Video
Reakcija generalnog sekretara Prave Crne Gore povodom komentara premijera Duška Markovića o stavu Venecijanske komisije
Reagovanje prenosimo u cjelost…
Umjesto da kao odgovoran političar, pa i predsjednik Vlade Crne Gore, učestvuje u smirivanju tenzija i raspirivanja međubratske mržnje kojoj svjedočimo poslednjih dana na relaciji Crna Gora – Srbija, Duško Marković se pridružio anti-srpskom kolu koje je po ko zna koji put poveo predsjednik Crne Gore Milo Đukanović i atmosferu u državi, pa i u regionu, doveo do usijanja.
Marković u današnjoj izjavi ističe da država neće uređivati ko će i kada ići u crkve i manastire, ali, po svemu sudeći, želi da odnos crkve i države izjednači sa odnosom stanodavca i podstanara, što je nezabilježeno u svjetskoj praksi. Tom logikom, ukoliko pomenuti zakon prođe, pitamo premijera Markovića po kom kriterijumu bi se određivala visina ”kirije” koju bi Vladike, svještenici i vjerujući narod morali da uplaćuju vladajućoj koaliciji za korišćenje manastira i crkava?
Preporučeno
S druge strane, na nevjericu premijera Markovića oličenu u rečenici da ”nije mogao da vjeruje da Ostrog nije crnogorski” odgovaramo: manastir Ostrog jeste ponos Crne Gore i tu nema nikakvih nedoumica. Problem je, gospodine Markoviću, što vi polemišete sa nepostojećim tezama. Zapravo, izmislili ste tezu da nekome u Crnoj Gori smeta što je Ostrog crnogorski, i onda, kao, ostrašćeno branite tu tezu. Manastir Ostrog izvjesno pripada našim granicama, ali još izvjesnije pripada i jedinoj autohtonoj crkvi u Crnoj Gori, Srpskoj pravoslavnoj crkvi.
Najzad, polazeći od toga da su manastiri i crkve u Crnoj Gori, pa samim tim i manastir Ostrog, prije svega Božiji, te da ako ikome pripadaju – pripadaju vjerujućem narodu koji je već nebrojeno puta pokazao i dokazao da u svoju vjeru želi da ispovijeda upravo u bogomoljama Srpske pravoslavne crkve koja upravo ove godine obilježava 800 godina od osnivanja prve episkopije u Crnoj Gori.
S tim u vezi, umjesto osionih, nadmenih i ateističkih izjava, pozivamo premijera Markovića da žrtvuje posjetu Splendidu ili Adi Bojani, te dođe na jednu liturgiju u bilo kom hramu ili crkvi u Crnoj Gori, pod uslovom da mu ne bude nelagodno ukoliko baš na toj liturgiji ne ugleda članove svoje partije – one članove koji još uvijek smatraju da ovozemaljsko, ipak, prolazno, a da je ljubav prema Bogu – vječna.
