Video
Govoreći o trenutnoj političkoj situaciji, Cerović ističe da se sa sve masovnijih građanskih protesta jasno šalje poruka da je ovo borba za opstanak Crne Gore, koja je sve manje fašizirajuća i sve manje sklona prodaji tuđim interesima, te da se bliži kraj agresivnom srpskom uticaju.
Tako i nedavne drastične manifestacije četništva u slobodarskom Nikšiću, vidi kao plod Vučićeve novčane i propagandne investicije, stalnog vršljanja njegovih emisara iz Srbije ili Hercegovine, te djelatnosti Srpske pravoslavne crkve koja je, kako kaze, uvijek četničku kokardu stavljala visoko iznad jevanđelja.
“Sve je to bukvalno jedna ista srpska šovinistička partija, sve to drži da su Srbi, i samo Srbi uvijek u pravu, sve to misli da je Srpska crkva starija i od Hrista i od civlizacije. Sve će to odjednom padati s istim treskom kao kad je padao Miloševićev režim, a svi Srbi, koji su do dolaska Miloševića bili normalni i uvaženi građani Hrvatske, traktorima i zapregama stizali u Beograd. Ne trpi ni Evropa rađanje fašizma na svome tlu. Nije slučajno jasno stavila do znanja današnjoj crnogorskoj vlasti da će je izolovati ukoliko i dalje bude divljala i fašizirala sa Lekićem ili bez njega”, ističe Cerović.
Dodaje i da smatra da Lekićeva vlada nikada neće biti formirana.
“Smjelo tvrdim da Lekić neće vidjeti predsjedništvo vlade ni koliko svoje uši. Izmjene Zakona o predsjedniku države već ne predstavljaju ništa drugo nego karikaturu sadašnje skupštinske većine i operetski smiješne Abazovićeve vlade. Crnogorski Srbi, koji danas isključivo vladaju u Crnoj Gori preko navodne skupštinske većine, probaće da još koji mjesec odlažu neminovne i njima nesklone parlamentarne i predsjedničke izbore, ali su očigledno dogurali cara do duvara”, navodi književnik.
Izbori su, kako naglašava, po mišljenju ukupnog demokratskog Zapada, i opozicije, a posebno po mišljenju crnogorskog demokratskog Pokreta IMA NAS neminovnost i realna sadašnjica.
“Ne zaboravite da više od 90 odsto crnogorske dijaspore diše crnogorskim plućima, da se ponosi crnogorskom zastavom na Ist riveru, da je i na referendumu 2006. godine crnogorska dijaspora pružila značajan doprinos sticanju crnogorske nezavisnosti”, podsjeća Cerović.
Crnogorski jezik predstavlja obrazac jezičke pravilnosti
Dotakavši se glavnih elemenata nacionalnog identiteta, Cerović se naročito osvrnuo na istoriju crnogorskog jezika i pisma.
“Ne samo da govorimo crnogorskim jezikom, nego smo njime uvijek govorili. Drugo je pitanje ko nas je decenijama stezao za grlo i bukvalno nam zabranjivao svaku manifestaciju crnogorske nacionalne svijesti. Među srpskim institucijama, koje su navodno predstavljale neprikosnovene naučne autoritete, prednjačila je srpska UDB-a, a i druge srpske institucije prinude”, objašnjava književnik.
Ukazuje i na neveselu činjenicu da Crna Gora beskrajno dugo nije imala svoje institucije kulture i nauke, (pitanje je koliko ih ima i danas i koliko su zaista njene?), te da su crnogorski studenti koji su studirali u Beogradu, bukvalno morali slijediti tamošnje naučne autoritete i institucije, i da se nijesu mogli zaposliti ako bukvalno ne slijede diktatorske naučne preporuke iz Beograda.
A činjenice, kako ističe, veoma jasno dokazuju diktaturu.
“Kaže se u oficijelnoj srpskoj nauci da je Vukova reforma pobijedila 1847. godine kad je, pored ostalog, štampan i Gorski vijenac. Ne samo da Njegoš nije slijedio Vukovu reformu, i ako ga je u njegovom poslu donekle ohrabrivao, nego je Gorski vijenac štampao starim pravopisom u kojem su i osobne imenice pisane malim slovom. Njegoš se, naravno, mogao osloniti na ipak postojeću tradiciju pisanja u Crnoj Gori na narodnom jeziku. Da ne idemo dalje od vladike Petra I, čije su poslanice čitane pred crnogorskim plemenima i bile savršeno razumijevane bez prevodioca” , navodi Cerović.
U trenutku kad u srpskoj književnosti tek počinje praksa pisanja na narodnom Vukovom jeziku (bećarci B. Radičevića) Crnogorci, kako kaže, donose na scenu savršen jezički proizvod u obliku genijalnog Njegoševog djela, u kome su istog trenutka zastupljeni svi književni rodovi, dakle i lirika i epika i drama.
“Od svih štokavskih jezika, crnogorski je u vrijeme Vukove reforme bio najrazvijeniji i dominirajući. Uostalom, najveći dio epskih junačkih pjesama koje je Vuk sakupio nastale su na ijekavskom desetercu koji u Srbiji nikad nije postojao. Da ne govorimo da se porijeklo najvećeg dijela te domaće epske riznice glatko može pripisati crnogorskom autorstvu. Koji je to srpski jezik koga u praksi zatiče takozvana Vukova reforma? Da nije to jezički bućkuriš, sastavljen od staroslovenizama i rusizama Lukijana Mušickog? Da nije jezik iz „Južnu“, ili „Istočnu Srbiju“ koje ni danas nemaju padeških oblika?”, ističe Cerović.
Dodaje da je jezik koji se u oficijelnoj nauci danas zove srpskim, i kojim se i dio Crnogoraca tobože gordi, u prvom redu crnogorski.
Preporučeno
“Da su Srbi najvećim dijelom svoj jezik učili od Crnogoraca, te da im i danas on predstavlja obrazac jezičke pravilnosti, uvjeravamo se na svakom koraku. Nikada ni jedan, ma koliko slavni srpski glumac nije mogao pravilno izgovoriti i pročitati epsku deseteračku pjesmu, a da ne govorimo par stihova iz Gorskog vijenca. Za to su uvijek birani glumci crnogorskog porijekla, od Petra Banićevića do Mihaila -Miša Janketića. Matija Bećković ispravno kaže : „Deseterac je osnovna mera našega jezika“. Tačno je, ali postoji li ekavski deseterac?”, zaključuje književnik.
