Ko zna kako su se osjećali Andrija Mandić i Milan Knežević kada su ih, direktno iz aviona srpske Vlade – koja, je li, ne želi da se miješa u unutrašnje stvari Crne Gore – isporučili na razgovor kod srpskog patrijarha Irineja. Moguće da su naprasno izgubili vjeru u mitropolita Amfilohija koji se, kako sam prizna, često sastaje sa Đukanovićem i Markovićem.
A možda su zaista vjerovali da čine pravu stvar kada, baš iza leđa Amfilohija, traže bratsku pomoć u Beogradu i blagoslov patrijarha SPC za proteste u Skupštini i van nje, širom Crne Gore.
Kako god, stajali su ponosito kano klisurine pored patrijarha Irineja i obznanili srpstvu u Crnoj Gori da su – dobili bratsku pomoć i blagoslov. Potom su istim avionom vraćeni u Podgoricu, nakon čega su hitro krenuli u akciju uzbunjivanja članstva i svih patriota ,,spremnih i životima da brane i odbrane našu Srpsku pravoslavnu crkvu“. Uz logistiku, naravno, Irineja i drugih koji ,,vole“ Crnu Goru i hoće da joj ,,bratski pomognu“.
Kada čovjek pogleda svoj odraz u ogledalu, prirodno je da želi da uoči samo one lijepe crte. Ali, istorijska slika se često ne poklapa sa privatnim doživljajem sopstvenog lika.
Kad bi Andrija Mandić i Milan Knežević malo više poznavali istoriju, znali bi da beogradski noćni let i poziv za ,,bratsku pomoć“ nije potez kojim će se sjutra moći podičiti, kako god se završila ova priča o zakonu o slobodi vjeroispovijesti.
I otužno mnogo podsjeća na jedan neslavan primjer iz vremena gušenja ,,Praškog proljeća“ u Čehoslovačkoj 1968. godine.
Avgusta te godine Vasil Bilak bio je glavni inicijator pisma Kremlju, sa čuvenim pozivom za „bratsku pomoć“ vojske SSSR-a u gušenju ,,Praškog proljeća“.
I bratska pomoć je stigla: ujutro 21. avgusta 1968. godine, oko 250 hiljada vojnika, dvije hiljade tenkova i stotine vojnih aviona Sovjetskog saveza, Bugarske, Mađarske i Poljske ušli su u Čehoslovačku.
U roku od nekoliko sati, prvi sekretar Komunističke partije Čehoslovačke, reformista Aleksandar Dubček je odveden iz svoje kancelarije u Pragu i odvezen u Moskvu. Svi ostali funkcioneri, pristalice Dubčeka, su zatvoreni. Narod Čehoslovačke nije mogao da se suprotstavi goloj sili sovjetskog oružja: ,,Praško proljeće“ je te jeseni ugušeno.Možda je tada Vasil Bilak, čovjek koji je pozvao ,,bratsku pomoć“ iz Rusije, pomislio da je heroj. A njemu je bilo, dok su krvarili pločnici gradova, sasvim dobro, napredovao je u hijerarhiji i ostao do penzije ,,istaknuti funkcioner“.
Ko zna da li se ikad zapitao o moralnosti svog postupka, o žrtvama, o oduzetoj budućnosti generacija…
Vasil Bilak je umro 2014. godine u 97. godini. Nije ga stigla pravda, nakon procesa koje je pokrenulo tužilaštvo i koji je trajao punih dvadeset godina od ,,Plišane revolucije“ 1989. godine kojom je srušen komunistički režim. Ipak i sud oslobođene države nije ga odveo u zatvor: odustalo se od optužbe jer ,,nije mogao da dopre do ključnih svjedoka u Češkoj“. Prosto: izdajnik je nadživio žrtve koje je izdao.
Ali, narod Češke i Slovačke ga nije zaboravio: Vasil Bilak bio je prezren čovjek, simbol izdaje naroda, vlastitih uvjerenja i moralnih načela. Godinama nije smio da pomoli glavu iz stana u kojem je životario, umro je sam, da mu žednome ni čašu vode nije imao ko prinijeti. Tako prolaze i tako ostaju utisnuti u istoriji – kao crni žig srama – oni koji traže bratsku pomoć sa strane. Protiv svojih komšija, sugrađana, sunarodnika.
Bilo bi dobro da Andrija Mandić i Milan Knežević saznaju ovu istorijsku priču. Istina, oni nijesu tražili tenkove kao Bilak, ali ,,bratska pomoć“ koju iskaju sa strane od patrijarha SPC za nemire u Crnoj Gori i blagoslov od čovjeka koji javno slavi ratne zločine i zločince koji su ubijali u ime ,,nacije i vjere“ nije slavan istorijski čin.
Sasvim suprotno. Nije ni čojski, ni sojski. Više liči na istorijsko breme pod kojim će Mandić I Knežević stenjati u vremenu koje dolazi.
Draško Đuranović/Pobjeda
Video
