Priča o sudbini ove jahte, koja se nekada zvala “Kenco”, i koja je u kratkom periodu promijenila tri vlasnika, je zapravo priča o povezanosti politike, biznisa i kriminala i njihovim zajedničkim poslovima skrivenim od očiju javnosti.

Sve počinje 2008. godine kada Svetozar Marović, bivši predsjednik Srbije i Crne Gore, postaje vlasnik raskošne jahte duge 30 metara i vrijedne 8,9 miliona eura koja je napravljena u poznatom italijanskom brodogradilištu Fereti.

Zajedno sa sinom Milošem, Marović kupuje brod na lizing preko austrijske Hipo Alpe Adrija banke, a operacija je obavljena preko ofšor kompanije Galaksi Grup registrovane na Svetom Vinsetu i Grenadinima, vidi se u dokumentaciji dostupnoj BIRN-u.

Kada je 2016. godine pobjegao iz Crne Gore u Srbiju, Svetozar Marović uspio je da izbjegne zatvorsku kaznu na koju je osuđen zbog korupcije, ali nije mogao da se oslobodi i duga prema austrijskoj banci od skoro devet miliona eura za kupovinu luksuzne jahte.

Godinu dana kasnije, 2017. godine, novosadska kompanija Južna Bačka sklapa sporazum sa austrijskom kompanijom Heta Leasing, koja je pravni nasljednik Hipo Alpe Adria banke, i preuzima brod za svega 1,3 miliona eura.

Južna Bačka dospjela je u žižu javnosti početkom 2015. godine nakon serije tekstova BIRN-a u kojima je otkriveno da su dobili posao ispumpavanja vode iz potopljenog kopa Tamnava, kao i da je vlasnik firme Dragoljub Zbiljić bio jedini garant kredita od 55 miliona dinara za SNS za izbore 2012. godine

Nekoliko dana nakon što su kupili jahtu, Južna Bačka po istovjetnoj cijeni, prodaje brod kompaniji Inkop, u vlasništvu Zvonka Veselinovića i Milana Radoičića, dvojice kumova sa Kosova bliskih SNS-u, za koje se vezuju mnoge kriminalne radnje.

Milan Radoičić i Zvonko Veselinović su u prvobitnoj optužnici za ubistvo Olivera Ivanovića označeni kao organizatori kriminalne grupe koja je pomagala u zločinu, mada nisu navedeni kao optuženi iako se njihova imena u dokumentu pominju na desetine puta.

Još tokom 2014. godine dok su novinari BIRN-a radili na priči o isušivanju vode iz Tamnave, u više navrata su stizali dobronamjerni i iskreni savjeti da je to „opasna priča“ i da prema saznanjima ljudi iz posla Zbiljić samo formalno vodi kompaniju Južna Bačka, a da je čovjek koji vuče konce u stvari Zvonko Veselinović.

Kupovina jahte od Hete, a u ime i za potrebe Veselinovićevog Inkopa, zaista može da uputi na zaključak da Veselinović ima uticaj na poslovanje novosadske kompanije, kaže za BIRN izvor iz novosadske policije, koji je želio da ostane anoniman.

Izvor BIRN-a objašnjava da Veselinović u Novi Sad dolazi krajem 2013. godine, početkom 2014. godine, prije svega iz političkih razloga, kako bi pomogao Srpskoj naprednoj stranci da preuzme pokrajinsku vlast od Demokratske stranke.

BIRN je već izvještavao o bliskim vezama Veselinovića i vladajuće stranke, kada je objavljena i njegova fotografija iz predizbornog štaba SNS-a sa bratom predsjednika Srbije Andrejem Vučićem.

Poslije toga, kaže izvor, Veselinović počinje da preuzima i velike poslove u Novom Sadu.

“Zvonko Veselinović je u Novi Sad donio tu šemu prikrivenog vlasništva, od raznih kafića pa do Južne Bačke”, kaže izvor BIRN-a iz novosadske policije.

S obzirom da je na jahti Zvonka Veselinovića isključen radar nije bilo moguće pratiti je preko dostupnih sajtova za nadzor brodova. BIRN, međutim, saznaje da jahta ovog ljeta nije plovila crnogorskim morem, već da se nalazi u Grčkoj. BIRN saznaje i da je ovo možda posljednje ljeto da se Veselinović i Radoičić voze ovom jahtom, pošto su je navodno dali na prodaju.

Put jahte od Crne Gore do Srbije

Prema dostupnim specifikacijama proizvođača jahti Fereti, model broda koji je 2008. godine za 8.9 miliona eura na lizing preko Hipo Alpe Adria banke kupio Svetozar Marović, a koji danas voze Veselinović i Radoičić, ima pet kabina za goste, plus smještaj za posadu.

Prema pisanju crnogorskih medija, Marovići nisu uživali u komforu jahte i vozili se njome, već su je uglavnom koristili za rentiranje. Prema dostupnim podacima kompanija koje rentiraju jahte i brodove, cijena nedjeljnog zakupa ovog modela ide i preko 60.000 dolara.

Zbog neplaćanja rata, Hipo banka 2011. godine raskida ugovor i potražuje 8,9 miliona eura od bivšeg predsjednika Srbije i Crne Gore. Četiri godine kasnije, 2015, banka podnosi tužbu pred Osnovnim sudom u Kotoru kako bi naplatila potraživanja.

Jedan od beogradskih advokata koji je zastupao banke u sličnim sudskim procesima i koji je želio da ostane anoniman, za BIRN kaže da nije jasno zašto Hipo banka nije ranije aktivirala mjenice koje su Marovići potpisali kao garancije za naplatu duga, iako ovi godinama nisu plaćali svoje obaveze.

Nakon hapšenja Svetozara i Miloša Marovića i presude za korupciju 2016. godine pred Višim sudom u Podgorici, njih dvojica bježe u Srbiju i izbjegavaju izdržavanje zatvorske kazne. Za mlađeg Marovića je istekao rok za odsluženje kazne, a Svetozara Marovića još uvijek čeka godinu i deset mjeseci zatvora.

“Nema nijednog razloga osim političkog zašto Marovići nisu izručeni”, kaže za BIRN Dejan Milovac iz crnogorskog MANS-a, organizacije koja istražuje korupciju i organizovani kriminal.

On dodaje da finansijska istraga u slučaju Marović nije do kraja sprovedena jer tužilaštvo nije ispitalo svu njegovu imovinu i jahta nikada nije zaplijenjena, što je morao biti slučaj.

“Cio sled događaja samo potvrđuje ogromne sumnje da je postojao prethodni dogovor između Marovića, tadašnje crnogorske vlasti i srpske države o sakrivanju Marovića u Srbiji”, kaže Milovac.

Banka odustaje od gonjenja Marovića

Godinu dana kasnije, jula 2017. godine, Heta Leasing kao pravni nasljednik Hipo banke, odriče se tužbenog zahtjeva, odnosno odustaje od gonjenja Marovića, što je BIRN-u potvrđeno u sudu u Kotoru.

Odustajanju od tužbe od 21. jula 2017. godine prethodila je nagodba iz 31. maja 2017. godine koju su postigli Heta Leasing i kompanija Južna Bačka iz Novog Sada.

BIRN je došao do dokumentacije koja pokazuje da je Heta Leasing pristala na ponudu Južne Bačke od 1,3 miliona eura za dugovanje porodice Marović od 8,9 miliona.

Na pitanje BIRN-a zašto su pristali na ovako umanjen iznos, iz austrijske banke prvobitno nisu htjeli da odgovore, ali nakon ponovljenog pitanja stigao je odgovor u kome se kaže da je ovaj sporazum sproveden u skladu sa internom procedurom, kao i da su dobijene eksterne ocjene za potvrdu cijene.

„Osim toga, izgleda da upoređujete vrijednosti iz 2008. godine sa onima iz 2017. godine ne uzimajući u obzir stanje imovine u to vrijeme ili opterećenja povezana sa jahtom“, stoji u pisanom odgovoru.

Ostali nijemi na pozive

Južna Bačka i Inkop nisu htjeli da odgovaraju na pitanja BIRN-a koja se tiču kupoprodaje broda, dok je Heta Leasing kao pravni nasljednik Hipo Alpe Adria banke, zaprijetila tužbom ukoliko objavimo detalje njihovog poslovanja.

Marovići su takođe ostali nijemi na pozive Birn-a. Svetozar i njegov sin Miloš danas uživaju zaštitu srpske države koja ne reaguje ni poslije više zvaničnih zahtjeva za izručenje upućenih iz Crne Gore. Žive na Vračaru i bave se unosnim poslovima koje su pokrenuli u Srbiji, o čemu je BIRN pisao.

Vlada Crne Gore u više navrata je slala zahtjeve Vladi Srbije za izručenjem Svetozara Marovića, ali do sada je srpska strana ostala gluva na ove zahtjeve.

Ministarstvo pravde Srbije nije odgovorilo na pitanja BIRN-a zašto ne postupa po zahtjevima za izručenjem Svetozara Marovića.

Očigledno da je Heta bila zadovoljna da naplati bilo šta od duga, da je Maroviću odgovaralo da skine dug sa vrata i da je Južna Bačka povoljno pazarila jahtu staru devet godina za 1,3 miliona eura.

Naravno, treba uračunati i amortizaciju i druge troškove, ali danas, pet godina kasnije, jahte tog tipa i to godište prodaju se za tri miliona eura.

Ipak, Južna Bačka ne zadržava brod ni par dana i odmah ga prodaje kompaniji Inkop u vlasništvu Zvonka Veselinovića i Milana Radoičića. I to za u cent isti iznos za koji su ga i kupili.

Uz 1,3 miliona eura duga prema Heti, Južna Bačka namiruje i dug od 100.000 eura prema marini u Krfu gdje je jahta bila vezana.

Južna Bačka nije odgovorila na pitanja BIRN-a zašto je kupovinom jahte Svetozara Marovića rasteretila duga, da bi potom za isti iznos prodala jahtu kompaniji Inkop.

Ni Inkop nije odgovorio na pitanje za koje poslovne potrebe je kupio jahtu.

Ni Južna Bačka, ni Inkop nisu odgovorili na pitanja BIRN-a da li je neko iz državne administracije ili iz vladajuće Srpske napredne stranke posredovao u ovom aranžmanu.

BIRN je u nekoliko navrata pisao o unosnim poslovima Zvonka Veselinovića i Milana Radoičića, prije svega u oblasti građevine, kao i o bliskim vezama sa Andrejom Vučićem, bratom srpskog predsjednika.

„BIRN, to su oni koji su dobili pare od … EU da govore nešto protiv Vlade Srbije. Tim lažovima recite da su opet lagali“, ovim riječima je tadašnji premijer Aleksandar Vučić 9. januara 2015. godine prokomentarisao istraživanje BIRN-a o ispumpavanju vode iz potopljenog kopa Tamnava, koje je izvodila Južna Bačka.

BIRN je u istraživanju pokazao da je posao ispumpavanja dobila firma bez ikakvog iskustva u sličnim poslovima. Na ispumpavanje se čekalo četiri mjeseca kako bi se raspisao tender, iako je situacija nalagala hitnost. Tako je potrošeno preko 120 miliona eura za uvoz struje koja se inače proizvodila iz uglja kopa Tamnava.

BIRN je u međuvremenu objavio i da je sadašnji vlasnik Južne Bačke Dragoljub Zbiljić bio jedini garant kredita od 55 miliona dinara za SNS za izbore 2012. godine. Zbiljić je u tom trenutku bio vlasnik male kompanije za otkup i preradu sirovina i optužen kao saučesnik organizovane grupe za utaju poraza i pranje novca.

Na izborima 2012. godine SNS osvaja vlast, a godinu dana kasnije Zbiljić postaje vlasnik Južne Bačke, još tada velike i značajne kompanije u oblasti energetike. Od dolaska Srpske napredne stranke na vlast Južna Bačka je osam puta uvećala svoje prihode.

Zbiljić 2020. godine postaje vlasnik i Elektromontaže iz Kraljeva, druge najveće kompanije iz energetskog sektora u Srbiji. Ove dvije kompanije zajedno dobijaju ubjedljivo najveći dio poslova i tendera koje raspisuje Elektroprivreda Srbije.

Istraživanje BIRN-a je pokazalo da najveći dio prihoda ove dvije kompanije ostvaruju isključivo u poslu sa državom. Paralelno sa tim, na tenderima na kojima oni pobjeđuju skoro da više nema konkurencije.