Video
Ulcinj, ističe ona, jeste grad u kojem albanska zajednica predstavlja većinu.
“To je činjenica koju niko ne treba da negira, niti postoji bilo kakav razlog da se od nje bježi. Ali isto tako, Ulcinj je crnogorski grad. Kao što je crnogorski svaki grad u Crnoj Gori u kojem žive ljudi različitih nacionalnih, vjerskih i kulturnih identiteta. Jer gradovi nijesu ničije vlasništvo po nacionalnom ključu. Ulcinj pripada svojim građanima”, kazala je Dabović.
Navodi da Ulcinj pripada Albancima koji u njemu vjekovima žive i čuvaju svoj jezik, kulturu, tradiciju i identitet, Crnogorcima koji ga doživljavaju kao svoj dom, Bošnjacima, Srbima, Hrvatima i svima drugima koji su u njemu pronašli svoj život, svoju porodicu, svoje uspomene i svoju budućnost. I upravo u tome jeste njegova posebnost.
“Crna Gora nije država jednog naroda. Ona je država svih svojih građana. To nije samo politička poruka, već temeljni princip na kojem počiva njeno savremeno građansko uređenje. Zato nijedan grad u Crnoj Gori ne bi trebalo označavati kao „albanski“, „crnogorski“, „srpski“, „bošnjački“ ili „hrvatski“ grad na način kojim se drugim građanima poručuje da su u njemu manje svoji.
Nacionalni identitet je pravo čovjeka, ali nije oružje protiv drugog čovjeka. Svako ima pravo da bude ono što jeste. Ima pravo da voli jezik svojih predaka, da čuva običaje svoje porodice, da poštuje svoju istoriju i da s ponosom govori o svom porijeklu. Niko ne treba da se odrekne sebe da bi dokazao da poštuje drugoga”, kazala je Dabović.
Ali isto tako, napominje, niko ne treba da koristi svoj identitet da bi drugome osporavao pripadnost ovom prostoru.
“U tome je granica između ponosa i isključivosti. Možemo biti ponosni na svoje porijeklo, a istovremeno voljeti zajedničku državu. Možemo biti Albanci i Crnogorci, Srbi i Bošnjaci, Hrvati i pripadnici drugih zajednica, a da nam Crna Gora bude zajednički dom. To nije kontradikcija. Naprotiv — to je bogatstvo jedne države”, ističe Dabović.
Kako navodi, Ulcinj je kroz svoju dugu istoriju bio mjesto susreta različitih ljudi, kultura, jezika i tradicija i njegova vrijednost nije u tome što bi ga neko danas proglasio „svojim“, već upravo u tome što je kroz vjekove pokazivao da različitosti mogu živjeti zajedno.
“Zato nam danas više nego ikada trebaju riječi koje spajaju, a ne riječi koje dijele. Albanska nacionalna zajednica u Crnoj Gori treba da bude most prema Albaniji i albanskom narodu, baš kao što svaka druga zajednica može biti most prema ljudima s kojima dijeli jezik, kulturu ili porijeklo. Ali mostovi služe da povezuju obale — ne da ih razdvajaju. Nacionalne manjine ne smiju biti alat za političko ili teritorijalno prisvajanje. One treba da budu jedna od najvećih vrijednosti multietničke Crne Gore”, navodi Dabović.
I zato, ističe ona, nije problem kada neko kaže: „Ja sam Albanac iz Ulcinja.“ To je njegovo pravo.
“Problem nastaje tek kada se iz toga izvodi poruka: „Zato Ulcinj nije tvoj.“ Jer Ulcinj jeste njegov. Ali je i tvoj. I moj. I svih ljudi koji u njemu žive, rade, vole, stvaraju porodice i grade svoju budućnost. Crna Gora je mala zemlja, ali je velika po različitostima koje u njoj žive. Njena snaga nikada neće biti u tome da jedni drugima dokazujemo ko ima veće pravo na koji grad. Njena snaga biće onda kada shvatimo da je najveća pobjeda kada niko ne mora da se odrekne svog identiteta da bi se osjećao ravnopravnim građaninom”, navodi Dabović.
Zato, kaže, treba sačuvati i albanski identitet Ulcinja i crnogorski identitet Crne Gore.
“Treba čuvati svaki jezik, svaku tradiciju, svaku vjeru, svaki običaj i svako porodično sjećanje koje je dio ove zemlje. Ali iznad svih naših različitosti treba da postoji jedna jednostavna i važna svijest: Ovo je Crna Gora. Država svih nas. Ne država Crnogoraca protiv Albanaca. Ne država Albanaca protiv Crnogoraca. Ne država Srba, Bošnjaka ili Hrvata protiv bilo koga. Već država svih svojih građana”, kazala je Dabović.
I zato je, ističe ona, vrijeme da prestanemo da gradove dijelimo po nacionalnim imenima i da ih počnemo povezivati po ljudima koji u njima žive.
Preporučeno
“Jer kada jednog dana naše generacije odu, iza nas neće ostati pitanje ko je kome „uzeo“ Ulcinj, Podgoricu, Bar, Rožaje, Pljevlja ili Cetinje. Ostaće pitanje jesmo li znali da sačuvamo ono što nam je povjereno. A Crna Gora nam je svima povjerena. Zato je čuvajmo kao oči u glavi. Čuvajmo je tako što ćemo poštovati sebe, ali i drugoga. Tako što ćemo voljeti svoje, a ne mrzjeti tuđe. Tako što ćemo svoje različitosti pretvarati u mostove prijateljstva, a ne u zidove podjela. I tako što ćemo djeci koja dolaze poslije nas ostaviti jednu Crnu Goru u kojoj će Albanac moći da bude ponosan Albanac, Crnogorac ponosan Crnogorac, Srbin ponosan Srbin, Bošnjak ponosan Bošnjak, Hrvat ponosan Hrvat — a da se svi zajedno osjećaju potpuno ravnopravnim građanima iste države Jer upravo takva Crna Gora vrijedi da je čuvamo. Crna Gora svih nas”, ističe Dabović.
