvari ne stoji, jer su u prošlosti sve evropske države regulisale odnos sa crkvom, uključujući i Srbiju.

Naime, Adžić je kazao da je, državnim aktom uništenja nezavisne Crne Gore, nakon nasilne aneksije Srbiji, posle Podgoričke skupštine, donijeta odluka da se ukine Crnogorska Crkva i to državnom odlukom novostvorene Kraljevine Srba Hrvata i Slovenaca o stvaranju ujedinjene SPC od 17. juna 1920. godine, koji su potpisali ministar vjera Svetozar Pribićević i regent Aleksandar Karađorđević.
Adžić je podsjetio da su sve vjerske zakone donijeli državni organi Kraljevine SHS, poput Zakona o SPC iz 1929. godine, ali i Ustava SPC iz 1931. godine, koje je odobrio i potpisao Kralj Aleksandar.
Crkva u sekularnoj državi ne smije biti u opreci sa Zakonom
Ista situacija je i danas u civilizovanim i sekularnim državama, koje pravnim propisima uređuju odnos sa Crkvom

Preporučeno
“Danas u civilizovanim i sekularnim državama postoji princip ustavne i zakonske odvojenosti crkve od države. To znači da je država samostalna i suverena u granicama svoje nadležnosti i da je crkva samostalna u pogledu demonstracije svog učenja, obreda, odnosno u svojoj unutrašnjoj organizaciji. Međutim, takođe je jasno da država uređuje pravnim propisima odnos crkve i države na osnovu koje crkva, njen episkopat, kler, njena organizacija i djelovanje ne mogu biti u sukobu ili opreci sa državnim zakonima već se crkva mora prilagođavati državnom zakonodvstvu. Jedan od osnova u istoriji kanonskog prava, kojim se regulišu odnosi između države i crkve su i građanski zakoni, što znači da je crkva u obavezi da poštuje državne zakone. Kroz istoriju se uvijek dešavalo da je država bila jača i snažnija od Cvrkve i da je ona uređivala status crkve, jer je u pravoslavlju, još od vremena Vizantijskog carstva, ustanovljen princip teritorijalnosti, odnosno da se crkvene jurisdikcije poklapaju sa državnim granicama. Čak je i na Zapadu postojalo pravilo Augusburškog mira koje je definisalo princip Ius regio, eius religio – čija je država onoga je i crkva. To je princip teritorijalnosti koji je prisutan u najvećem broju pravoslavnih država ili država sa dominantnim pravoslavnim stanovništvom, da se crkvene granice poklapaju sa državnim i da u nezavsnoj državi postoji autokefalna, samostalna crkva”, zaključio je Adžić.














