Video
Po uzoru na islamsku republiku, po obrascu iranskih mula, episkopi SPC promovišu platformu pretvaranja Crne Gore u teokratiju sa četiri ocila. Za ostvarenje toga cilja koriste raznovrstan arsenal – od kletvi i protestnih litija, do uspaljenih političkih govora i kupovine glasova. Na djelu je neka vrsta preventivne indulgencije suprotnog smjera – pravoslavni popovi plaćaju vjernicima da se politički ne zgriješe! I modifikovani obrasci katoličanstva dobro su došli, samo ako su na polzu svetosavlja.
Dometi crkvene podrške dvijema listama kreiranim da dođu na vlast, da zauzmu položaj sa kojega bi odbranili, kobajagi ugrožene i kobajagi srpske, svetinje jedina su ozbiljnija nepoznanica u osvit izbornog dana. Može li, dakle, Srpska crkva da iskoristi Zakon o slobodi vjeroispovijesti kao platformu za smjenu vlasti koja ga je donijela? Može li, zapravo, SPC raspametiti većinu građana podvalom o “otimanju svetinja” i sakriti od njih istinu da je država taj Zakon donijela u nužnoj odbrani od posljednjeg eksponenta velikosrpske ideologije? Jer, ako nekome još nije jasno: u viziji Velike Srbije, Crna Gora i Crnogorci ne postoje. Tačka!
Koalicije “Za budućnost Crne Gore” i “Mir je naša nacija” uspjele su da okupe sve (pro)srpske stranke i spriječe značajnije rasipanje glasova podrške takvom scenariju. Ideološka bliskost taj je posao olakšala, pa je samo trebalo sabiti rogove liderske sujete u dvije vreće. Kad je Amfilohije Radović riješio stvar na vrhu, Gojko Perović pomogao je da se poslaničke liste slože po dubini.
Gospoda popovi poslužili su i kao start-ap za neformalnu, ali suštinsku programsku profilaciju dva voda njihove vojske. (Gle čuda, baš tako se sa starogrčkog prevodi ime Amfilohije!) To više nijesu obični političari, to su Hristovi vojnici, zakleti da 30. avgusta odbrane pravoslavlje. Pravoslavlje je, razumijete, ta čarobna, maksimalno inkluzivna šifra, mamac koji treba da zagrizu i one ribe iz DPS i SD koje se ne pecaju na srpstvo i svetosavlje. E, sad što taj plan u stvarnosti, na ulici izgleda kao izlazak iz Mordora i nije strašno, ako takvom demonstracijom sile pretvori u “siguran glas” duše već destabilizovane kletvama i bajkama o “srpskom svetu” kao etnički čistom rajskom vrtu.
Ispod te strateške ravni ima još ponečeg zanimljivog za analizu, a potencijalno važnog za učinak episkopskih uzdanica. Notorno je, recimo, da mitropolit Amfilohije odavno ne gotivi Andriju Mandića, a da mu je Aleksa Bečić prirastao za srčani mišić. Neko će reći da možda i stoga prvak Demokrata predvodi svoje poslaničke kandidate, a nekrunisani politički lider crnogorskih Srba svoje gleda u potiljak, sa kote 81!? Opet, Bečićevu pol-poziciju kod vremešnog Đeda, Mandić, zacijelo, lakše podnosi otkad se našao na istoj talasnoj dužini sa još držećim episkopom Joanikijem, a pogotovo jer su njih dvojica crkveno-politički favoriti Beograda.
Amfilohijeva milost nije, međutim, nikakva garancija dobrog izbornog rezultata liste kočopernog junoše iz Zete i politički prezrelog Miodraga Lekića. U ovako polarizovanoj i tenzičnoj atmosferi, “Mir je naša nacija” djeluje kao destilovana verzija onoga što i sam Amfilohije od političara očekuje: da se kunu u demokratiju sa tri spojena prsta, ispod zastave sa mrtvačkom glavom. E, zato je “Za budućnost Crne Gore” čista forma kleronacionalizma, legura svetosavlja i velikosrpstva po mjeri sanjara pravoslavne džamahirije. Koalicija Alekse Bečića mogla bi, stoga, u neđelju veče poći jako neraspoložena na počinak? Pogotovo ako izostane povratak na vlast u Budvi, đe lokalni izbori Demokratama odnose enorman dio predizborne energije i sredstava. I za koju se dva bloka već sedmicama biju kao za Staljingrad.
Profesor Zdravko Krivokapić, uglavnom objašnjavan kao zec iz šešira Gojka Perovića, trebalo je, ali nije popravio srednjovjekovni imidž kampanje “Za bolju Crnu Goru”. Valjda je trebalo da liči na njemačkog postdiplomca, a on se, ljubeći svaku popovsku ruku koju je skučio tokom kampanje, legitimisao kao gostujući predavač na Cetnjskoj bogosloviji, zvanično nepriznatoj srednjoj školi, sa “rektorom” na čelu.
Nosilac liste, nikako i njen lider, lišen harizme i političkog talenta, koji je snishodljivošću pred sveštenicima pokazao u kakvom bi položaju bila svjetovna vlast spram crkvene, ako on dođe u situaciju da se pita, u normalnim bi okolnostima bio poguban izborni faktor. Ovdje neće, jer ni Krivokapićeva budibogsnama kampanja ne tangira mnogo njegovu ciljnu grupu. Nezahtjevno biračko tijelo samo treba napajati srpstvom i svetosavljem i dvadesetak mandata ne može izostati. Ni opravdan utisak da je redoslijed poslaničkih kandidata koalicije “Za budućnost Crne Gore” određen na tomboli sa imenima i brojevima, a ne osmišljenom aktivnošću izbornog štaba, neće bitnije uticati na broj glasova DF&comp. Jednostavno, izborni rezultat te liste biće odraz stanja svijesti u jednom dijelu crnogorskog društva.
Treću traku na okađenom putu do vlasti pokušava da probije URA. Samo uz spektakularan rezultat koalicije “Crno na bijelo”, dvije kolone s političkim programom odbrane “srpskih” svetinja mogle bi se primaći magičnoj brojci 41. No, nakon priznanja da bi postizborne partnere za vlast potražio među velikosrpskim kleronacionalistima, koji ne priznaju Crnogorce i državu Kosovo, pa još nakon izbjegavanja da se pomene genocid u Srebrenici, URA ima više razloga da razmišlja o cenzusu, nego da mašta o 4-5 poslanika iz nekih bajkovitih istraživanja. Djeluje da bi vlasnici Vijesti mogli još jedan svoj politički projekat spakovati u fajl – “mrtvorođenče”.
Kontekst “produženih ruku” vodi i prema iznebuha osnovanoj Hrvatskoj reformskoj stranci, snagom slabašnoj, ali, svejedno, potencijalno važnoj političkoj pojavi. Imajući u vidu da su Hrvati najmalobrojnija zajednica sa pravom na afirmativnu akciju i realnom šansom za “najjeftiniji” mandat, HRS bi mogla “prosuti” dovoljno glasova da spriječi ulazak HGI u parlament. Trag medijske podrške HRS-u, uz činjenicu da je HGI bila konstruktivan dio vladajuće koalicije, možda sugeriše ko je i đe došao na ideju da tu računicu zakomplikuje.
Taj neko je, čini se, uspješno zaigrao na političku naivnost i povrijeđenu sujetu Marije Vučinović i politički je zloupotrijebio. Jer, HGI ne samo da je pouzdan partner na prozapadnom putu Crne Gore, nego je i stamen most između Podgorice i Zagreba, a Adrijan Vuksanović obrazac poslanika koji zna kako se štiti identitet hrvatskog naroda i interes crnogorske države. Uostalom, o političkom kredibilitetu HGI govori jasna podrška hrvatskog državnog vrha, predsjednika Milanovića i premijera Plenkovića, ali i činjenica da će i na ovim izborima dobiti nešto glasova Crnogoraca koji znaju da cijene lojalnost državi.
Kod druga dva manjinska naroda ništa neočekivano. Bošnjačka stranka, gotovo sigurno, skočiće sa dva na barem tri poslanika, a nacionalne partije Albanaca mogle bi imati po jednoga poslanika.
Ako se ove procjene, a date su prilično konzervativno, pokažu tačnim, uz, na isti način-krajnje oprezno, prognozirana četiri mandata za SD, matematika kaže da bi aktuelni koalicioni partneri DPS mogli “porasti” barem 50%. Socijaldemokrate jesu doživjele “plavski šok” na početku kampanje, ali nema naznaka da posljedice mogu biti toliko velike da njihov četvorogodišnji robustan upliv u javne resurse ne rezultira sa barem udvostručenim brojem mandata.
Problema sa cenzusom ne bi trebalo da ima ni SDP? Dosta je signala iz njihove kampanje da se poludecenijsko lutanje u lošem političkom društvu bliži kraju. Doduše, zalogaji lokalne vlasti još su slađi od nelagode što ih dijele sa velikosrpskim partnerima.
Ipak, slavljenje Podgoričke skupštine, pripremanje državnog udara, cijepanje unikatnog primjerka Ustava CG, litije u doba epidemije, veličanje ratnih zločinaca… valjda se sakupilo dovoljno razloga da SDP izvuče pouku koliko je zabasala kad je, prije pet-šest godina krenula da sa protagonistima pomenutih “vrijednosti” pravi bolju Crnu Goru. Ako je SDP “sazrela”, kad već nijesu njeni partneri, u jedinom kompromitantnom poglavlju stranačke istorije, to je dobra vijest, jer je svaki iskreni suverenistički glas vrijedan i potreban za stabilnost i progres države.
I, na kraju – DPS. Izborni dan pokazaće da li je Zakon o slobodi vjeroispovijesti naštetio snazi najjače stranke. Pitanje je logično, jer je Đukanovićeva partija povukla ekstremno rizičan potez, ulazeći u sukob sa najopasnijim rivalom u domaćoj ligi. Taj potez bio je partijski visokorizičan, ali neminovan i, kao takav, državnički odgovoran. Baš kao što je državno neodgovorno bilo dozvoliti SPC da metastazira toliko da zaprijeti državi.
SPC je u obračun sa DPS (tokom kampanje je spor sa Vladom, obratite pažnju, sveden na partijski) ušla propagandno spremnija, ne samo zahvaljujući teškoj artiljeriji beogradskih medija, a na ruku joj je išlo prezrenja vrijedno kalkulantstvo čelnika i pobočnika u crnogorskim institucijama i ustanovama, odabranih u skladu sa najgorom kadrovskom tradicijom DPS. Ali, kako su se izbori primicali, bilo je sve očiglednije da i propagandno preimućstvo popova kopni pred najorganizovanijom partijskom mašinerijom u regionu.
S druge strane, ono što, možda (veliko možda) izgubi na snazi, DPS dobiće na političkom imidžu i rejtingu među suverenistima. Politička dinamika odvela je stvari u, ne tako davno, nezamislivom pravcu, pa je DPS već nekoliko godina stranka sa najsnažnijom identitetskom komponentom. Stoga i u datim okolnostima, zakonomjerno, prvi, makar i iznuđen, izbor onih suverenista koji su dugo apstinirali, ježeći se i na samu pomisao da svoj glas daju arhineprijatelju iz 90-ih.
E, Amfilohije će, po svoj prilici, mnoge od njih natjerati da se pojave na biralištima. Jer, suočeni sa silinom, agresivnošću i primitivizmom anticrnogorske energije koja se, uz podršku Beograda i Moskve, izlila na ulice crnogorskih gradova, izbora, zapravo i nemaju – u tom “krstaškom ratu” kako to reče Miodrag Živković “mora pobijediti naša Crna Gora”.
Pa, neka bude tako. Ovaj put zauvijek!
Preporučeno
Darko Šuković
