Video
Piše: Goran Danilović
Danas smo tu gdje jesmo, u jednom opasnom “nigdje i ništa”! Javno priznati političku grešku kod nas je skoro nezamislivo, a ljekovito je. Niko nije bio toliko naivan da nije vidio odavno ono što nam je danas stvarnost. Sastaviti onako teško prvu Vladu poslije avgusta 2020. ukazivalo je na to da se u tijesnoj većini ne smijemo igrati politike.
Prethodna politika nas je jahala i porobljavala decenijama, a da se nismo pitali ništa. Kada je konačno “stigla pobjeda” ponašali smo se nezrelo i javno neukusno dovodeći do ludila, i to sa samog početka, one koji su jedva dočekali slobodu. Danas smo zaglibljeni do guše u vlastitom đubretu. Znam da će mi otvoreni i iskreni stavovi donijeti mnoštvo neprijatelja i uvreda ali i taj posao mora neko da radi.
Govorio sam, i za to imam mnoštvo svjedoka, svojim kolegama iz DF i SNP, još onog davnog septembra, da ne treba ni da tražimo u budućoj, novoj vladi, mjesta koja ne možemo dobiti.Ubjeđivao sam ih da niko od nas koje stranci i domaći kalkulanti na svakoj adresi predstavljaju kao strašila ne treba ni da pomene vlastitu kandidaturu ni za jednu poziciju. Ne zato što je to pravedno ili normalno, nego zato što je pametno i što će nam se u najkraćem, srednjoročnom periodu, vratiti kao nagrada. Odgovor je glasio: “Ne brane nam stranci nego Zdravko i Dritan”! Ubjeđivali su me da imamo podršku sa Zapada za svako mjesto u izvršnoj vlasti pa i ona u sektoru bezbjednosti.
Ni na trenutak nisam vjerovao u to – predugo sam u politici – niti sam krio kako ja mislim da će biti. Bila je to spremljena nepravda ali smo bili dužni da je istrpimo. Prosto, slijedio je jedan prelazni period koji je od nas zahtijevao pronicljivost i strpljenje. Sastavljena je Vlada po platformi URA-e. O njenoj početnoj sposobnosti i nesposobnosti suvišno je da trošim riječi. Svi zajedno smo jedva imali snagu da napravimo dobru vladu. Ona koja je sastavljana od poželjnih, iz vrlo malog kadrovskog rezervoara, nije imala ni šansu da se brzo snađe i uspije. Jedina snaga koju smo “mi” imali bila je u ogromnom političkom iskustvu, a ponašali smo se kao neznalice, nezasito i halapljivo.
Danas smo tu gdje jesmo, u jednom opasnom “nigdje i ništa”! Danas je mojim kolegama “puna kapa” ono što je do juče bilo “prazna šaka”!
Srušena je Vlada koja nije bila po našoj volji, a rodiće se nova koja je izvjesno po tuđoj. Odjednom, kao da se sve desilo mimo nas i kao da niko nije kriv.
Ponavljam, znam da mi iskreno ukazivanje na razloge ovog političkog propadanja neće donijeti slavu. Izvjesno, dobiću i stare i nove neprijatelje jer bi trebalo valjda da sada samo nekako spasimo živu glavu. Ne spasava se glava, međutim, kad nanos vlastitog gnoja i đubreta dođe do nosa. Tada se već zapomaže za pomoć, a onaj koji nam pruži ruku da nas iščupa na suvo već sjutra će naplatiti svoju uslugu.
Uzaludno je što ovih dana lideri DF govore da neće u novu Vladu. Neće, naravno, ni oni ni ja, ali ne zato što je to naša želja nego je tuđe naređenje. Ta izjava imala je smisla i državničku snagu onog septembra 2020, prije nego ijedan Palmer ili Eskobar zauste da tako nešto predlože. Pravilna politička procjena je naskuplji dio politike. U politici ne važi ona narodna; ” traži i daće ti se” – važi suprotna: “ne traži ako ne znaš da ćeš i dobiti”!
I sve ovo znaju mnogi od vas, pa je jasno da ne pišem kako bih pisanjem promijenio ono što je bilo, niti pridobio one koje već nijesam. Važan je nauk jer smo u blatu do guše. Važan je zbog onog što će biti sjutra. Iz ovoga blata može se samo zajednički i mnogo pametnije nego do sada. Slaba je utjeha što ćemo svi uprti prstom u izdajnika ili više njih. Izdajnici su posljedica loše vođene politike, čedo
koje iznjiše svako smutno vrijeme.
Naša budućnost nije ni u “makedonskom” ni u kojem drugom sličnom modelu. To je zaluđivanje vlastitog naroda da bi se trajalo nešto duže od mogućeg na političkoj pozornici. Naša snaga je u jedinstvu i otmenoj politici, u mudrosti koja nam tako silno nedostaje. Ni jedan narod u Crnoj Gori nema svoje autentične predstavnike u Parlamentu. Ne vraćajmo stvari na početak, na vrijeme prije Pobjede, jer je srpskom narodu najduži put od početka do slobode i ravnopravnosti – uvijek je tako bilo.
Priznati vlastite političke greške i odgovornost ljekovito je. To priznanje je već više od pola cijele istine. I ne traži se ničija glava uz to priznanje, naprotiv. Treba nam potom zajednička strategija za naredne mjesece, i krivih i pravih, kako nas ne bi zadesio zajednički istorijski poraz od kojeg se skorije neće oporaviti ni naše potomstvo. Ovo što imamo danas je svršena stvar koja se danas ne liječi – imali smo vrijeme za to i iskoristili ga da pomognemo onima koji su nam i u gubitništvu uporno kopali jamu. Svi smo 30. avgusta 2020, od Boga i od ljudi dobili priliku da se promijenimo, da počnemo nove živote, pa i nove politike ne zaboravljajući nikada odakle smo krenuli.
A odmah smo zaboravili na onu narodnu “zlo rađenje, gotovo suđenje”. I ne samo nju nego i svaku koja nam se nudila kao nauk.
Preporučeno
Teško nama s nama; “znaš ti nas …” što bi rekao Ćopić.
