Video
Amfilohije Radović, naime, bio je s one strane konca što usmjerava kretanje nevjerovatne osobe koja će narednih mjeseci, najvjerovatnije, voditi Vladu Crne Gore. Zdravko Krivokapić izgubio je svog “milog” duhovnika i političkog zaštitnika i, ionako pogubljen i nespreman za izazove koji su ga zadesili, ostavljen je na političkoj vjetrometini po kojoj duvaju ledeni sibirski vjetrovi, beogradska košava i zdue (tako naše babe zovu kovitlac) sa Zapada.
Na dan mitropolitove smrti lideri Demokratskog fronta (2/3 nove skupštinske većine) prihvatili su, uprkos dotadašnjem vrištećem nezadovoljstvu, koncept ekspertske vlade sa dvanaest ministara i premijerom trinaestim. Je li broj članova buduće Vlade nagovještaj njene sudbine? Sva je prilika da jeste. Možda će Krivokapićev kabinet dobiti potrebnih 41 glas poslanika u Skupštini CG, ali će, sasvim sigurno, njenih dvije stotine do godinu dana, na koliko je oročena, proticati u mukama. Ambijent za golgotu ovoga ultravjernika i apostola koje će postaviti na čelo “manastirstava”, koji je od petka do neđelje prestajao (bez maske) pored Amfilohijevog odra, sve roneći unutrašnje suze i celivajući pokojnika, već je spreman: s jedne strane frustrirani, bijesni Demokratski front, s druge strane 40 poslanika suverenističke opozicije, odozgo plamen korone, odozdo led prazne državne kase.
Mimo Boga, teško se sjetiti druge uzdanice aktuelnog mandatara.
Za vikend je Crna Gora doživjela kulminaciju neformalne okupacije i cvilizacijskog potonuća. Tačku sa koje može samo u proces uspravljanja. U nju su, kao na livadu bez vlasnika, ujahali Aleksandar Vučić, Milorad Dodik, Matija Bećković i ostale persone non grata za svakoga ko drži do dostojanstva ove države. U takve nije dao povoda da bude ubrojan Aleksa Bečić, koji je govorio kao ožalošćeni vjernik SPC, a ne kao predsjednik Skupštine CG. A, mandatar…eh, u njegovom srcu, pored bola za mitropolitom, nije bilo mjesta za patnju nad poniženom državom.
Predsjednik Srbije, manirom glavnokomandujućeg, iskoristio je priliku da se dvaput obrati puku na svježe zapišanoj teritoriji: jednom na presu ispred Srpske kuće, drugi put sa ekrana beznadežno prostituisanog medija, koji ga je prethodnih sedmica pljuckao i izazivao, a te večeri mu poljubio ruku, nogu i još ponešto. Kako su to lijepo primijetili mnogi – novi gospodar ne ostavlja pravo na dostojanstvo. Niti ga sluge, generalno, i zaslužuju.
Država Crna Gora, dakle, trenutno je nalik truloj banani, a biće i formalno ubrana kad Aleksandar “II” procijeni da nema rizika da se oklizne na njoj. Srpski svet je dočekao proširenje na krucijalno parče teritorije. Jer, na Kosovu je nekoliko srpskih manastira, mit i dva miliona realnih Albanaca, a u Crnoj Gori sve što nema, a treba mu: istorija, more i Amfilohijevom rukom prepariran narod, spreman da namakne omču na vrat sopstvene države. Doduše i još uvijek povelik broj onih koji su na društvenim mrežama škrgutali zubima zbog opisane agresije i neopisivog kukavičluka ostataka crnogorskih državnih institucija. Kod njih je “vikend okupacija” samo rasplamsala inat da se bore, a biće da je opametila i ponekoga od onih koji su se 30. avgusta uveče radovali što je “osvježilo”.
Ali, ne živi samo država Crna Gora dane bez časti. I položaj Mitropolije crnogorsko-primorske mogao bi se promijeniti kako pravoslavnom kliru ne trebuje. Amfilohije Radović ježio se na pomen autokefalne pravoslavne crkve u Crnoj Gori, ali je, de facto, uticaj centrale u Beogradu na MCP bio nikakav. Pokojni mitropolit, jednostavno, nije zarezivao ni srpskog patrijarha, ni Sinod, a ni Aleksandra Vučića. Uz njega, “šlepale” su se i ostale eparhije, živeći samostalnost mimo kanona. Sada su otvorena vrata da Aleksandar Vučić u stolicu Svetog Petra Cetinjskog, rukom Irineja Gavrilovića, posadi svog poslušnika. Izvori Antene M kažu da je glavni favorit episkop kruševački David Perović. O kakvom se kandidatu radi zorno svjedoči pošalica penzionera Atanasija (Jevtića), Amfilohijevog saborca protiv Vučićevog krila u SPC, koji je Perovića nazvao episkopom “krušeBačkim” aludirajući na njegov marionetski odnos prema Irineju Buloviću, sivoj eminenciji Srpske crkve.
Elem, pod Vučićevim mitropolitom, Davidom ili istoprofilnim svetosavskim golijatom, mogli bi se i neki ovdašnji sveštenici sjetiti ko su i odakle su? Za samoga Amfilohija, taj susret sa Crnom Gorom, kad se u nju, nakon decenija izbivanja, vratio 1990. bio je traumatičan, rana koju je, do posljednjeg dana liječio otrovom mržnje i osvete. Kada su ga Cetinjani dočekali neprijateljski, kada je Arkana pozvao u pomoć protiv njih, Amfilohije je znao da ga za duhovnika ne želi petrovićevska Crna Gora. Lukav i osvetoljubiv, kakvim ga je Bog dao, znao je da ni sebi, ni drugima to ne smije da prizna. Zato je odmah svoje protivnike etiketirao kao komunističko nasljeđe, a sebe proglasio za autentičnog tumača “tradicionalne Crne Gore”.
U jednom intervjuu, vladika Grigorije (Durić) kazao mi je da je Amfilohije “90% Srbin i 100% Crnogorac”. Duhovito, ali netačno – Amfilohije Radović bio je po svojem karakteru stopostotni Crnogorac, ali je ideološki bio stoprocentni velikosrbin i nepopravljivi mitoman. Zato je njegova misija sluđivanja i asimilacije Crnogoraca bila tako uspješna. Taj se životni miks pokazao i na njegovoj sahrani. Usred pomame epidemije koronavirusa, ljubav prema Amfilohiju dovela je na poklonjenje hiljade ljudi koji su bližnjemu svome duvali u lice, čekajući da poljube čelo, ruku ili, samo, sanduk žrtve Kovida 19.
Ipak, nije samo krotko domicilno stado došlo da isprati svoga pastira. Scena je bila prevelika da bi je vukovi prepustili provincijalcima. Pred spuštanje kovčega u kriptu, koju je mitropolit za života napravio, falio je samo Aleksandar Vučić da zaokruži popis neprijatelja koji su dočekali da mu govore na grobu. Je li to Bog tako cinično udesio, Amfilohije Radović imaće priliku da provjeri u direktnom susretu sa njim.
Preporučeno
Darko Šuković
