Obnova autokefalnosti crnogorske Crkve nije potrebna samo zarad same autokefalnosti već da bi se Crkva u Crnoj Gori vratila izvornoj soteirološkoj misiji – spasenju ljudskih duša, koju SPC od 1918., naovamo ne ispunjava, rekao je publicista Vladimir Jovanović.

Jovanović je u izjavi za Standard rekao da SPC ne samo što ne ispunjava osnovnu soteriološku misiju crkve već uzrokuje diobe a svojim svetosavljem širi i jeres. On je ocijenio da je prisustvo SPC u Crnoj Gori poslednjih 100 godina poslijalo, kako je rekao, otrovne klice koje i danas rađaju otrovne plodove.

SPC uzrokuje diobe i stvara jeres

“Stotinu posljednjih godina prisustva SPC u Crnoj Gori posijalo je bogormske klice koje i sada rađaju otrovne plodove. Uvučeni smo u grijeh bratoubistava. Decenijama vjerni narod Crne Gore je bez Božijega blagoslova: dva građanska (1918-1929; 1941-1944) i jedan de facto građanski rat (Informbiro 1948). SPC očigledno ne ispunjava soteriološku misiju u Crnoj Gori. Ne uzrokuje samo vještačke diobe među braćom u Crnoj Gori, nego je njezino „srbovanje”-jeres, etnofiletističko otpadništvo od Hristove crkve. Takođe, SPC je instrument imperijalnih ambicija Srbije, kao i Rusije, pokorava se u svojim djelatnostima necrkvenim centrima. Jerarhija SPC u Crnoj Gori postupa i suprotno kanonima Svetih Apostola da klirik “ne uzimlje na sebe svjetovnih poslova“ (6. i 81. kanon; Mt. 6, 24)”, rekao je Jovanović.

On je pojasnio da Istočno-Pravoslavna crkva kroz autokefalije prilagođava svoju administrativno-upravnu organizaciju radi lakšeg ispunjavanja svoje misije na zemlji. Stoga je, kako je rekao, obnova autokefalne Crkve u Crnoj Gori, prilagođavanje administrativno upravne crkvene vlasti sadašnjim prilikama.

“Sveta Istočno-pravoslavna crkva je jedna, osnivač i glava joj je Gospod Isus Hristos. Crkva po svom poslanju nije ograničena prostorom, ni vremenom, ni nacijama. Ovozemaljska misija Crkve je soteriološka: spasenje ljudskih duša, bez obzira na razlike, jer je u Crkvi „sve i u svemu Hristos“. I Sveta Istočno-pravoslavna crkva, upravo radi efikasnijeg ispunjavanja soteriološke misije, prilagođava svoju administrativno-upravnu organizaciju kroz ustrojstvo pomjesnosti – kroz autokefalije. Ustrojena je na više autokefalnih pomjesnih crkava sa samostalnim upravama koje su u dogmatskome i liturgijskome jedinstvu. Crkva je i saborna (καθολικός) i apostolska. Sveti Apostoli dolaze u razne predjele, osnivaju pomjesne crkve, ostavljaju im svoje pastire (prejemnike – episkope) da uređuju crkvenu upravu prema specifičnim društvenim prilikama. Potom, Vaseljenski sabori odlučiše da se kanonima potvrđuju pomjesnim crkvama posebna prava i običaji, između ostalih: nezavisnost jerarhijâ jedne od druge crkve i nezavisnost jerarhijâ u pravima pomjesnoga zakonodavstva i crkvenoga suda. Obnova autokefalne Crkve u Crnoj Gori je prilagođavanje adminnistrativno-upravne crkvne vlasti sadašnjim prilikama. Vaseljenski sabori su utvrdili kriterijume za osnivanje novih pomjesnih crkava, na temelju kojih su stvorene sve novoustrojene autokefalne crkve, od Vaseljenskih sabora, do danas. Ti svešteni kanoni – 17. Halkidonski, 38. Trulski i ostali – izričiti su da su, pri uređivanju vanjskih granica novih pomjesnih crkava, mjerodavne državne granice. I to pravilo sada važi za Crnu Goru. To je nesporno. Međutim, za kanonsko priznavanje autokefalije trebaju i dodatni uslovi. Da bi Crkva u Crnoj Gori “sazrela” za autokefaliju, potrebno je vrijeme. I molitva”, rekao je on.

Negiranje istorije i mijenjanje kanonskog poretka

Stoga, kako je rekao, ni Srpska ni Ruska pravoslavna crkva nisu matične crkve Crnoj Gori već Vaseljenska patrijaršija, koja jedina ima isključive prerogative da dodjeljuje autokefalnost. Upravo je Carigrad, podsjetio je Jovanović, primjenjujući postupak ikonomije i time svjesno odsupajući od kanonskih pravila zarad “višeg cilja”, priznala 1922. godine arondaciju autokefalne Mitropolije crnogorske CPC u tada formiranu SPC.

Zbog toga, smatra Jovanović, oni koji osporavaju obnovu autokefalne Crkve u Crnoj Gori ili neznaveno negiraju viševjekovnu hristoliku istoriju Crne Gore ili imaju drsku ambiciju da mijenjaju postojeći i stoljećima potvrđivani svešteni kanonski poredak Istočno-pravoslavne crkve.

“Autokefalna Crkva je, dakle, tradicija Crne Gore. Njezino porijeklo seže do 1485. kada je gospodar Ivan Crnojević, zajedno sa arhijerejima Visarionom i Vavilom i klirom, osnovao bogohranimu autokefalnu mitropolijsku katedru u prijestonom Cetinju. To je tron i svetorodnih vladika iz dinastije Petrović-Njegoš. U tom naslijeđu je sabran i veliki dio našeg postojanja i identiteta i što je najvažnije – spasenja. To nasljeđe zapisano je od naših predaka i u crkvenom ustavu, čiji prvi član glasi: “Avtokefalna pravoslavna Mitropolija… kao član jedne svete katoličanske ia postolske crkve, kojoj je pastirenačelnik i glava Gospod i Bog naš Isus Hristos, čuva i održava jedinstvo u dogmatima i kanoničkim ustanovama sa svima drugimapravoslavnima avtokefalnim crkvama, i ovo će jedinstvo ona čuvati i održavati dovijeka”. To nasljeđe je sabrano i državom ustavu iz 1905. godine, da je “Crnogorska crkva autokefalna. One ne zavisi ni od koje strane Crkve, ali održava jedinstvo u dogmama s istočno-pravoslavnom Vaseljenskom Crkvom”. Naša tradicionalna autokefalna Mitropolija – Crnogorska crkva, u kojoj su se tolike generacije naših predaka krštavale, pričešćivale i sahranjivale, nasiljem i nekanonski, na temelju divlje tzv. Podgoričke skupštine, na kojoj je, prvi put u istoriji Crne Gore propovijedan i brobeni ateizam s pozivima da se spaljuju mošti crnogorskih svetitelja i da se u Crnoj Gori zatvaraju manastiri i crkve – ukinuta je paralelno sa isto tako nelegalnim i nelegitimnim ukidanjem nezavisnosti crnogorske države. Dakle, ništa mi sada ne izmišljamo a da nije bilo. Radimo što i naši uzoriti preci, na koje smo s pravom ponosni, a koji su stvorili i nezavisnu državu i autokefalnu Mitropoliju – Crnogorsku crkvu, koja je u sveštenim vaseljenskim diptisima pomjesnih crkava bila deveta po rangu časti”, objasnio je Jovanović.

Za Hristovu crkvu nacionalne razlike beznačajne

On je dodao da autokefalnost nije potrebna Crnoj Gori samo zbog nacionalnog i državnog pitanja već i zbog vjerskog. To podrazumijeva vraćanje Crkve svojoj izvornoj misiji – da ne dijeli ljude kao što to SPC decenijama radi u Crnoj Gori.

“Obnovili smo državu. Ali autokefija nam ne treba radi autokefalije same po sebi. Autokefalija je potrebna da bi se Crkva u Crnoj Gori vratila svojoj izvornoj soteriološkoj misiji, kako je Gospod Bog zapovijedio. Da Crkva ne dijeli ljude, kao što SPC u Crnoj Gori decenijama radi. Istinska Hristova crkva je mjesto sabranja svih vjerujućih pravoslavnih hrišćana. Potrebna je jedna liturgija za sve vjerujuće, i za Crnogorce, i za Srbe, i za sve druge pravoslavne. I sa olatara se ne mogu propovijedati necrkvene doktrine koje siju bratomržnju i jeres etnofiletizma ili neprijateljstvo prema inovjernim. Jer, niko neće ući u Vječno Carstvo Božije samo zato što je Crnogorac, ili Srbin, ili ma koje druge nacije. Za Hristovu crkvu, prirodne razlike (pol, uzrast, rasa), ili istorijske, nacionalne ili bilo kakve druge društvene odrednice ili identiteti nemaju nikakav eshatološki značaj. Bog “ne gleda ko je ko” (Ef. 6, 9). Sveti Maksim Ispovijednik uočava distinkciju između pojmova “razlika” i “razdjeljenje”. Razlike među ljudima postoje i one su od Boga, ali razdjeljenja nijesu od Boga. Prevazilaženje razdjeljenja u jednoj pomjesnoj autokefalnoj Crkvi nije negiranje razlika, već njihovo eklisiološko prihvatanje. Gospod Isus Hristos zapovijeda apostolima da propovijedaju svim narodima i svim ljudim “krsteći ih u ime Oca i Sina i Svetoga Duha”, zaključio je Jovanović. V.K.