CP pisao Vučiću: Objasnite, kao pravnik, ko to otima imovinu SPC u Crnoj Gori?

Crnogorski pokret obratio se otvorenim pismom predsjedniku Srbije Aleksandru Vučiću, pozivajući ga da hladne glave, kao pravnik, sagleda situaciju u vezi sa crkvom u Crnoj Gori.

Njihovo pismo prenosimo u cjelosti:

”Obraćavamo Vam se da svojim autoritetom reagujete na iskrivljavanje činjenica i podizanju nacionalističkih tenzija u Srbiji, jer se nanovo stvara atmosfera devedestih, kao da mnogima nije dosta krvoprolića na ovim prostorima. Nažalost, ni za ona krvoprolića nijesu odgovarali oni koji su svojom retorikom gurnuli oružje mnogim usijanim glavama u ruke. Vi ste pravnik, kažu da ste bili jedan od najboljih studenata Pravnog fakulteta u Beogradu. Ako je tako počnite da stvari posmatrate kao pravnik, a ne onako kako se mnogi srpski nacionalisti ophode sa činjenicama.

Vi u svojim javnim nastupima tvrdite da neko otima imovinu SPC u Crnoj Gori? Objasnite, ali kao pravnik, na osnovu kojih činjenica Vi to tvrdite? Čak i da je Crnogorska pravoslavna crkva«, u daljem tekstu CPC,  (valjda ne treba da dokazujemo tu činjenicu da je do 1918. bila jedina pravoslavna crkva u Crnoj Gori) imala “srpski karakter”, nesporna je činjenica da je ona bila PRAVNI SUBJEKT,  registrovan u knjaževini/kraljevini Crnoj Gori. Čak što više, ona je Ustavom knjaževine Crne Gore normirana članom 40, na sljedeći način:

»Državna vjera je u Crnoj Gori istočno pravoslavna. Crnogorska je crkva autokefalna. Ona ne zavisi ni od koje strane Crkve, ali održava jedinstvo u dogmama s istočno – pravoslavnom Vaseljenskom Crkvom…«

Ostavićemo po strani pitanje autokefalnosti, mada Vam možemo poslati sijaset pisanih fakata o tome, već da se usredsredimo na pravo. Očito je, iz navedenog, da je CPC zaseban pravni subjekt, registrovan u knjaževini/kraljevini Crnoj Gori. koji nije bio u pravnoj vezi sa bilo kojim drugim pravnim subjektom kao njegov dio.

U ”Opštem imovinskom zakoniku za Knjaževinu Crnu Goru“ (1888), čiji je autor, vjerujemo da znate, Valtazar Bogišić, vlasničko pitanje nad crkvenim objektima je riješeno tako da CPC upravlja imovinom, a da se „nepokretna dobra pravoslavnih crkava i manastira ne mogu (se) prodavati ili inače ustupati bez naročitog dopuštenja državne vlasti”. Vama kao pravniku mora biti jasno da vlasništvo podrazumjeva puno pravo raspolaganja imovinom.

Takođe, Ustavom Svetog sinoda u Knjaževini Crnoj Gori, donesenim 12.januara 1904. i Ustavom pravoslavnih konsistorija u Knjaževini Crnoj Gori, donesenim 14 januara 1904.godine. utvrđuje se obaveza čuvanja i dobrog gazdovanja sa imovinom kojom Crkva upravlja, a odredbom i čl. 109. Ustava pravoslavnih konsistorija se precizira: “Nepokretna dobra ne mogu se prodavati, zamjenjivati ili ustupiti. Ako interes dotične crkve zahtijeva da bi trebalo kakvo dobro prodati ili promijeniti sa drugim u ovakvom slučaju Konsistorija će prethodno učiniti sve potrebne izviđaje i tada će podnijeti predlog Ministarstvu prosvjete i crkvenih djela. Posljednja riječ o ovakvim stvarima pripada Knj.Državnoj vlasti”.

Iz navedenog je jasno da je CPC imala svoj Ustav kojim je definisana kao poseban pravni subjekt i kao autokefalna Crkva. Ovo je sve lako provjerljivo.

Takođe je važno napomenuti da se smatra da »svaka pojedina mjesna crkva, koje je dobila darovštinom, našljedstvom, zavještajem, ili sličnim kojim načinom, … manastiri i sve ustanove, koje su imale kakvu dobrotvornu svrhu … predstavlja samostalnu juridičku ličnost. U to se možete uvjeriti ako pogledate pravni status Cetinjskog manastira.

Nećemo se baviti Podgoričkom skupštinom, sigurno se nećemo složiti, samo ćemo konstatovati da je nakon nje prestala da postoji Crna Gora kao država na pravno vrlo upitan način. Ono što Vam želimo napomenuti jeste da je CPC ukinuta vrlo spornim zapisnikom koji su potpisali »Mitropolit Crne Gore i Predsjednik Sv. Sinoda Mitrofan Ban; Mitropolit Pećski dr Gavrilo Dožić; Episkop Nikšićski Kiril Mitrović; Sekretar Sinoda đakon Ivo Kaluđerović«. Zapisnik nijesu potpisali pet članova Sinoda CPC, a jedan od potpisnika, mitropolit pećki, Gavrilo Dožić, nije ni bio član Sinoda, dok đakon Ivo Kaluđerović jeste bio član Sinoda – ali, bez prava glasa. Plus što je u Zapisniku ime CPC pogrešno napisano kao nezavisna Srpsko-Pravoslavna Sv. Crkva u Crnoj Gori i što Ustavom CPC nije predviđena nikakva mogućnost »ujedinjavanja« ili »ukidanja«. Možda će Vam ovakav naziv CPC prijati kao Srbinu, ali ga posmatrajte sa pravnog stanovništva, jer mi se bavimo PRAVOM, u kojem se imena institucija moraju nazivati svojim pravnim imenom.

CPC je ukinuta i prisajedinjena novoformiranoj Ujedinjenoj Srpskoj pravoslavnoj crkvi Dekretom  regenta Aleksandra Karađorđevića 17. juna 1920. godine o ujedinjenju ”svih pravoslavnih crkvenih oblasti’’ u Kraljevstvu SHS, objavljenim u „Glasniku”, službenom listu Ujedinjene Srpske pravoslavne crkve , 14. jula 1920. godine.

Pozivanje na knjaza/kralja Nikolu I Petrovića i njegove izjave o “srpskoj crkvi” je neukusno, ako se zna da je i on i vlada u egzilu izdali saopštenje da nikada neće priznati gašenje CPC i njeno pripajanje Ujedinjenoj SPC.

Da zanemarimo sve činjenice o načinu kako je sve to obavljeno, iako one same po sebi dovode u pitanje čitav proces kao pravno problematičan (i kanonski, ali ovđe se ne bavimo kanonskim pravom i time što je tomos te nove crkve plaćen 1,5 miliona franaka u zlatu – pogledati beogradsko Vreme 3.01.1922. u tekstu »Pitanje naše patrijaršije), i da se vratimo na pravo vlasništva. Dakle, iako se imovina kojom je raspolagala CPC  nije mogla, po svim navedenim pravnim aktima, »prodavati, zamjenjivati ili ustupiti“, ona formalno pravno nije nikada, nijednim aktom upisana u vlasništvo novostvorene, ujedinjene SPC!!! Nakon Drugog svjetskog rata, u NR Crnoj Gori takođe nikada nije imovina crkava prepisana na SPC. SPC je samo dobila status „zaštićenog korisnika“.

Izvolite pa provjerite sve činjenice koje smo Vam naveli prije nego li dizanjem tenzija dovedete do neželjenih događaja. Kao civilizovan čovjek morate se složiti da se ovakva pitanja rješavaju pravnim putem, ili u crnogorskom pravosuđu, ili, ako treba, pred međunarodnim sudovima. Termini „svojim životima“, „svim sredstvima“, pripadaju nekim drugim vremenima, ovo je XXI vijek. Dodatnim dolivanjem ulja na vatru samo se vraćamo u period od prije tri decenije kada su mnogi odgovrni za prolivenu krv, sličnom retorikom, kao da nijesmo ništa naučili.

Crna Gora je nezavisna država, ona mora imati zakon kojim će regulisati rad vjerskih zajednica, imovinsko-pravne odnose i registraciju. Opet vas pozivamo kao pravnika da objasnite da pravno nije moguće da se eparhije SPC prostiru van teritorije Crne Gore kao pravni subjekti. To nije miješanje u unutrašnje stvari SPC, već pitanje pravne ograničenosti pravnih subjekata koji djeluju u Crnoj Gori na teritoriju države Crne Gore. Nemojte praviti od SPC, niti bilo koje druge crkve, organizaciju koja ne podliješe svetovnim zakonima i pravnim zakonitostima koje važe u svim zemljama. Špekulacije kako je Zakon sada aktuelizovan iz ovih ili onih razloga su besmislene jer je javna rasprava o nacrtu Zakona započeta još 2015. i prekinuta zbog nasilja Amfilohijevih prisatlica. Nema sumnje da bi za svaki termin bilo sličnih špekulacija, jer neki žive od stalnih špekulisanja. Potpuno je neprihvatljivo da se u Crnoj Gori primjenjuje zakon iz doba SFRJ, iz 1976, i da je Mitropolija cetinjsko primorska (MCP) registrovana u Beogradu, a ne u državi Crnoj Gori. Složićete se da se radi o pravnom nonsense.

U nadi da ćete shvatiti da je na Vama velika odgovornost za dalji razvoj događaja i da možete izabrati jedan od dva puta: da se pitanje vlasništva riješava civilizovano, pravnim sredstvima, ili da povišenom retorikom, podizanjem emocija dovedete do neželjenih posljedica. Uvjereni smo da je Crna Gora sposobna da se odbrani od bilo kojih nasilnih pokušaja, ali ne želimo bilo kakvo nasilje,ili, daleko bilo, teške posljedice po bilo koga.”