Video
Bastijančić je u razgovoru za Pobjedu ponovio da je neophodno da Ustav, zakoni i drugi opšti pravni akti budu posljedica racionalnog procesa čiji će rezultat biti primjerene, konzistentne i lako primjenjive norme, podjednako shvatljive svima čije se ponašanje i pravna ovlašćenja trebaju urediti, uključujući nosioce zakonodavne, izvršne i sudske vlasti.
Osvrćući se na česte najave izmjena najvišeg pravnog akta od predstavnika parlamentrane većine, Bastijančić je decidirano objasnio kako i pod kojim uslovima se to jedino može uraditi, ali i ukazao na posljedice ukoliko se do izmjena Ustava bude išlo najavljenim načinima. On smatra da ako bi se krenulo u ustavnopravne razorne vratolomije mimo unaprijed poznate i jasno propisane ustavne procedure za promjenu korpusa ustavnog identiteta države, njene biti i damara, to bi bilo mimo svih pravila domaće i međunarodne ustavne struke i nauke, jedno, kako kaže, kvaziinstitucionalno, ali protivustavno djelovanje bez presedana zabilježenog u savremenoj evropskoj ustavnosti.
“Cijenim da bi to politički i pravno bilo suludo i nedopustivo, i da to na kraju ne može biti predato stvarnosti, ali me ne bi ni iznenadilo da se, u nekom trenutku, u jedan takav pravni i politički sunovrat zlonamjerno zakorači. Ako bi se to nekim slučajem i zbilo, građansko biće Crne Gore trajno bi bilo narušeno ili uništeno, a njena nezavisnost, suverenost i puni međunarodnopravni subjektivitet prije ili kasnije doveden u pitanje. Svakako, ukoliko neki politički subjekat, njegov lider i sljedbenici mu, misle da je moguće mijenjati identitetske odredbe najvišeg crnogorskog pravnog akta, ali isključivo uz dosljedno slijeđenje propisanog ustavnog revizionog postupka, neka se u tome i kuražno oprobaju, pa realnu podršku provjere u plenumu Skupštine i u biračkom tijelu, ali vezujući svoju političku i profesionalnu budućnost za sudbinu i uspjeh svog nauma, što bi bilo elementarno korektno i društveno odgovorno”, ocijenio je Bastijančić.
S druge strane, kako dodaje, sve u slučaju i da se zabasa u promjenu Ustava po strogo definisanom postupku i u pojedinim njegovim segmentima koji predstavljaju identitetsko znamenje građanske države, postavlja se pitanje – da li su nam uopšte potrebni ,,novi plebisciti“?
“Mislim da nijesu, naročito ne sada kada se prilično optimistično licitira relativno kratkim rokovima za ulazak naše države u EU. Nalazim da je zajednički uspjeh svih u Crnoj Gori ostvarivanje zahtjevnih evropskih integracionih ciljeva i osvajanje preostalih dionica dugotrajnog puta, bez obzira na to kojim jezikom govorimo, koje smo vjere, kakve karakterisike i posebnosti imamo i ispoljavamo, te kakvi su naši nacionalni sentimenti. ,,Otvaranje sezone“ pitanja, zahtjeva i rasprava o novim ustavnim promjenama i njihovo eventualno sprovođenje uz poštovanje mukotrpnih procedura, svakako da bi pomenute ciljeve učinilo daljim i mnogo kasnije dostižnim”, naveo je Bastijančić, uz podsjećanje da valja imati u vidu da stvarne promjene Ustava povodom i mimo identitetskih pitanja ne zavise samo od pukog pravnog postupka za promjenu Ustava, već i od brojnih i raznovrsnih, unutrašnjih i spoljašnjih političkih i socioloških faktora, kao i od osjetljivosti građana prema pojedinim pitanjima u određenim istorijskim momentima.
“U članu 10 stav 2 Ustava Crne Gore sasvim je jasno zapisano određenje da je svako obavezan da se pridržava Ustava i zakona, a u neposrednoj vezi sa tim jeste i član 11 stav 3, koji utvrđuje da je vlast ograničena Ustavom i zakonom. Odgovornost nosilaca javnih funkcija u tom smislu jeste i mora biti pod naročitom društvenom lupom, jer je njihovo djelanje dobar ili loš primjer građanima, zahvaljujući čijem povjerenju obnašaju svoje nadležnosti u određenom mandatu. Kada je riječ o samoj promjeni Ustava Crne Gore on se izričito o tome izjašnjava u članu 156 stav 1, dajući prednost amandmanima na Ustav. Ako se klasifikuje prema složenosti pravnog režima promjene, shodno formalnom kriterijumu klasične podjele ustava, čiji je utemeljivač britanski konstitucionalista Džems Brajs, crnogorski najviši pravni akt spada u čvste, krute ili rigidne ustave, za razliku od mekih ustava koji se mijenjaju po manje zahtjevnoj proceduri, istovjetno onoj u zakonodavnom postupku. Ovlašćeni predlagači za podnošenje prijedloga za promjenu Ustava Crne Gore su Predsjednik, Vlada ili najmanje 25 poslanika. Taj prijedlog može da se odnosi na donošenje novog ustava ili na izmjenu i dopunu pojedinih ustavnih odredbi, u kome se navode one čija se promjena traži i daje obrazloženje takvog prijedloga. Da bi prijedlog za promjenu ustava bio usvojen, neophodno je obezbijediti dvotrećinsku podršku ukupnog broja onih koji sjede u klupama Skupštine. Ukoliko takva podrška izostane i prijedlog ne bude usvojen, on može biti ponovljen nakon isteka jedne godine od dana kada je odbijen. Međutim, ako poslanici usvoje prijedlog, nadležno skupštinsko radno tijelo sačiniće nacrt akta o promjeni Ustava. Njega će razmatrati Skupština. Ako za njega glasa dvije trećine njenih članova, on je usvojen, i zatim se stavlja na javnu raspravu koja ne može trajati kraće od mjesec. Potom, nadležno skupštinsko radno tijelo utvrđuje prijedlog akta o promjeni Ustava i dostavlja ga Skupštini na razmatranje. Akt o promjeni Ustava konačno će biti usvojen ako za njega opet, drugi put glasa dvije trećine svih poslanika. Promjena Ustava ne može se vršiti za vrijeme ratnog i vanrednog stanja”, objasnio je Bastijančić.
On je dodao da ne sumnja da je svakome lako zaključiti koje ustavne odredbe je lakše, a koje neuporedivo teže i vraški komplikovanije mijenjati uz obavezan apel na narod da zauzme s tim u vezi svoj nepobitan stav, koristeći mehanizme neposredne demokratije.
“Bilo čemu od navedenog pristupati mimo procedure, svojevoljno, samoživo, neregularno, državnički nedostojanstveno i nepristojno – ne bi smjelo da dođe u obzir ni u obrisima nastanka”, kaže on.
Prema njegovim riječima, za promjenu suvih i suštinskih identitetskih članova Ustava Crne Gore neophodno je da se izjasni najmanje tri petine svih birača na državnom referendumu“.
“Konkretno, bez referendumske verifikacije kvalifikovanom većinom svih građana Crne Gore upisanih u birački spisak, nije i ne smije biti ostvarena ni pod kojim uslovima ustavna promjena članova 1, 2, 3, 4, 12, 13, 15, 45 i 157 koji se odnose na karater države, nosioca suverenosti, vršenje, uspostavljanje i priznavanje vlasti, njeno uređenje, teritoriju, državne simbole (grb, zastavu, himnu), crnogorsko državljanstvo, jezik i pismo, njen odnos sa drugim državama i međunarodnim organizacijama, te biračko pravo, kao i samog člana 157. koji predviđa referendumsku potvrdu kao uslov za promjenu svih navedenih članova Ustava. Dakle, ti mehanizmi su precizno utvrđeni Ustavom Crne Gore i oni ne mogu biti selektivno upotrijebljeni i ograničeni od strane države, odnosno njenih najvažniji političkih institucija”, navodi Bastijančić .
On ističe da su ustavne promjene moguće kada postoji nepobitno uporište sa ubjedljivim, svojom snagom dovoljnim razlozima, oko kojih postoji saglasje javnosti i konsenzus političkih elita i kada se ispune najvišim pravnim aktom striktno propisani, zaista strogi uslovi.
“Svaki ustav, tako i naš – Ustav Crne Gore, od trenutka stupanja na snagu potencijalno je, i pretpostavljeno moćan, ali ne i svemoćan i ne svevremen. Ne ni savršen. Autoritet njegovih normi i pravna vrhovna snaga mu se potvrđuju i štite ili neumitno čile i razgrađuju srazmjerno stepenu njegovog poštovanja i istinske primjene od strane svih aktera društvene zajednice, naročito nosilaca centralne političke moći, koji bi morali da se uzimaju kao najbolji uzori ustavnog djelovanja i dosljednog slijeđenja vladavine prava. A nerijetko je suprotno. Stoga, nije ni smotreno, ni opravdano prisustvo i njegovanje sklonosti ili bolje reći neracionalne prakse da se izigravanje i zaobilaženje istinske primjene i ostvarivanja Ustava opravdava manjkavostima, nedorečenošću i prevaziđenošću njegovih rješenja, bilo u cjelni ili parcijalno”, dodao je Bastijančić.
On ocjenjuje kao društveno opasno, a pravno i politički neoprostivo, pribjegavati donošenju zakona u najvišem zakonodavnom crnogorskom domu, koji grubo zadiru u vrijednosno jezgro i postulate ustavnog prava, jer se kako navodi, time nasrće na ustavni sistem i urušava ustavni poredak.
“Posljedica takvog postupanja ogleda se u činjenici da se Crna Gora u zvaničnim međunarodnim izvještajima i mišljenjima nedavno označavala (ili bi se i dalje mogla označavati) kao država „siromašne političke i pravne kulture“ (Venecijanska komisija), koja se još oporavlja od ustavne krize nastale 2022. godine (,,Freedom House“)”, naveo je Bastijančić.
Ovom prilikom on je podsjetio i na, kako je kazao, negativan prilog neustavnog zakonodavnog egzibicionizma parlamentarne većine 27. saziva Skupštine Crne Gore, kojim su, kako je dodao, privremeno flagrantno i neprimjereno derogirane i prepravljanje nadležnosti poglavara države, odnosno „retrogradno inoviran“ Zakon o Predsjedniku Crne Gore.
“Zato, nezavisno od toga da li neodrživo institucionalno, pravno i političko postupanje potiče od strane onih koji obnašaju i grčevito brane vlast ili od strane njima suprotstavljenih društvenih aktera, koji neumorno kidišu da se ista osvoji, rezultat je isti – svi u takvom ambijentu gubimo, uz dalekosežne posljedice po društvo u cjelini”, istakao je Bastijančić.
On ocjenjuje da se nije dovoljno naučilo iz lošeg primjera koji je na kratko unio gotovo opipljivo pravnopolitičko nedjelo u noviju istoriju crnogorskog zakonodavstva.
Na pitanje kako ocjenjuje najave predsjednika Skupštine Andrije Mandića koji je izjavio da Ustav treba dopuniti odredbama kojima se mijenja status srpskog jezika u Crnoj Gori, odnosno da će tražiti izmjene kroz podršku ustavotvorne skupštine da on bude uveden kao službeni jezik, Bastijančić kaže da je u pitanju paradoks. Takođe, sličnom je ocijenio i izjavu premijera Milojka Spajića koji je kazao da će se do ustavnih promjena doći kroz najširi konsenzus.
“Danas smo svjedoci sve češćih i glasnijih, olako saopštavanih ideja, od neozbiljnih do opasnih, sračunatih na promjenu najvišeg crnogorkog pravnog akta. Kao što je poznato, one dolaze ne samo sa strane određenih političkih subjekata, već i od prvaka institucija najvišeg ranga. Možemo čuti paradoksalne ideje o fomiranju ustavotvorne Skupštine CG, iako u Ustavu nema nigdje ni slova zapisanog o tome, a kamoli realnog ustavnopravnog bliže određenog osnova. U red jednako tako održivih ideja može se svrstati i ona da se ustavne promjene moraju sprovesti uz najširi politički konsenzus. Međutim, nema dileme – konsenzus ne može ni u kojem slučaju biti ni širi, ni uži, ni visok, ni niži. On postoji ili ne postoji. Riječju, ukolliko bi jedan poslanik od njih ukupno 81 bio protiv usavajanja nekog pravnog akta koji bi se našao na dnevnom redu sjednice crnogorskog parlamenta, a svih ostalih 80 bili za, ni tada ne bi postojao nikakav širi ili najširi konsenzus. Jednostavno ga nema. Dakle, ovog tipa volšebno gradiranje i nijansiranje je lišeno atributa ozbiljnosti”, objasnio je Bastijančić.
On ocjenjuje da je javno iskazivanje navedenih ideja „puka demonstracija grubog neznanja, neprimjerenog najvišim državim dužnosnicima ili opasno kreirana manipulacija da se polako i tiho stavi u izgled, odnosno nagovijesti javnosti scenarij budućeg postupanja osmišljenog na ključnim (van)državnim adresama.
“Opasno je kad se pravno tupi pojedinici naoštre, naprasno se naoružaju političkom osionošću i sve to crpe iz agresivnog legitimiteta prolaznih pozicija političke moći, zamišljajući da mogu doseći nedostižno, pa čak i pristupiti ustavnoj reviziji kako im i kada padne na pamet i politički interes nalaže. Međutim, valja se (pod)sjetiti da je istorija uvijek i nepogrešivo pokazala – notorno štetne ideje po budućnost generacija i stabilnost jedne države prije ili kasnije neminovno potroše njihove tvorce, ne ostavljajući im vremena da (p)ostanu svjesni posljedica vlastitih postupaka”, dodao je Bastijančić.
Interesantno je navesti kao činjenicu da je u toku gotovo 120 godina Crna Gora u različitim društveno- ekonomskim formacijama, državnim aranžmanima i uređenjima usvojila sedam ustava, i to (hronološki posmatrano):
Preporučeno
Ustav za Knjaževinu Crnu Goru od 19. decembra 1905. godine je prvi crnogorski ustav. Nakon ovog, donijet je Ustav Narodne Republike Crne Gore od 31. decembra 1946. godine, zatim Ustavni zakon o osnovama društvenog i političkog uređenja Narodne Republike Crne Gore i republičkim organima vlasti, od 4. februara 1953. godine (iako ne po nazivu, po karakteru, značaju i materiji koji reguliše je ustav), potom Ustav Socijalističke Republike Crne Gore od 10. aprila 1963. godine, pa Ustav Socijalističke Republike Crne Gore od 25. februara 1974. godine, slijedi Ustav Republike Crne Gore od oktobra 1992. godine i posljednji, važeći Ustav Crne Gore od 19. oktobra 2007. godine.
