Video
Od donošenja zajedničkog dokumenta ostala su samo obećanja na koja su svi zaboravili valjda zbog događaja koji su ih pretekli ili zbognovca koji su u međuvremenu dobijali za zaštitu srpskih interesa.
ŠTO JE SVE BILO
Sve je počelo 4. avgusta 2017. godine velikim sastankom Srba iz regiona u Novom Sadu gdje ih je ugostio predsjednik Srbije i obećao donošenje dokumenta kojim će se štiti srpski jezik, kultura i istorija. Bili su to i predstavnici Srba iz Crne Gore, Hrvatske, tadašnje Makedonije, ali je zazastupnika srpskih interesa „izabran” predsjednik Republike Srpske Milorad Dodik, čovjek kojem Aleksandar Vučić bezrezervno vjeruje.
Prvo je obećano da će dokument biti gotov u novembru 2017, ali rok je pomjeren za 1. decembar, taj simboličan datum za Srbe. Zatim je u januaru 2018. objavljeno da je Deklaracija gotova ali je niko nije vidio.
Slijedilo je obećanje da će biti objavljena za Dan državnosti Srbije 15. februara 2018. godine. Baš toga dana predsjednik Srbije Aleksandar Vučić je kazao da je on glavni krivac što Deklaracija nije objavljena jer za nju želi međunarodnu podršku.
“Ja sam kriv što danas nije objavljena, zamolio sam predsjednika Republike Srpske Milorada Dodika da nam dozvoli nekoliko dana ili sedmica, iako smo taj tekst odavno sačinili. Želio bih da dobijem širu međunarodnu podršku, a ne široku međunarodnu osudu”, izjavio je Vučić.
Ipak, 15. februar 2018. spremno je dočekao Milorad Dodik, jer je Vlada bosanskohercegovačkog etinteta Republike Srpske nekoliko dana ranije usvojila Aneks 1 Sporazuma o specijalinim i paralelnim vezama sa Srbijom.
Taj Aneks „sprečava asimilaciju srpskog naroda”, a entitet Republika Srpska i država Srbija obavezuju svoje državne organe, ustanove i organizacije da omoguće materijalne, društvene i političke uslove za uspješan razvoj, očuvanje i negovanje kulture i nacionalnog identiteta srpskog naroda.
Zanimljivo da je istoga dana kada je Aneks usvojila Dodikova Vlada zasijedala je i Vlada Srbije, ali takav dokument nije usvojila.
OBEĆANJA
Cilj Deklaracije je zapravo bio sprečavanje asmilacije srpskog naroda u regionu, a to je trebalo postići „kroz očuvanje jedinstva nacije” kako je rekao Dodik.
Tačnije: trebalo se fokusirati na upotrebu srpskog jezika, ćiriličnog pisma i prava na očuvanje nacionalno-kulturno-istorijskog nasleđa.
Zatim treba tražiti pravo na obrazovanje na srpskom jeziku i izučavanje nacionalne kulture, istorije i geografije.
Upravo zbog traženja prava na jezik i ćirilicu Deklaracija o opstanku srpskog naroda je preimenovana u Deklaraciju o očuvanju srpskog jezika, ali ni ona nije zaživjela.
Generalni sekretar predsjednika Srbije Nikola Selaković, koji je bio glavni medijski promoter Deklaracije, nije odgovorio na Pobjedina pitanja, upućena mejlom, kakva je sudbina ovog dokumenta.
Po svemu sudeći, promocija i donošenje Deklaracije kao vid zaštite Srba u regionu i njihovog kulturnog integriteta sada trenutno nije u političkom interesu vlastima u Srbiji.
Preporučeno
Zapravo, pitanje je kada će igra oko Deklaracije ponovo biti plasirana u javnost, da bi se pod izgovorom zaštite Srba u regionu zabašurio neki veći i gorući problem recimo, Kosovo.
