Video
Amfilohije Radović je u Tivtu izgradio krstionicu na pristaništu. Za to, naravno, nije tražio građevinsku dozvolu. Nadležne inspekcije divlju gradnju nisu spriječile. Tradicionalno, kada su u pitanju Amfilohijevi poslovi, država Crna Gora se ne miješa u svoj posao. Mediji su, ipak, izvijestili o krstionici podignutoj na mjestu gdje se vezuju barke, pa je država, i više nego nevoljno, bila prisiljena da reaguje.
Na sva zvona je najavljeno da će ponosna, silna, čojska i sojska Crna Gora krstionicu srušiti u utorak, 2. aprila, u devet sati ujutro.
Policija je stigla na “lice mjesta”, no nije obezbijedila rušenje, jer su ljude u uniformama u tome spriječili Amfilohijevi vjernici. Budući da ih je država preko sredstava javnog informisanja obavijestila kad će rušenje, oni su se okupili, tijelima okružili krstionicu i rušenje spriječili. I tako su, još jednom, svi – i vlasti i Amfilohije – bili na dobitku: država je pokazala da je htjela obaviti svoju dužnost, no nisu joj, sirotici, dali, a Amfilohije je još jednom dokazao da je jači od države – a povrh svega mu ostaje i divlji objekat.
Niko se nije usudio ni prstom mrdnuti
Amfilohije Radović je jedan od vodećih divljih neimara u Crnoj Gori. On uporno diže nelegalne objekte, koje mu država uporno ne ruši.
Na vrhu Rumije je onomad bespravno podigao crkvu. Niko iz crnogorske vlasti, od Mila Đukanovića naniže, nije se usudio ni prstom mrdnuti da bi zakone Crne Gore implementirao na tom planinskom vrhu. Nedavno je bespravno gradio u Dajbabama, pa opet – nikom ništa, osim što su inspekcije i ostale nadležne službe tim primjerom divlje gradnje igrale ping-pong, prebacujući odgovornost s jednih na druge.
Amfilohije Radović je, suprotno reputaciji koja ga što prati, što maršira ispred njega, zapravo, vrlo blag i tolerantan čovjek. On je toliko iznad zakona države Crne Gore i toliko (u svakom pogledu) superioran u odnosu na crnogorske vlastodršce, da bi, samo da hoće, crkvu, krstionicu, ili čak i striptiz bar, mogao ozidati na krovu, ili na ulazu, zgrade vlade, predsjednika ili skupštine – i opet ne bi u Crnoj Gori bilo nikoga ko bi to smio srušiti.
Premijer Duško Marković je nedavno, nema tome ni mjesec dana, odlučno izjavio: “Ne želim divlje objekte na pjeni od mora”. Mora da je sam sebi zvučao odlučno i snažno. Doduše, ne toliko snažno da bi Amfilohiju srušio divlju krstionicu podignutu, gle čuda, doslovce na pjeni od mora.
No sve “strong lidership” izjave crnogorskih “državnika” Đukanovića, Markovića i pratećeg ansambla, kojima oni izražavaju “snagu države” i vlastitu “odlučnost”, već odavno izazivaju fizičku reakciju između suza (od smijeha) i povraćanja: prosto, ne znaš je li više smiješno ili odvratno.
Atak na državu na koji ne učine ništa
Crna Gora je, prosto, država u kojoj Vlada zapovijedi Crnogorskoj akademiji nauka i umjetnosti da u svoj sastav primi članove Dukljanske akademije nauka i umjetnosti, našto CANU kaže “ne pada nam na pamet”. Nakon čega se država poklopi ušima, a premijer posjeti CANU, gdje u srdačnom razgovoru poliže srednji prst koji je ta institucija pokazala vladi – doduše ne njegovoj, nego prošloj, Đukanovićevoj, no svakako vladi Crne Gore.
Crna Gora je, prosto, država koja je nelegalni objekat nedavno srušila Albancu iz Preševa, ali jutros nije Amfilohiju. S kojim pravom ta država, nakon super-mega-giga-poniženja u Tivtu bilo kome može srušiti bilo šta, pitanje je sad?
To je država u kojoj opština Budva podigne billboarde koji slave srpsku okupaciju Crne Gore, država čiji premijer tada izjavi: “To je falsifikovanje istorije. Znaćemo da odgovorimo na taj atak na državu”, a onda – ne učini ništa, nego obračun sa billboardima prepusti suncu i vjetru.
Crnogorske vlasti, inače, rado iznose stavove, upozoravaju, retorički osuđuju. Tako da nije tačno kako se kod nas samo NVO petlja u politiku i ponaša se kao da su osvojili vlast na izborima. I vlast se ponaša kao NVO – kad god treba donijeti neku tešku odluku pretvaraju se u korektiv vlasti. Tada se oglase kao da od nekoga očekuju da obavi ono što je njihov posao.
A ko su Crnogorci?
Crna Gora je država u kojoj je, rekoh, Amfilohije divlje gradio u Dajbabama, manastiru koji je zaštićeno kulturno dobro. Inspekcija nije učinila ništa, jer, citiram: “Predmetni objekat je građevinski izgrađen, u momentu kontrole nije bilo izvođenja radova”. Da objekat nije bio “građevinski izgrađen”, da su ga “građevinski gradili”, pa još da je inspekcija graditelje zatekla na licu mjesta, divlji bi investitor na svojim leđima osjetio i dobro zapamtio, bješe li ono, “snagu države”.
Vlast je povodom divlje dogradnje zaštićenog kulturnog dobra zauzela filozofski stav. Demokratska vlast, a naša to jeste, represivno može reagovati samo prema onome što jeste – samo autoritarne, paranoične vlasti zabranjuju i hapse i za ono što nije. A za divlju gradnju u Dajbabama inspekcija nije mogla reći da jeste (jer nikoga nisu zatekli na gradilištu) – tek da je bila. A ono što je bilo više nije. A nije nije jeste, pa samim tim ne može biti predmet intervencije demokratske vlasti. Razumijete?
Naročito inventivan pristup jeziku i pravu vlast je demonstrirala na primjeru Amfilohijeve izjave, citat: “Ima dosta Crnogoraca koji misle da su Crnogorci samo zato što su rođeni u Crnoj Gori. Kakvi su to Crnogorci? I zato što imaju slavne pretke. A slavni preci – svi do jednoga bili kršteni i miropomazani, kao što je danas krštena i miropomazana naša Marija. Svi su dolazili ovdje da cjelivaju kivot Svetoga Petra Cetinjskoga, da od njega uzmu blagoslov. A ovi misle da su Crnogorci samo zato što su se, kao i volovi, rodili u Crnoj Gori. Nisu to Crnogorci”.
Ove riječi, kojima se Amfilohije pomokrio ne samo na Crnogorce, nego i ateiste i sve one koji ne dolaze kod njega da “cjelivaju kivot”, cetinjsko tužilaštvo je ocijenilo ovako: “U cjelini cijeneći, ovakvi Amfilohijevi navodi ne mogu se smatrati javnim izlaganjem poruzi bilo kojega naroda, već upravo pozivom na mir, toleranciju i međusobno poštovanje ljudi”.
Odluku tužilaštva ja “u cjelini cijenim” kao doprinos slobodi govora. Sljedstveno njihovom obrazloženju, ako biste rekli, a ja ne bih, nikada, kako u zgradi vlade ima i rolni toalet papira, pa to nisu ministri, za to ne biste odgovarali. Ili ako biste, kao što ja ne bih, rekli kako po crkvama ima i pacova i bubašvaba, pa to nisu popovi, bio bi to “poziv na toleranciju i međureligijsko poštovanje”.
Teritorija koju je preplavilo bezvlašće
Crna Gora je država čiju ću snagu osjetiti ja, koji u DPS-u nemam ni mačku, ili nesretni pčelari iz novinske vijesti sa naslovom “Inspekcija zaplijenila 57 kilograma meda”. Kada se vlasti i njene inspekcije suoče sa onima koji umjesto pčela imaju pare i moć, tada oni nisu nadležni ili nisu zatekli na licu mjesta.
Često je citirana Titova izjava da se ne moramo držati zakona kao pijan plota. Za crnogorsku vlast napredak bi bio već kada bi neko od glavara rekao: “Ne moramo se držati bezakonja kao pijan plota”.
Crna Gora, hoću vam reći, i nije država sa funkcionalnim institucijama, nego teritorija koja ima vladara, teritorija koju je preplavilo bezvlašće. Život na toj teritoriji ne funkcioniše na osnovu zakona i ustava, nego na osnovu dogovora o podjeli plijena.
Crna Gora je teritorija čije se stanovništvo i dalje zaklinje u Njegoša i njegov Gorski vijenac, no njen istinski pjesnik je William Butler Yeats, čiji je Drugi dolazak istinska himna ove Crne Gore:
Kružeć i kružeć u sve širem luku,
Soko ne čuje više sokolara.
Sve se razliva; središte popušta;
Puko bezvlašće preplavljuje svijet,
kulja krvomutna plima, na sve strane
Obred nevinosti davi se u njoj;
Najbolji ni u šta ne vjeruju, dok se
Preporučeno
Najgori nadimaju od žestine.
