Razgovarala Tamara Nikčević

„Prošle nedjelje za Slobodnu Dalmaciju, ove za Slobodnu Bosnu! Uskoro, nadam se, i za slobodnu Crnu Goru“, kaže Đuričković odgovarajući na poziv portala Slobodne Bosna za intervju.

Slobodne Crne Gore nema bez slobodnih Crnogoraca, to Miloš Đuručković veoma dobro zna. No, zna li ima li slobodnih Crnogoraca danas u Crnoj Gori? Ko u njegovoj zemlji posljednjih pet godina odlučuje o ključnim državnim pitanjima? Gdje se te odluke donose – na beogradskoj Banjici ili u Podgorici? Zašto je premijer Milojko Spajić nestao 48 sati uoči odluke o tome sa kojom će političkom grupacijom 2023. godine sastaviti Vladu? Kojim je tačno studentima bivši premijer Dritan Abazović, u jeku studentske pobune u Srbiji, zimus na Zlatiboru održao predavanje? Zbog čega je crnogorski predsjednik Jakov Milatović ove sedmice glasao za izbor novog načelnika Generalštaba Vojske Crne Gore, iako se, nekoliko sati prije početka sjednice, zaklinjao da će general Miodrag Vuksanović na to mjesto biti izabran „samo preko mene mrtvog“? 

„Uoči formiranja lokalne vlasti u Podgorici, djelovalo je da je Jakov Milatović odluku da uđe u koaliciju sa onima sa kojima je prethodno vodio politički rat – Pokret Evropa sad (PES) premijera Milojka Spajića, Demokrate potpredsjednika Vlade Alekse Bečića i Demokratski front (DF) predsjednika Skupštine Andrije Mandića – donio zato što je bio pod velikim pritiskom; moguće čak i da je bio ucijenjen. Očito nije imao ni hrabrosti ni snage da se tome suprotstavi. 

Kada je riječ o smjeni načelnika generalštaba Vojske Crne Gore, mislim da je Milatović samo preuzeo matricu ponašanja parlamentarne većine: odlučio se za trgovinu. Šta će iz toga proizaći, kakve je zahtjeve Milatović ispostavio premijeru Spajiću i ostalima sa kojima je trgovao mjestom načelnika Generalštaba, tek ćemo da vidimo. U svakom slučaju, ovo je modus operandi stranaka na vlasti – PES-a, Demokrata, partija manje brojnih naroda, manjih konstituenata vlasti, čiji se odnosi ne zasnivaju na političkim principima, nego na pukoj političkoj trgovini“, kaže Miloš Đuričkovič za Slobodnu Bosnu. 

Demokratski front četničkog vojvode Andrije Mandića ne trguje?

Oni najmanje. Demokratski front je najjača grupacija unutar vladajuće strukture, koja svoj autoritet prvenstveno crpi iz činjenice da je politički eksponent Beograda, ali i iz toga što je dio crnogorske izvršne i zakonodavne vlasti.

Generalno, sve stranke vlasti su pod manjim ili većim uticajem Beograda i Moskve. Ima li među njima političara koji odluke donosi samostalno?

Nema. Oni koji danas čine vlast u Crnoj Gori nisu slobodni ljudi. Ako bi bilo ko od njih sutra odlučio da se drži principa, na sebe bi navukao gnijev DF-a. Rezultati nedavno održanih lokalnih izbora u više crnogorskih gradova pokazuju da DF politički „guta“ većinu svojih partnera; svako ko se okuraži da ide kontra njih, ubrzava svoj politički kraj.

Je li u tom smislu najviše stradao PES, stranka premijera Spajića?

Jeste. Tokom kampanje za parlamentarne izbore 2023. godine, PES je sa DF-om veoma često ulazio u otvorenu konfrontaciju. Iako se Spajić zaklinjao u to da nakon izbora sa njima neće praviti koalicione aražmanje, učinio je surotno. Dvije godine kasnije, funkcioneri PES-a više poštuju i uvažavaju Andriju Mandića nego svog predsjednika, premijera Milojka Spajića. To dokazuje i ponašanje poslanika PES-a prilikom donošenje dvije veoma važne odluke: nezakonito penzionisanje sutkinje Ustavnog suda, koje je inicirao Andrija Mandić, najglasnije su branila tri poslanika PES-a; takođe, tokom nedavne rasprave o razrješenju Andrije Mandića sa mjesta predsjednika Skupštine, najvatreniji Mandićevi „advokati“ bili su poslanici PES-a, a ne Mandićevi iz Demokratskog fronta. To strahopoštovanje je dosta indikativno. 

Ambasadori država Kvinte u Podgorici prećutno su podržali učešće proruskog DF-a u vlasti. Koliko je to uticalo na status Andrije Mandića? 

Iako je prećutna saglasnost postojala, vjerujem da zapadni partneri i dalje nisu srećni zbog toga što je Mandićev DF dio vlasti. Ipak, dobivši garancije dijela parlamentarne većine – mislim na Spajića i PES – da će DF biti kontrolisan, te da politika evropskih integracija ni na koji način neće biti dovedena u pitanje, odlučili su da prihvate realnost. 

Mislite da su zapadni partneri toliko naivni da vjeruju da nesposobni premijer Spajić može da kontroliše ekstremno desni i proruski DF?  

Niko razuman od PES-a nije mogao očekivati da kontroliše DF; tim prije što je PES, i ideološki i politički, bliži DF-u nego nama. Drugo, Spajić je odmah rekao da ga ne interesuje bezbjednosni sektor, nakon čega smo stigli do toga da crnogorskog premijera ne interesuju ni izjave koalicionih partnera upućene susjedima, prije svega Bosni i Hercegovini, Hrvatskoj i Kosovu. Što, naravno, veoma šteti Crnoj Gori i njenom evropskom putu. Najzad, dvije godine nakon političkog braka Spajića i Mandića, vanjska politika Crne Gore više je stranački program DF-a, nego PES-a, što potvrđuju izvještaji Evropske komisije. Verbalno, Mandić se zalaže za članstvo Crne Gore u EU, iako je upravo njegov DF prošle godine stopirao naš evropski put inicirajući usvajanje besmislene rezolucije o Jasenovcu.

Logično je da problemi sa kojima se suočava crnogorsko društvo na bole Zapad ni približno koliko bole nas. Naprotiv: konstantno ih ignorišu i minimalizuju; možda i zato što su, objektivno, crnogorski problemi minorni u poređenju sa onima sa kojima se Zapad trenutno suočava. Međutim, nezainteresovanost i površnost koju demonstrira prema Crnoj Gori i regionu, Zapad nije pokazivao prije 2020. godine, kada su njihove diplomate notirali i kritikovali najmanje greške tadašnje vlasti. Danas ćute na korupciju, kriminal i bezakonje aktuelnog režima, vjerujući da je blažim i mekšim odnosom prema Andriji Mandiću moguće od šoviniste napraviti uzornog evropejca. A nije.

Zar sličan zapadni eksperiment sa predsjednikom Srbije Aleksandrom Vučićem već nije skupo koštao i region i Srbiju? 

Jeste. Prethodno su eksperimentisali i sa Miloradom Dodikom, pa pogledajte šta smo dobili! Zapad je svoje greške tek nedavno prvi put javno priznao: dvanaestogodišnje tolerisanje Aleksanda Vučića je, kažu danas, bilo pogrešno; ta politika nije dala očekivan rezultat. Kakav je tek fijasko doživjela politika tolerisanja Milorada Dodika! U tom smislu ne čudi to što je Zapad klimnuo glavom na ulazak Andrije Mandića u Vladu Crne Gore.

Je li Zapad u Bosni i Hercegovini primijenio „crnogorski model“: bosanskoherceegovačka verzija Dritana Abazovića i PES-a omogućila je savez naizgled suprotstavljenih stranaka, koje to društvo, sa pozicije vlasti, zajednički iznutra razaraju? 

Čini mi se da se, za razliku od Bosne i Hercegovine, u Crnoj Gori neki procesi ipak brže odvijaju. Za početak, nemamo teško smjenjivi autokratski režim Milorada Dodika. U tom je smislu u Crnoj Gori more dosta uzburkanije, pa smo, tokom proteklih pet godina, imali tri vlade. Neke stranke su nestale, druge su u procesu nestajanja, treće su formirane… U političkom smislu, pokret URA Dritana Abazovića, koji je u procesima nakon izbora 2020. imao ključnu ulogu, gotovo da ne postoji; Spajićev PES je, prošavši i unutrašnje cijepanje, stranka u nestajanju. Prije dvije godine, PES je imao gotovo 30 procenata podrške i tendenciju rasta; danas je ispod 20 procenata, ali sa tendencijom pada. Demokrate su u slobodnom padu, iako, sve zajedno, više liči na puko presipanje glasova dominantno unutar partija pobjednica izbora 2020. godine. 

Kada je riječ o opoziciji, svjedočimo značajnim promjenama raspoloženja glasača: nakon trenda pada, bilježimo trend rasta, kao i određena preslaganja unutar opozicionog korpusa. Hoću da kažem da neka politička dinamika ipak postoji. 

Gdje griješi opozicija? Zašto, na primjer, poslanici Vaših Socijaldemokrata (SD) nisu prisustvovali sjednicim skupštinskog Anketnog odbora, na kojoj je vlast, nastavljajući da razvaljuje sistem bezjednosti Crne Gore, pokušala da tu olupinu i formalno stavi pod kontorlu BIA i Aleksandra Vučića?

Konkretne teme Anketnog odbora odnosile su se na vremenski period u kojem je Demokratska partija socijalista (DPS) imala dominantnu ulogu. Govorim o kraju devedesetih i prvoj polovini dvijehiljaditih godina 20. vijeka. Bilo je, dakle, prirodno da o sektoru bezbjednosti govori DPS, u to vrijeme najjača stranka vladajuće većine.

Da, ali su dio te većine bili jedinstvena Socijaldemokratska partije, kasnije i Vaš SD, i to sa nekoliko ministara unutrašnjih poslova i potpredsjednika Vlade.

Istina, imali smo nekoliko ministra unutrašnjih poslova, bili smo dio toga sistema; međutim, ako pogledamo šta se sve dešavalo u tom periodu i poziciju ministra unutrašnjih poslova koja ima određenu i snagu i legitimitet, dolazimo do istog zaključka: teme Anketnog odbora dominantno se vezuju za DPS. Vrh bezbjednosnog sistema dolazio je iz te stranke.

I to je razlog da SD na učestvuje u radu Odbora?

Razlozi su druge prirode… Učestvovaćemo u radu Odbora, naravno. Takođe, očekujem da opozicija zatraži formiranje anketnog odbora koji bi raspravljao o tome kako je i zašto krajem devedesetih   Slobodan Milošević formirao Sedmi bataljon Vojske Jugoslavije, kakvu su ulogu o tome imali tadašnji crnogorski opozicioni političari, ko je i kako 2016. pokušao državni udar i sl.  

Evo, pomoći ću Vam! Sedmi bataljon zločinačke Vojske Jugoslavije, baš kao i YU info televizija i dnevni list Dan, formirani su uoči početka NATO intervencije na SRJ, sa ciljem da Milošević disciplinuje Crnu Goru; ili, da parafraziram Miloševićevog premijera SR Jugoslavije Momira Bulatovića – da se stavi pod kontolu Beograda ili je neće biti. O Bulatoviću se danas govori kao o važnoj istorijskoj ličnosti, dok se direktoru i uredniku glasila čiji je osnivač zloglasna jugoslovenska vojna služba bezbjednosti KOS – koji je, nažalost, pod još nerazjašnjenim okolnostima ubijen 2004. godine – posthumno dodjeljuje najviše državno priznanje; o njemu se ispredaju bajke kao o vodećem novinaru svih Jugoslavija i svih vremena, iako je riječ o čovjeku koji je bio sve samo ne novinar. Zašto ćutite? 

Ne ćutimo. O tome se govorilo na Anketnom odboru, u kojem je Andrija Mandić i tužilac i sudija.  Doduše, na tim smo saslušanjima do sada uglavnom imali priliku da čujemo kafanske priče, one „rekla-kazala“, koje služe da zabave narod. Naravno, ostaje pitanje zašto današnji svjedoci „nepočinstava Đukanovićevog režima“ to nisu prijavili onda kada se to navodno događalo. U redu, nisu imali povjerenja u bivšu vlast, ali zašto su ćutali nakon „oslobođenja“ 2020. godine? Dobli su vlast, kontrolišu dvije trećine parlamenta, imaju svoje sudove, tužioce, sudije, policiju… Sve! Zašto svoja saznanja ne prijave nadležnima? Možda zato što nemaju dokaze. 
Koliko god režim pokušavao da nametne tezu da su grijesi naše vlasti bili veliki, sve da je to istina – a nije – opet ostaje nesporno: i ideološki i sistemski, u Crnoj Gori su danas na vlasti akteri ili politički nasljednici struktura koje su od devedesetih radile protiv države Crne Gore. Najzad, ako pogledamo što sve režim svakodnevno plasira podsjećajući nas na „crnu prošlost“, shvatićemo da trenutno na vlasti imamo političko krilo Momira Bulatoviča; ono koje je 1996/97.godine, kao posluga velikosrpske politike Slobodana Miloševića, izgubilo bitku sa političkim krilom DPS-a koje je predvodio Milo Đukanović. Njihovi ideološki nasljednici danas vode Crnu Goru.

Što plasiraju? Na što konkretno mislite?

Mandić i Milan Knežević iznose konstrukcije koje, tokom suđenja ubicama premijera Srbije Zorana Đinđića, nikada niko nije spomenuo. Pred Specijalnim sudom u Beogradu, laž da je Crna Gora odgovorna za taj atentat niko nije izrekao. Svi odgovorni za ubistvo srpskog premijera odavno su u zatvoru, što Kneževića i Mandića ne obeshrabruje da plasiraju slične nebuloze, da predlažu formiranje nove Agencije za nacionalnu bezbjednost i da vrijeđaju i satanizuju sve koji su, kao dio sitema, iznijeli projekt nezavisne Crne Gore. To je taj vrhovni zločin kome se danas sudi.

 „Zločin nezavisnosti“?

 Tako je. Jer ako su svi koji su obnovili državnu nezavisnost Crne Goree kriminalci, onda je logično da je sama ideja, sam projekat nezavisne Crne Gore kriminalan. Istovremeno, veličaju se svi koji su se tome protivili. Toj političkoj grupaciji potrebno je da opere svoje biografije tako što će one koji su Zorana Đinđića i njegovu porodicu štitili od Slobodana Miloševića optužiti da su njegove ubice; tako što će crnogorsku Agenciju za nacionalnu bezbjednost nazvati agencijom kriminala i predlagati formiranje nove; sljedeće je problematizovanje postojećeg Ustava i predlaganje novog. Ne postoji državni temelj na koji nisu jurnuli, sve sa ciljem na kraju neko kaže – dobro, država nam ne valja, potrebna nam je nova Crna Gora; ukinimo postojeću i vratimo se u državnu zajednicu sa Srbijom. I to je njihov konačni cilj: srpski svet! Zato sve ovo rade. 

Zašto u tome učestvuju albanske partije i Bošnjačka stranka? Zbog čega su napustile skupštinsku salu kada se glasalo o smjeni Andrije Mandića? Plaše li se četničkog vojvode Mandića ili samo žele da ostanu u vlasti po svaku cijenu?

Primarni cilj je da ostanu dio vlasti. Ne mislim da će oni to ostati do kraja i u punom kapacitetu: kako se 2027. bude primicao dan izbora, kako bude izostajao rezultat, kako se bude pojačavala nacionalistička retorika – a siguran sam da će je Andrija Mandić i DF u naredne dvije godine pojačati; Anketni odbor samo je početak njihove kampanje za 2027. godinu – kako bude vrijeme odmicalo, od režima će se lagano udaljavati albanske partije i Bošnjačka stranka. Spajićeva Vlada biće sve više nefunkcionalna, time i meta kritike stranaka manje brojnih naroda. Što ne znači da će one napustiti Vladu. Prije svega zbog ličnih razloga, ličnih ambicija. Prija im vlast, prijaju im fotelje. Međutim, pitanje je trenutka kada će one početi da ih žuljaju, tj. kada će učešće u ovakvoj vlasti početi da im pravi veću političku štetu nego korist. Uostalom, nedavni podgorički izbori, na kojima Bošnjačka stranka nije prešla cenzus, dokazuju da bošnjačko biračko tijelo ne gleda blagonaklono na učešće te partije u vlasti sa sljedbenicima četničke ideologije. Zbog toga Bošnjačka stranka u Podgorici praktično više ne postoji. 

Ipak, namam dilemu da bi, nakon sljedećih parlamentarnih izbora, posebno ako njihova glasovi budu presudno uticali na odluku o tome ko će činiti bududuću vlast, i albanske partije i Bošnjačka stranka stale na stranu na kojoj su bile i gdje im je mjesto – sa procrnogorskim, građanskim i evropskim blokom. Uprkos svemu, taj moralni kompas se održao.

Prije svega među biračima. 

Tako je. 

Iz ovoga što ste rekli zaključujem da vjerujete da će Vlada premijera Spajića izgurati pun mandat? 

Aktuelna većina je dokaz da su u Crnoj Gori zgaženi svi politički principi koji važe u demokratskim državama. Ako nekoliko ministara podnese ostavku, ako vam rezultati više lokalnih izbora pokažu da je sve manje građana koji vas podržavaju, neko bi valjda morao da kaže – u redu, hajdemo na vanredne izbore. Bez obzira na neuspjehe i nefunkcionalnost, bojim se da će Spajićeva Vlada izgurati pun mandat.