Veting zahtijeva promjenu Ustava i niza pratećih zakonskih tekstova, što je ekstremno osjetljv vanredni postupak koji se mora krajnje znalački i objektivno razbistriti sa više aspekata, smatra Boris Bastijančić, profesor na Fakultetu pravnih nauka Univerziteta Donja Gorica i savjetnik bivšeg predsjednika Mila Đukanovića za ustavni sistem i pravna pitanja.
U razgovoru za Pobjedu Bastijančić pojašnjava da ti aspekti uključuju niz pitanja poput toga ko će ga sprovoditi, u kojem obimu i periodu, da li će biti povjeren domaćoj ili međunarodnoj pravnoj pameti ili njihovoj kombinaciji u određenoj srazmjeri i po kojem mjerilima će biti odabrana.“Da li će za to biti fomirana eksterna tijela ili ad hoc organi? Da li će se stremiti reizboru svih sudija ili (manje) detaljnoj kontroli, provjeri i procjeni njihovog etičkog, profesionalnog i finansijskog integriteta, po različitim kriterijumima poput ličnosti, rezultata rada, odgovornosti, imovnog stanja, stila života, socijalnih kontakata”, naveo je Bastijančić, ističući da bi bilo važno i vremenski odrediti „od kog vremenskog kamena međaša tome pristupiti“.
“Od obnove nezavisnosti, u posljednjih 15, 10 ili pet godina ili tokom cijele karijere svakog sudije”, zapitao se Bastijančić.
Dodaje i da postoji još niz pitanja na koja bi bilo važno odgovoriti ukoliko se odluči sprovesti veting, a da se ne izgubi postojeća funkcionalnost u pravosuđu.
“Svako pitanje je baš neophodno imati u vidu i potanko razmotriti, jer tako slojevit i zahtjevan društveni i institucionalni zahvat mora biti precizno pravno regulisan, nepristrasno izveden u pratnji najvišeg stepena profesionalne, kolegijalne i ljudske pažnje, zrelosti i oštroumnosti”, kazao je Bastijačnić uz opasku da je riječ o prevelikom ulogu da bi se smjela dozvoliti najsitnija improvizacija i stihija u odlučivanju o karijerama, ljudskim i sudbinama porodica sudija.
Na pitanje da prokomentariše činjenicu da je pravosuđe u posljednje vrijeme često na meti javnih kritika među kojima su i političari, Bastijančić kaže da ona doprinosi njegovom poboljšanju, da je dozvoljena i poželjna kao vid društvene kontrole, ali da nerijetko svjedočimo olako izrečenim grubim opaskama o radu sudova i sudija i da je često, posrijedi ipak nepromišljena negativna generalizacija.
“Kritika mora biti ozbiljna i odmjerena i zasnovana na provjerenim činjenicama, da se ne bi pretvorila u svoju suprotnost. Kritičko preispitivanje sudskih odluka i njenih dometa mora postojati, ali ono bi trebalo i moralo biti analitičko, profesionalno i precizno, a nikako površno, jednostrano i uz nametanje gotovih stavova. Stalno komentarisanje jednih te istih odluka, pristrasno komentarisanje činjenica i pravnih instituta koje laici najčešće ne razumiju, neistinito prikazivanje podataka i napadi na ličnost sudija sigurno nisu odgovarajući način kvalifikovanja njihovog rada. Tako se nepoželjno može uticati na nezavisnost i samostalnost sudija u smislu da osluškuju koje će posljedice isprovocirati određena odluka u javnom mnjenju. To može da podriva nezavisnost i samostalnost jer sudija nije lišen različitih indoktrinacija sa strane”, smatra Bastijančić.
Prema njegovim riječima, kritika koja dolazi od najviših državnih zvaničnika nikada nije dobra, ni korisna, kada u isti obruč stavlja one koje časno, savjesno i odgovorno obavljaju svoj posao, kojih je, kako tvrdi, neuporedivo više od onih koji kvare utisak i kao loši primjeri opredjeljujuće doprinose nepoželjnoj percepciji u javnosti.
“Najlakše je danas kritikovati rad u institucionalnom dvorištu drugog, dok se rad i stanje stvari u svojem namjerno ne vidi ili vještom manipulacijom zaobilazi. Ne može nikako biti zdravom razumu prihvatljivo da neko kritikuje rad sudova, a da se u instituciji na čijem je čelu flagrantno ogluši o poštovanje sudske presude donesene po bilo kojem predmetu”, istakao je Bastijančić uz opasku da će biti interesantno vidjeti da li će, kada i u kojoj mjeri i formi, državnotužilačka organizacija iskazati svoje viđenje „tako besprizornog pravnopolitičkog izgredništva“.
Kada je riječ o uspostavljanju vladavine prava i izgradnji stabilnih i autoritativnih institucija Bastijančić smatra da je najvažnije odgovoriti na pitanja postojanja i rada istinski nezavisnih, samostalnih, odgovornih i efikasnih sudova, jer bez njih, kako kaže, nema valjane afirmacije i zaštite ljudskih prava, pravne države, niti vladavine prava.
Navodi i da su ustavne garancije vladavine prava, temeljnih ljudskih sloboda i prava, ma koliko bile brojne, sadržajne i sveobuhvatne, samo iluzija, ako sud i sudije nisu u mogućnosti kompetentno, nepristrasno primjenjivati Ustav, potvrđene i objavljene međunarodne ugovore i zakone, te efikasno zaštititi subjekte čija su prava povrijeđena, ograničena ili ugrožena.
“Pravda se uspostavlja pravednim sudskim odlukama u konkretnoj pravnoj stvari i zakonitim radom drugih organa državne vlasti, a ne samim postojanjem pravnih akata i proklamacija”, dodao je Bastijančić.
On je podsjetio da su u tom smislu, do sada ostvareni brojni pozitivni i osjetni rezultati, ponegdje i više u ekspeditivnosti nego u kvalitetu, ali i da nas čeka još velikih izazova.
Ipak, navodi i da krajnji željeni rezultat, da preovlada povjerenje građana u sudove i njihov rad, još nije dosegnut.
“Novi poduhvati su neophodni. Kvalitet pravde je cilj sam po sebi, uz njegovanje principa jednakog postupanja u jednakim stvarima zarad ujednačavanja sudske prakse i obezbjeđivanja pravne sigurnosti”, kazao je Bastijančić.
Na pitanje kako obezbijediti nezavisnost sudstva od nelegalnih i nelegitimih uticaja izvršne i zakonodavne vlasti, Bastijančić odgovara da Ustav Crne Gore od 2007. godine upravo to i obezbjeđuje kroz svoje osnovne odredbe.
“Zaštita nezavisnosti bez odgovornosti dovodi do nemogućnosti kontrole i ocjene sudija, njihovih odluka i ukupnog rada, njihovih saradnika, a to može dovesti i dovodilo je do grubih propusta i izigravanja pravnih normi. Nezavisnost sudije znači njegovo pravo da samostalno i bez pritiska donosi odluku, ali i dužnost da tu odluku obrazloži i odgovara za nju. Dakle, nezavisnost i samostalnost sudija ne podrazumijeva neodgovornost i nedodirljivost”, kategoričan je Bastijančić.
U istom cilju, kako kaže, inovacijama se mora usavršiti postupak i metod spoznaje karaktera, kandidata za sudije, ali i sudija u toku trajanja njihovog mandata.
“Sve u cilju izbora one ličnosti koja će sudsku funkciju vršiti zaista nezavisno i nepristrasno, što se može obezbijediti i postići samo ako se za sudije biraju oni koji u sebi objedinjavaju visokostručno pravničko znanje koje ih čini sposobnim za kvalitetnu primjenu domaćeg i evropskog prava, ali i čvrstine ljudskosti, pravdoljubivosti, istinoljubivosti, moralnih i etičkih vrlina, pravničke i šire kulture. Sudija sa ovakvim karakterom i kvalitetima, garancija je da će odlučivati nezavisno i nepristrasno i bez ustanovljenih pravnih garancija, kao što sa drugačijim karakterom može suditi i presuđivati pod upitnim uticajem, sve i ako se povećaju pravne garancije nezavisnosti u najvišem danas poznatom obimu”, kazao je on.
Bastijančić smatra da se sudijska funkcija katkad instrumentalizuje, dok je njen socijalni rejting oslabio, o čemu najbolje govori alarmantan podatak da crnogorskim sudovima danas nedostaje znatan broja sudija skoro na svim nivoima, s izglednom zebnjom da će taj broj i dalje da raste.
“Politički, medijski i drugi uticaji nekada znaju i da nadvladaju diktat savjesti i struke, pa sporna postupanja u određenom slučajevima ne predstavljaju eksces već unaprijed osmišljen scenarij koji snažno uzburka ne samo domaću, nego i međunarodnu stručnu i zainteresovanu javnost direktno šteteći ugledu naše države i društva. Takav je svjež primjer penzionisanja sutkinje Ustavnog suda Crne Gore mimo prethodno ispunjenih nasušnih ustavnih pretpostavki, jasno zapisanih u članu 154, stav 3 najvišeg crnogoskog pravnog akta, a vrlo lako sagledivih i odredivih iole funkcionalno pismenom pravniku i to nakon prostog prvog čitanja”, ukazao je Bastijančić.
Upozorava i da su različita tendenciozna i ogrnuta sirovom politikom tumačenja jasnih ustavnih normi od strane najvažnijih državnih organa, „tempirana bomba u temeljima naše zajedničke kuće kojoj svakog dana sve više nepovratno prijeti razgradnja državne fizionimije i individualnosti“.
“Ako se ovako nastavi sve će se manje moći, s opravdanog i ozbiljnog razloga, o Crnoj Gori govoriti kao o državi u pravom smislu te riječi. Dok Ustav i zakoni važe, valja im se pokoravati kakvi god da su. Bili najbolji ili najgori, oni se moraju striktno primjenjivati”, upozorio je Bastijančić.
S druge strane, on kaže i da je neosporno pravo, a donekle i obaveza, svakog pojedinca da uvidi i argumentovano kritikuje sadržinu pozitivnih, ali nepravednih zakona, da im poriču važenje i zahtijevaju njihove izmjene i dopune ili donošenje novih čim prije to bude moguće.
“Naročito u slučaju kad zakonsko pravo u nepodnošljivoj mjeri protivrječi pravdi. Jer primjenom zakona koji sadrže „zakonsko nepravo“ krše se ljudska prava, i kao takvi moraju odstupiti pred pravdom, nadzakonskim pravom. Nepostojanje ili nedovoljno poštovanje principa vladavine prava povlači odsustvo realnih mogućnosti da se jedno društvo svestrano, stalno i stabilno razvija”, kazao je Bastijančić.
Postavljanje pitanja odgovornosti nosilaca vlasti mora, kako kaže, biti omogućeno u svakom trenutku, a rezultati njihovih (ne)predvidivih djelatnosti podložni podvrgavanju objektivnoj kontroli i subjektivnoj odgovornosti.
“Na jedan opšti način rečeno, država je svojstvena samo onoj političkoj zajednici koja počiva na stabilnim i razvijenim institucijama. Nikako na pojedincima vlastodršcima, ni na njihovoj (samo)volji i fiktivnom legitimitetu, nego na vladavini pravnih normi”, zaključio je Bastijančić.
Sudovi u poziciji između čekića i nakovnja
Bastijančić je podsjetio i na, kako je naveo, aktuelnu frapantnu pravnu koliziju između Zakona o radu i Zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju, koji neujednačeno tretiraju ostvarivanje prava za odlazak u starosnu penziju.
Preporučeno
“U takvom nestabilnom ambijentu ne ostavlja se previše mjesta za snažne institucije, samim tim ni za sudove i sudijske karaktere koji su često bili i jesu, slobodnije rečeno, u poziciji između čekića i nakovnja i na vjetrometini nemilosrdnih sukobljavanja ogoljenih interesa političkih elita koje zarad utilitarističkog čuvanja svojih busija u biračkome tijelu, s umišljajem ili bez njega, strmoglavljuju pravni poredak i mutiraju institucionalni okvir države”, naveo je Bastijančić.