Video
Zašto ste baš odabrali GPCG za vaš politički angažman i pored toga da se radi o političkom subjektu koji je u osnivanju te nije učestvo na izborima?
U Crnoj Gori nije postojao politički subjekat koji baštini ideje modernog liberalizma. Takav je liberalizam vrlo popularan u svijetu posljednjih decenija kada se pokušava balansirati između slobodne trgovine i protekcionizma. Moderni liberali su umjereni pobornici slobodnog tržišta i ličnih sloboda. Upravo socio-liberalna profilacija GPCG me je privukla ovom novom političkom subjektu. Moram vam reći da sam već učetvovao u djelovanju političkih subjekta u CG (PZP i SDP) međutim uvidio sam da su politički subjekti u CG zarobljeni u brutalnoj partitokratiji, koja kao takva, poništava osnovna demokratska načela. Iako me je smjena vlasti u prvi mah obradovala i dala nadu da smo kao društvo konačno spremni za suštinske promjene sve govori da nova većina ne preza od korištenja metoda kao i predhodna garnitura. Ljudi se diskriminisu zbog svojih političkih stavova ili pripadnosti određenoj političkoj opciji. Ovo je posebno evidentno kod zapošljavanja u državnim organima i lokalnim samoupravama. Nepotizam je skoro prihvaćena praksa u Crnoj Gori. Pored toga sama Crna Gora kao građansko društvo je ugrožena od nekih elemenata koji sad učestvuju u vlasti, pa sam ja kao pojedinac osjetio potrebu da djelujem u cilju zaštite građanskog društva u našoj državi. “Treći put” koji nudi GPCG mi se nametnuo kao rješenje naših društveno-političkih problema.
U tom kontekstu, svjedoci smo raspirivanja nacionalizma i šovinizma u Crnoj Gori i regionu. Da li treba da smo zabrinuti za dugoročne posljedice ovog trenda? Koliko je sama Crna Gora ugrožena kao država zbog toga?
U društvima gdje još uvijek dominantni javni diskurs počiva na shvaćanju nacije kao odjuvijek prisutnog, zadanog i jedino mogućeg oblika kolektivnog postojanja izvan kojeg individualna egzistencija nije čak ni zamisliva, svaka kritika nacionalnog može biti samo kontraproduktivna. U odnosu na moderne države mi kasnimo u tim procesima i zato razne ekstremističke grupe koriste nacionalna osjećanja da manipulišu ljudima. Često onima koji nemaju kapaciteta da svojom osobenošću zadovolje sopstvene potrebe identiteta. Bojim se da u našem regionu nacionalizam koriste i određene institucionalizovane strukture moći kako bi zaštitili ruralno-folklorni primitivizam preko kojeg vladaju. Najtužnije je da se manipuliše i sa religioznim osjećanjima ljudi kako bi se pobudio nacionalizam pa čak i šovinizam. Sve njih je najviše strah od prodora sveprisutnih globalizovanih građanskih vrijednosti. Građanske vrijednosti koji u centar vraćaju pojedinca kao nosioca suvereniteta i osobu dovoljno jaku i svjesnu da se na osnovu svojih želja i sklonosti udružuje sa drugim ljudima. Među procese globalizacije i postmoderne su stvranje takozvanih nadnacionalnih zajednica. Ideja i praksa nisu nove ali danas one suštiniski nisu vezane samo za države. Ono što hoću da kažem je to da je možda za crnogorsko društvo najbolje da se ide na formiranju nadnacionalnog identiteta. Nečega što bi uključivalo sve nacionalitete i etničke grupe koji ovdje žive. U kranjem slučaju težimo pridruživanju jednoj od najvećih nadnacionalnih zajednica, Evropskoj uniji.
Kakvo je vaše viđenje procesa integracije Crne Gore u Evropsku uniju? Da li će novonastala situacija ubrzati ili usporiti naše priključenje Uniji?
U procesu integracije Crne Gore u Evropsku uniju akcenat treba staviti na PROCES. Treba imati na umu da integracija u jedan tako složen sistem kakav je EU zahtjeva vrijeme i da sve faze treba postepeno preći. Najbolji primjeri propusta u procesu su slučaj Rumunije, Bugarske i Grčke. Svjedoci smo odustajanja Velike Britanije od EU. Što se tiče Crne Gore, multietničko crnogorsko društvo treba stvoriti jedan viši stepen integracije i, što ne reći, novu crnogorsku nadnaciju koja će svakako biti spremnija da prodje proces integracije. Ovdje ostaje i pitanje krize same Evropske unije. Koliko su evropske diplomate/birokrate sposobni da promjene situaciju u okolnim (poluperifernim) zemljama, kandidatima i potencijalnim kandidatima za pridruživanje. Da li imaju legitimitet i snagu da donesu i sprovedu neku odluku? Ili se zadovoljavaju time da posmatraju te “periferne moćnike” koji, poput sveštenika Pajsije, junaka romana “ Med i mlijeko” ( Vladimir Lorčenkov), simuliraju reforme i djeluju po principu pomenutog junaka – Radi šta hoćes. Ali obavezno govori da hoćeš u Evropu! I proći ćeš nekažnjeno. No to je problem evropske diplomatije u suštini. Čini se da je status quo ono što im najviše odgovara. “ Izbijanje revolucija remeti uobičanje navike diplomata, u smislu njihovih ličnih kontakata, još važnije, u smislu njihovog razmišljanja. Ubrzano upadanje u nepoznato može biti uzbudljivo, ali takođe jako zastrašujuće. U ime “realizma” diplomate i stratezi inostrane politike su prirodno konzervativni. Zato mi treba da razvijamo svoje posebne strategije i planove koji će koristit našoj državi bez obzira u kojem smjeru krene Evropska unija.
Pomenuli ste da u GPCG radite na analizi I razvoju strateških dokumenata. Šta to podrazumjeva i da li vi kao novi politički subjekt imate strategije razvoja? Poznato je da ste među prvima ponudili koncept “Vlade u sjenci”. Koliko su vaši odbori spremni da odgovore ministarstvima trenutne Vlade?
Da biste smislili kako da stvorite dobar život za sve građane jednog društva te izgradite slobodnu i konkurentnu državu onda morate da bar imate neku predstavu kako danas svijet funkcioniše. Živimo u vremenu kada je sve ubrzano: a posebno razvoj tehnike i tehnologije. Svijet se smanjio, vrijeme ubrzalo a mi se nesumnjivo krećemo ka virtuelizaciji i/ili robotizaciji.- No važno je da ne krivimo tehnologiju, tehnologija ne donosi odluke, to čine ljudi. Brzi razvoj infrastrukture za transfer informacija može se protumačiti kao kranja demokratizacija informacije, međutim veću dostupnost informacija ne treba brkati sa demokratizacijom znanja a naročito ne sa demokratizacijom vlasti! Moć prelazi iz ruku onih koji su nekad kontrolisali informacije na pojedince koji kontrolišu znanje. Zbog toga je u našim razvojno-strateškim planovima pojedinac sa znanjem označen kao glavni resurs naše države. U njihovim rukama je ključ konkurentnosti i najređi resurs – sposobnost. Kao što sam rekao na početku mi kao socio-liberalni pokret želimo balansirati između slobodnog tržišta i državnog intervencionizma. Ubjeđenja sam da država mora zadržati kontrolu nad prirodnim resursima, energetikom i telekomunikacijama. Što se tiče naše “Vlade u sjenci” pokrivena su svi resori ali nisu urađeni po istom sistemu kao u trenutnoj vladi. Bilo bi recimo neozbiljno da tretiramo obrazovanje, kulturu, nauku i sport 4u1 kao što su oni uradili iz nekog razloga. Uglavnom obećali smo da ćemo vladi dati ne 100 nego 200 dana nakon čega ćemo ih detaljno secirati.
Da li imate neki ekonomski plan kako će se naša zemlja postaviti u vremenu o kojem govorite?
Evidentno je da EU gospodari tržiste te da je ekonomija postala dominantna društvena nauka. Pokušaću da citiram Giesen Klaus-Gerda koji je u intervjuu za jedne naše novine rekao da u suštini crnogorska ekonomija zavisi u velikoj mjeri od tri tipa ekonomskih aktera čiji su interesi dijametralno suprotni interesima naroda i koji time sprečavaju demokratizaciju države šire od onoga što je ustavom puko proklamovano. Prije svega u pitanju su strain kapitalisti… Ovi ruski, kanadski i ostali oligarsi planiraju svoje aktivnosti u funkciji egzogenih interesa, iznoseći svoj profit u inostranstvo, ne brinući za lokalno ekonomsko tržište i ne mareći ni najmanje za demokratske procese u Crnoj Gori. Drugu grupu čine radnici u inostranstvu i pomorci koji svoje ne beznačajne prihode ulažu u neke nekretnine ili štede… Konačno, treća grupa aktera koji upravljaju crnogorskom ekonomijom su oni koje u isto vrijeme neoliberalni, kejnsijanski i neomarsistički teoretičari smatraju glavnim neprijateljem kapitalizma – takozvani rentijeri. Riječ je o preduzetnicima koji remete povoljno i slobodno funkcionisanje nacionalnog tržišta jer imaju na raspolaganju privilegovan pristup sredstvima, propisima i državnoj arbitraži putem korupcije ili uz zastrašivanje mogućih konkurenata. Gledajući ove navode ne mogu a da ne zaključim da našoj državi nedostaju mjere iz okvira političke ekonomije. Iako sam apsolutno za slobodno tržište iI liberalni concept država mora znati kako se odbraniti od zamki koje to tržište postavlja. Tako na primjer ako se žalimo da uvizimo preko 300 miliona eura hrane hajde, recimo, da isplaniramo da naredne godine podignemo namet na uvoz krompira i paradajza ujedno dajući velike subvencije domaćim proizvođačima I tako redom dok ne izbalansiramo uvoz i izvoz. Hajde ako ne možemo da se takmičimo u robotizaciji ili drugim industijama da uložimo u razvoj gejmin industrije. Za ovakve stvari je samo potrebna politička volja, znanje i kreativnost.
Koji je trenutno najveći problem u crnogorskom društvu
Preporučeno
Na ovo pitanje ću vam dati vrlo kratak i precizan odgovor. Problem svih problema. Primarni. Bez kojeg teško da možemo urediti naše društvo tako da postane moderna demokratska zajednica je pravosuđe u Crnoj Gori. To je nažalost problem koji sami ne možemo riješiti, bez pomoći međunarodne zajednice. Ne reforma ili promjena, već potpuno demontiranje “pravosudne kaste” u Crnoj Gori je polazna tačka za suštinski preporod i reformu našeg društva.
