“Mi smo parlamentarna većina i ako neko misli da može da se dogovara sa jednim dijelom te većine, onda će dobiti odgovor koji je dobio danas”.
U toj jednoj rečenici, koju je uz zlobno cerenje prozborio predsjednik Skupštine Crne Gore Andrija Mandić – i to u času kada je Boris Mugoša, jedini prisutni opozicioni poslanik napuštao plenarnu salu – sažela se i suština nedemokratske vladavine ,,avgustovskih pobjednika”.Vlasti koja silom razgoni svoje oponente: opozicija je sada i zvanično protjerana iz državnog parlamenta, sve uz sporadične aplauze Vasilija Čarapića i drugih političkih piona iz PES-a.
Samo, iako Mandić misli da je pobjednik, i da suvereno vlada i disciplinuje Spajićeve i Bečićeve – a naravno i svoje ljude – jasno je da ovo što se dešava nije njegova vladavina. Ne, četnički vojvoda je trbuhozborac imperijalne politike Aleksandra Vučića i Crkve Srbije.
U stvari: prinudni gubernator Crne Gore, čovjek koji ima zadatak da Crnu Goru podvede pod ,,srpski svet”.
I da, mogao je Mandić, samo da se dosjetio, danas da parafrazira onu čuvenu sentencu Sava Fatića. Samo što je umjesto Fatićeve izjave na Podgoričkoj skupštini 1918. – ,,Mi od danas više nijesmo Crnogorci nego Srbi” – Mandić mogao s ljubavlju da usklikne – ,,Ovo od danas nije crnogorska, nego skupština Srpskog sveta”.
Demonstracija sile u Skupštini Crne Gore je, definitivno, pokazatelj da je Andrija Mandić lider parlamentarne većine. Ali to je samo privid moći. Jer se pokazalo da parlamentarna većina i nije baš tako složna kao što bi vojvoda i njegovi nalogodavci željeli. U parlamentu su danas bila samo tri predstavnika stranaka manje brojnih naroda. I sasvim je sigurno da, nakon današnjeg političkog nasilja, moraće dobro da se zabrinu i Ervin Ibrahimović i Nik Đeljošaj. Ako budu nastavili sa ćutanjem, postaće neraskidivi dio Mandićeve pučističke ekipe.
I bilo bi pogrešno današnju predstavu Andrije Mandića shvatiti kao poteze pobjednika. Ne, već kao nervozu i grešku čovjeka kojeg je izdalo strpljenje nakon raspleta u Budvi i očekivanog izbora Petra Odžića za predsjednika parlamenta Budve.
Jer, ono što se dešava u Budvi pokazuje da Mandić gubi kontrolu. I to u gradu koji je skoro deceniju uporište prvo Demokratskog fronta, potom i koalicije ,,Za budućnost Budve”.
A u Budvi su, dvojica Nikola – Jovanović Nikola, funkcioner doskorašnjeg Demokratskog fronta Andrije Mandića i Milović Nikola, član jučerašnjeg Đukanovićevog, a današnjeg Živkovićevog DPS-a – postali postizborni saveznici.
To je zaista veliki obrt. Prvi put od avgusta 2020. godine DPS, kojem su svi poricali bilo kakav koalicioni kapacitet, sklopio je postizborni sporazum o saradnji sa svojim do skora najžešćim političkom neprijateljem.
I svega toga bio je rano jutros svjestan predsjednik Skupštine Crne Gore. I zato je bio primoran, kako se to kaže u šahu, na žrtvu figure, sve u nadi da će da sačuva partiju – svoj NSD koja je okosnica državne vlasti. I sve u namjeri da tako, golom silom odstranjujući opoziciju iz državnog parlamenta, pokuša da održi na okupu parlamentarnu većinu, koja se ozbiljno klima.
Nakon nasilnog akta, izbacivanja opozicije iz državnog parlamenta, sada će Mandić morati da se osvrće za sobom. Bojaće se lider Nove da ostavi Spajića na samo sa Evropljanima jer zna da će mu lider PES-a okrenuti leđa prvom prilikom. Istovremeno, Mandić je svjestan da je u njegovom bastionu srpstva, Budvi, pala prva lokalna uprava avustovske većine.
Doskorašnja opozicija, Evropski savez i DPS su postali dio nove vlasti. To je sigurno izazvalo nervozu u Mandićevom taboru i svakako je taj grč učinio da predsjednik Skupštine pokaže pravo lice i pred Evropljanima i pred svim onim ostalima koji su slijepo vjerovali u Mandićevu ulogu Dalaj Lame.
Nema više toga. Mandićevo tjeranje opozicije nije pobjednički već očajnički potez. I sada bi opozicija trebalo da iskoristi onu staru maksimu: kad neprijatelj počne da pravi greške, valja ga samo pustiti da nastavi.
Preporučeno
Video