Veting zahtijeva promjenu Ustava i niza pratećih zakonskih tekstova, što je ekstremno osjetljv vanredni postupak koji se mora krajnje znalački i objektivno razbistriti sa više aspekata, smatra Boris Bastijančić, profesor na Fakultetu pravnih nauka Univerziteta Donja Gorica i savjetnik bivšeg predsjednika Mila Đukanovića za ustavni sistem i pravna pitanja.

U razgovoru za Pobjedu Bastijančić pojašnjava da ti aspekti uključuju niz pitanja poput toga ko će ga sprovoditi, u kojem obimu i periodu, da li će biti povjeren domaćoj ili međunarodnoj pravnoj pameti ili njihovoj kombinaciji u određenoj srazmjeri i po kojem mjerilima će biti odabrana.

“Da li će za to biti fomirana eksterna tijela ili ad hoc organi? Da li će se stremiti reizboru svih sudija ili (manje) detaljnoj kontroli, provjeri i procjeni njihovog etičkog, profesionalnog i finansijskog integriteta, po različitim kriterijumima poput ličnosti, rezultata rada, odgovornosti, imovnog stanja, stila života, socijalnih kontakata”, naveo je Bastijančić, ističući da bi bilo važno i vremenski odrediti „od kog vremenskog kamena međaša tome pristupiti“.

“Od obnove nezavisnosti, u posljednjih 15, 10 ili pet godina ili tokom cijele karijere svakog sudije”, zapitao se Bastijančić.

Dodaje i da postoji još niz pitanja na koja bi bilo važno odgovoriti ukoliko se odluči sprovesti veting, a da se ne izgubi postojeća funkcionalnost u pravosuđu.

“Svako pitanje je baš neophodno imati u vidu i potanko razmotriti, jer tako slojevit i zahtjevan društveni i institucionalni zahvat mora biti precizno pravno regulisan, nepristrasno izveden u pratnji najvišeg stepena profesionalne, kolegijalne i ljudske pažnje, zrelosti i oštroumnosti”, kazao je Bastijačnić uz opasku da je riječ o prevelikom ulogu da bi se smjela dozvoliti najsitnija improvizacija i stihija u odlučivanju o karijerama, ljudskim i sudbinama porodica sudija.

Na pitanje da prokomentariše činjenicu da je pravosuđe u posljednje vrijeme često na meti javnih kritika među kojima su i političari, Bastijančić kaže da ona doprinosi njegovom poboljšanju, da je dozvoljena i poželjna kao vid društvene kontrole, ali da nerijetko svjedočimo olako izrečenim grubim opaskama o radu sudova i sudija i da je često, posrijedi ipak nepromišljena negativna generalizacija.

“Kritika mora biti ozbiljna i odmjerena i zasnovana na provjerenim činjenicama, da se ne bi pretvorila u svoju suprotnost. Kritičko preispitivanje sudskih odluka i njenih dometa mora postojati, ali ono bi trebalo i moralo biti analitičko, profesionalno i precizno, a nikako površno, jednostrano i uz nametanje gotovih stavova. Stalno komentarisanje jednih te istih odluka, pristrasno komentarisanje činjenica i pravnih instituta koje laici najčešće ne razumiju, neistinito prikazivanje podataka i napadi na ličnost sudija sigurno nisu odgovarajući način kvalifikovanja njihovog rada. Tako se nepoželjno može uticati na nezavisnost i samostalnost sudija u smislu da osluškuju koje će posljedice isprovocirati određena odluka u javnom mnjenju. To može da podriva nezavisnost i samostalnost jer sudija nije lišen različitih indoktrinacija sa strane”, smatra Bastijančić.

Prema njegovim riječima, kritika koja dolazi od najviših državnih zvaničnika nikada nije dobra, ni korisna, kada u isti obruč stavlja one koje časno, savjesno i odgovorno obavljaju svoj posao, kojih je, kako tvrdi, neuporedivo više od onih koji kvare utisak i kao loši primjeri opredjeljujuće doprinose nepoželjnoj percepciji u javnosti.

“Najlakše je danas kritikovati rad u institucionalnom dvorištu drugog, dok se rad i stanje stvari u svojem namjerno ne vidi ili vještom manipulacijom zaobilazi. Ne može nikako biti zdravom razumu prihvatljivo da neko kritikuje rad sudova, a da se u instituciji na čijem je čelu flagrantno ogluši o poštovanje sudske presude donesene po bilo kojem predmetu”, istakao je Bastijančić uz opasku da će biti interesantno vidjeti da li će, kada i u kojoj mjeri i formi, državnotužilačka organizacija iskazati svoje viđenje „tako besprizornog pravnopolitičkog izgredništva“.

Kada je riječ o uspostavljanju vladavine prava i izgradnji stabilnih i autoritativnih institucija Bastijančić smatra da je najvažnije odgovoriti na pitanja postojanja i rada istinski nezavisnih, samostalnih, odgovornih i efikasnih sudova, jer bez njih, kako kaže, nema valjane afirmacije i zaštite ljudskih prava, pravne države, niti vladavine prava.

Navodi i da su ustavne garancije vladavine prava, temeljnih ljudskih sloboda i prava, ma koliko bile brojne, sadržajne i sveobuhvatne, samo iluzija, ako sud i sudije nisu u mogućnosti kompetentno, nepristrasno primjenjivati Ustav, potvrđene i objavljene međunarodne ugovore i zakone, te efikasno zaštititi subjekte čija su prava povrijeđena, ograničena ili ugrožena.

“Pravda se uspostavlja pravednim sudskim odlukama u konkretnoj pravnoj stvari i zakonitim radom drugih organa državne vlasti, a ne samim postojanjem pravnih akata i proklamacija”, dodao je Bastijančić.

On je podsjetio da su u tom smislu, do sada ostvareni brojni pozitivni i osjetni rezultati, ponegdje i više u ekspeditivnosti nego u kvalitetu, ali i da nas čeka još velikih izazova.

Ipak, navodi i da krajnji željeni rezultat, da preovlada povjerenje građana u sudove i njihov rad, još nije dosegnut.

“Novi poduhvati su neophodni. Kvalitet pravde je cilj sam po sebi, uz njegovanje principa jednakog postupanja u jednakim stvarima zarad ujednačavanja sudske prakse i obezbjeđivanja pravne sigurnosti”, kazao je Bastijančić.

Na pitanje kako obezbijediti nezavisnost sudstva od nelegalnih i nelegitimih uticaja izvršne i zakonodavne vlasti, Bastijančić odgovara da Ustav Crne Gore od 2007. godine upravo to i obezbjeđuje kroz svoje osnovne odredbe.

“Zaštita nezavisnosti bez odgovornosti dovodi do nemogućnosti kontrole i ocjene sudija, njihovih odluka i ukupnog rada, njihovih saradnika, a to može dovesti i dovodilo je do grubih propusta i izigravanja pravnih normi. Nezavisnost sudije znači njegovo pravo da samostalno i bez pritiska donosi odluku, ali i dužnost da tu odluku obrazloži i odgovara za nju. Dakle, nezavisnost i samostalnost sudija ne podrazumijeva neodgovornost i nedodirljivost”, kategoričan je Bastijančić.

U istom cilju, kako kaže, inovacijama se mora usavršiti postupak i metod spoznaje karaktera, kandidata za sudije, ali i sudija u toku trajanja njihovog mandata.

“Sve u cilju izbora one ličnosti koja će sudsku funkciju vršiti zaista nezavisno i nepristrasno, što se može obezbijediti i postići samo ako se za sudije biraju oni koji u sebi objedinjavaju visokostručno pravničko znanje koje ih čini sposobnim za kvalitetnu primjenu domaćeg i evropskog prava, ali i čvrstine ljudskosti, pravdoljubivosti, istinoljubivosti, moralnih i etičkih vrlina, pravničke i šire kulture. Sudija sa ovakvim karakterom i kvalitetima, garancija je da će odlučivati nezavisno i nepristrasno i bez ustanovljenih pravnih garancija, kao što sa drugačijim karakterom može suditi i presuđivati pod upitnim uticajem, sve i ako se povećaju pravne garancije nezavisnosti u najvišem danas poznatom obimu”, kazao je on.

Bastijančić smatra da se sudijska funkcija katkad instrumentalizuje, dok je njen socijalni rejting oslabio, o čemu najbolje govori alarmantan podatak da crnogorskim sudovima danas nedostaje znatan broja sudija skoro na svim nivoima, s izglednom zebnjom da će taj broj i dalje da raste.

“Politički, medijski i drugi uticaji nekada znaju i da nadvladaju diktat savjesti i struke, pa sporna postupanja u određenom slučajevima ne predstavljaju eksces već unaprijed osmišljen scenarij koji snažno uzburka ne samo domaću, nego i međunarodnu stručnu i zainteresovanu javnost direktno šteteći ugledu naše države i društva. Takav je svjež primjer penzionisanja sutkinje Ustavnog suda Crne Gore mimo prethodno ispunjenih nasušnih ustavnih pretpostavki, jasno zapisanih u članu 154, stav 3 najvišeg crnogoskog pravnog akta, a vrlo lako sagledivih i odredivih iole funkcionalno pismenom pravniku i to nakon prostog prvog čitanja”, ukazao je Bastijančić.

Upozorava i da su različita tendenciozna i ogrnuta sirovom politikom tumačenja jasnih ustavnih normi od strane najvažnijih državnih organa, „tempirana bomba u temeljima naše zajedničke kuće kojoj svakog dana sve više nepovratno prijeti razgradnja državne fizionimije i individualnosti“.

“Ako se ovako nastavi sve će se manje moći, s opravdanog i ozbiljnog razloga, o Crnoj Gori govoriti kao o državi u pravom smislu te riječi. Dok Ustav i zakoni važe, valja im se pokoravati kakvi god da su. Bili najbolji ili najgori, oni se moraju striktno primjenjivati”, upozorio je Bastijančić.

S druge strane, on kaže i da je neosporno pravo, a donekle i obaveza, svakog pojedinca da uvidi i argumentovano kritikuje sadržinu pozitivnih, ali nepravednih zakona, da im poriču važenje i zahtijevaju njihove izmjene i dopune ili donošenje novih čim prije to bude moguće.

“Naročito u slučaju kad zakonsko pravo u nepodnošljivoj mjeri protivrječi pravdi. Jer primjenom zakona koji sadrže „zakonsko nepravo“ krše se ljudska prava, i kao takvi moraju odstupiti pred pravdom, nadzakonskim pravom. Nepostojanje ili nedovoljno poštovanje principa vladavine prava povlači odsustvo realnih mogućnosti da se jedno društvo svestrano, stalno i stabilno razvija”, kazao je Bastijančić.

Postavljanje pitanja odgovornosti nosilaca vlasti mora, kako kaže, biti omogućeno u svakom trenutku, a rezultati njihovih (ne)predvidivih djelatnosti podložni podvrgavanju objektivnoj kontroli i subjektivnoj odgovornosti.

“Na jedan opšti način rečeno, država je svojstvena samo onoj političkoj zajednici koja počiva na stabilnim i razvijenim institucijama. Nikako na pojedincima vlastodršcima, ni na njihovoj (samo)volji i fiktivnom legitimitetu, nego na vladavini pravnih normi”, zaključio je Bastijančić.

Sudovi u poziciji između čekića i nakovnja

Bastijančić je podsjetio i na, kako je naveo, aktuelnu frapantnu pravnu koliziju između Zakona o radu i Zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju, koji neujednačeno tretiraju ostvarivanje prava za odlazak u starosnu penziju.

“U takvom nestabilnom ambijentu ne ostavlja se previše mjesta za snažne institucije, samim tim ni za sudove i sudijske karaktere koji su često bili i jesu, slobodnije rečeno, u poziciji između čekića i nakovnja i na vjetrometini nemilosrdnih sukobljavanja ogoljenih interesa političkih elita koje zarad utilitarističkog čuvanja svojih busija u biračkome tijelu, s umišljajem ili bez njega, strmoglavljuju pravni poredak i mutiraju institucionalni okvir države”, naveo je Bastijančić.