Tom prilikom Đukanović je kazao da je veličina obnove nezavisnosti 2006. bila i u tome što težnja za nezavisnošću nije počivala na nacionalnoj ili nacionalističkoj ideji, kao što je to bio čest slučaj na Balkanu već je prvenstveno bila motivisana željom većine crnogorskog društva da samostalno upravlja svojom državnom kućom i svojom evropskom budućnošću, a ne da bilo kome nameće svoju dominaciju ili da osigura privilegovanu poziciju

On je dodao da za razliku od mnogih drugih suverenističkih pokreta u okruženju, crnogorski nije bio pokret jedne nacije, već pokret građana svih vjera i nacionalnosti koji žive u Crnoj Gori

“U političkoj istoriji ovog dijela Evrope, mi zaista nemamo takvog primjera zajedništva i sklada oko jedne ideje. Zato možemo reći da je 21. maj 2006. godine bio najuzvišeniji iskaz građanskog bića Crne Gore, bez kojeg nema demokratske, pravedne, slobodne i evropske Crne Gore”, naveo je Đukanović.

Govor počasnog predsjednika Đukanovića prenosimo u cjelosti:

Poštovani građani Crne Gore,

Poštovani učesnici Svečane akademije,

Dame i gospodo,

Poštovani prijatelji,

Obnova državne nezavisnosti Crne Gore 21. maja 2006. godine jedan je od najznačajnijih i najmarkantnijih događaja u njenoj milenijumskoj istoriji, bogatoj velikim datumima. On označava početak moderne epohe u dugom istorijskom i državnom trajanju Crne Gore, kojim je ispravljena jedna velika istorijska nepravda.

Crna Gora je državni život počela u IX vijeku, i od tada do danas izgradila je svoj identitet. Državnost je postala najdragocjenije nasljeđe crnogorskog društva. Svaki gubitak državne nezavisnosti kroz istoriju značio je njeno obezličavanje među evropskim narodima. Ali je obnova nezavisnosti uvijek značila njen povratak u evropsku porodicu, na mjesto koje joj pripada. Tako je bilo kada je Crna Gora izborila državnu nezavisnost Barskom bitkom 1042. godine; kada se oslobodila nemanjićke vlasti u XIV vijeku; kada se krajem XVII vijeka oslobodila Osmanskog carstva i 1878. na Berlinskom kongresu dobila zvanično međunarodno priznanje; kada je u antifašističkoj borbi jugoslovenskih naroda u Drugom svjetskom ratu, čijoj je pobjedi crnogorski narod dao neprocjenjiv doprinos, obnovila nacionalno i državno ime i postala jedna od šest ravnopravnih republika nove Jugoslavije; i napokon, kada je voljom svojih građana 2006. godine vratila nezavisnost koju je izgubila odlukama nelegalne Podgoričke skupštine.

U odnosu na sve ove ranije događaje, obnova nezavisnosti na demokratskom referendumu 2006. ima posebnu važnost. Prije svega, zato što nije bila praćena ljudskim žrtvama, niti se za ovaj cilj, kao uvijek do tada, moralo boriti oružjem. Po prvi put u crnogorskoj istoriji nezavisnost je obnovljena na demokratski način, voljom većine, bez ugrožavanja onih koji su ostali u manjini. To je, nema sumnje, kuriozitet ne samo crnogorske nego i balkanske političke istorije, koji danas još više uzdiže ime Crne Gore među narodima i državama, i koji pokazuje našu istorijsku emancipaciju.

Prema jednoj svojoj osobenosti, crnogorski referendum 2006. godine predstavljao je kuriozitet i u evropskoj istoriji, jer je za validnost odluke koja je na njemu donešena bila potrebna većina iznad standardne. I taj uslov Crna Gora je uvažila, kako bi odluka građana bila što ubjedljivija, daleko od svake sumnje u premoć suverenističke ideje.

Veličina obnove nezavisnosti 2006. bila je i u tome što težnja za nezavisnošću nije počivala na nacionalnoj ili nacionalističkoj ideji, kao što je to bio čest slučaj na Balkanu. Težnja za nezavisnošću prvenstveno je bila motivisana željom većine crnogorskog društva da samostalno upravlja svojom državnom kućom i svojom evropskom budućnošću, a ne da bilo kome nameće svoju dominaciju ili da osigura privilegovanu poziciju. Za razliku od mnogih drugih suverenističkih pokreta u okruženju, crnogorski nije bio pokret jedne nacije. To je bio pokret građana svih vjera i nacionalnosti koji žive u Crnoj Gori. U političkoj istoriji ovog dijela Evrope, mi zaista nemamo takvog primjera zajedništva i sklada oko jedne ideje. Zato možemo reći da je 21. maj 2006. godine bio najuzvišeniji iskaz građanskog bića Crne Gore, bez kojeg nema demokratske, pravedne, slobodne i evropske Crne Gore. Prilika je da konstatujemo da možda ne bi bilo današnje crnogorske države bez one koja je poslije Berlinskog kongresa stvorila čvrste državne temelje takvog zajedništva i sklada. Od te Crne Gore preuzeli smo ideju državne nezavisnosti i ideju zajedništva i ravnopravnosti svih njenih građana, bez obzira na vjeru i naciju.

Kao i svaki veliki događaj u životu jednog društva, i obnavljanje državne nezavisnosti 2006. godine pratila su brojna očekivanja i planovi. Nekad u granicama realnog, nekad izvan tih granica, ali uvijek sa dobrom namjerom da Crna Gora bude bolja, uređenija i naprednija za sve njene građane. To je poslije 2006. godine bilo opšte htijenje i očekivanje. I taj napredak je nesumnjivo ostvaren, možda ne onom brzinom kojom smo htjeli, i ne u mjeri koja je priželjkivana. Mnogi kao da zaboravljaju da se status države može promijeniti u jednom danu, a da se društvo jedino može promijeniti procesom dugog trajanja, u stabilnim uslovima. U državi koja je promijenila status, društvo, tj. njegovi problemi i potencijali, ne nestaju s promjenom tog statusa. Time jedino počinje samostalno upravljanje procesom društvenih promjena. Danas, dvadeset godina kasnije, jasno možemo procijeniti koliko je taj proces napredovao. Činjenice govore da se za dvadeset godina Crna Gora intenzivno ekonomski razvijala, da je kontiunirano i ekonomski održivo unapredjivan životni standard građana, da su realizovani ili započeti najveći infrastrukturni i turistički projekti, da su učinjeni ogromni i presudni koraci u procesu evropskih i evroatlantskih integracija, da su donesene odluke kojima je na moderan način definisan identitet crnogorske države.

Uprkos zavodljivom populizmu, koji je uvijek i svuda bio najlakši, ali i najnemoralniji put za osvajanje vlasti, uprkos neutemeljenoj besomučnoj kritici prethodne vlasti, pokazalo se da Crna Gora nije ni poharana ni spržena, kako se to tvrdilo i prije i poslije promjena 2020; posebno, da njena razvojna politika nije bila bez vizije i da je nacionalni interes bio presudno važan kriterijum politike svih vlada toga vremena. To postaje sve očiglednije poređenjem ostvarenja prethodne i sadašnje vlasti.

Od 2006. do 2020. Crna Gora je udvostručila svoj društveni proizvod. Ne iluzijama povećane, a inflatorno poništene lične potrošnje, nego izgradnjom i investicijama. To je vrijeme u kojem je završen regionalni vodovod za Crnogorsko primorje, povezana Boka sa Durmitorom, ugovorena i privedena kraju prva, najkomplikovanija dionica auto-puta, Crna Gora i Italija povezane podmorskim elektroenergetskim kablom izuzetne vrijednosti za budući razvoj naših kapaciteta, energetski sistem obogaćen novim vjetro-elektranama, vrijeme kada je Crna Gora predstavila svoj novi turistički profil sa Amanom, Porto Montenegrom, Portonovim i Lušticom Bay.

Ne vjerujem da je održiv rast društvenog proizvoda poslije 2020. koji ne počiva na proizvodnji i investicijama, nego na potrošnji i uvozu.

Takođe, državno zaduživanje je promijenilo namjenu: do 2020. zemlja se zaduživala da bi izgradila auto-put, ostalu saobraćajnu i komunalnu infrastrukturu koja je preduslov ukupnog razvoja, za energetsku infrastrukturu i nove proizvodne kapacitete… Poslije 2020. državni dug je povećan za oko 1,5 milijardi eura, tj. za 2.380 eura po svakom stanovniku. Za šta? Za koju investiciju? Za potrošnju.

Inflacija je od 2021. konstantno iznad 4%. Među najvišima u novijoj istoriji Crne Gore i iznad prosjeka eurozone. Očekivano, prvenstveno su pogođene cijene hrane i stanovanja, ono što ugrožava standard svakog čovjeka.

Poput svih velikih postignuća jednog društva, i obnovljena crnogorska nezavisnost susreće se sa otporima i osporavanjima u svom novom životu. Tim više što crnogorska nezavisnost nije samo jedno političko stanje, već je i ambijent koji crnogorskom društvu nameće nove vrijednosti, prvenstveno demokratske, građanske i evropske. Zato su otpori i osporavanja nezavisne Crne Gore, istovremeno otpori emancipaciji i evropeizaciji njenog društva, odnosno, otpori jednoj novoj Crnoj Gori. Takvi otpori i osporavanja nijesu, nažalost, pojava samo ovog našeg vremena, već to ima duboke istorijske korijene. Od Crne Gore Petrovića-Njegoša vodi se borba, ne samo za očuvanje nezavisnosti, nego i za modernu i uređenu državu, za Crnu Goru koja nije inferiorna, ekonomski zavisna, zarobljena mitomanijom i protivna svakom razumnom i racionalnom opredjeljenju. Poznato je koliko je napora trebalo da ovdje pobijedi uvjerenje da je moderna država bolji izbor od federacije plemena. Ili koliko je napora trebalo da se uvidi besmislenost i tragičnost mnogih naših izbora u prelomnim istorijskim trenucima. Mnogi ni danas ne shvataju da je najskuplje školovanje ono u kojem se uči na sopstvenim greškama. Upravo obnova nezavisnosti afirmisala je i gradi jednu drugačiju svijest, i drugačiji odnos prema Crnoj Gori i njenim interesima i težnjama. Sve ono što je obnovljena Crna Gora uradila u ovih dvadeset godina, potvrđuje opravdanost takvog opredjeljenja.

Napokon, na temeljima takve politike, Crna Gora je 2017. godine postala punopravna članica NATO, što je, kao što se to i danas vidi, ne samo garancija njene bezbjednosti, već i garancija trajnosti njenog spoljnopolitičkog opredjeljenja.

Dvije decenije nezavisnosti pokazale su da Crna Gora ima kapacitet da bude nezavisna država, da to ima svoj smisao i duboko opravdanje, da je ona najbolji okvir za njen cjelokupni društveni napredak. Iskustvo nezavisnosti u prethodne dvije decenije pokazalo je i da nijesu bile osnovane sumnje i strahovanja protivnika. Nezavisnost, kako su oni katastrofično tvrdili, nije dovela do ugrožavanja bilo kojeg nacionalnog identiteta, niti je onemogućila sve one socijalne i ekonomske relacije koje su crnogorski građani imali dok je Crna Gora bila u zajednici sa Srbijom.

Stvarnost je demantovala i tvrdnje da je nezavisnost privatni projekat i da počiva na ličnim interesima onih koji su 2006. bili vlast. Rezultati izbora 2020. godine dodatno su potvrdili da Crna Gora nije država zarobljena partijskom oligarhijom. Pogotovo da nije nedemokratska država, iako oni koji su tada pobijedili predano rade da je takvom učine. Crna Gora se danas suočava sa revizijom njene nezavisnosti, sa pokušajima da se ona diskredituje i svede na formu i protokol. Loša namjera i diletantizam uveliko su degradirale dostignuća obnovljene nezavisnosti, tako da je danas na djelu uporno i sistematsko poništavanje vrijednosti demokratske, evropske i građanske Crne Gore, kako bi se ona učinila još jednom nacionalističkom gubernijom na Balkanu. Ipak, pokazalo se da je ideja nezavisne i evropske Crne Gore otporna na takve maligne udare. Očigledno je da su se prevarili oni koji su 2020. vjerovali da će odlaskom vlasti koja je predvodila obnovu nezavisne Crne Gore, njenu sudbinu podijeliti i ideja čiji je bila nosilac. Jasno je da ideja nezavisnosti nije bila ni lični ni partijski projekat, već da je njen stvarni vlasnik Crna Gora, a da je istorija mjesto njenog rođenja. Nije to samo bio dug prema našoj slavnoj istoriji, nego prije svega želja i obaveza da preuzmemo odgovornost za svoju budućnost i upravljanje naših građanskim opredjeljenjima i strateškim evropskim i evroatlantskim ciljevima.

Crna Gora je čvrsto pozicionirana na tom kursu, što je najbolja potvrda ispravnosti naših odluka od prije dvije decenije. I nova vlast je sve više svjesna ispravnosti tog kursa, koji se potvrdio kao jedini dobitni izbor za naše građane i državu. Mi smo time pokazali da je generacija koja je imala odgovornost i privilegiju da nakon 88 godina obnovi državnu nezavisnost Crne Gore imala svijest o značaju tog istorijskog čina. Savremena država koju gradimo na sigurnom je putu u društvo evropskih naroda i modernih evropskih država.

Nažalost, region u kom živimo postaje opet politički nestabilno tle, kao i u svim turbulentnim vremenima. Tako je i danas kada naočigled nestaje svjetski poredak kakvog smo znali, a novi se i ne nazire. I bez toga su države Zapadnog Balkana iz raznih razloga već duže vrijeme u zastoju na putu evropskih i evroatlantskih integracija. I dalje se ovdje vodi glavna bitka između građanskog i evropskog, i nacionalnog, odnosno nacionalističkog izbora.

Nakon promjene vlasti 2020. u Crnoj Gori otvoren je prostor za jači uticaj retrogradnih ideologija i u našoj zemlji što je dovelo do zastoja svih razvojnih politika. Naravno, nije problem u promjeni vlasti, jer promjene najčešće znaju biti blagotvorne za progres svakog društva. Posebno nakon dugog trajanja vlasti, kao što je to kod nas bio slučaj. Smatram da je promjena vlasti u Crnoj Gori demokratskim, mirnim putem prije 6 godina ne samo prvo, nego jedno od vrijednijih demokratskih dostignuća u cijeloj njenoj istoriji. Problem je nažalost što smo u tim promjenama dobili nekompetentnu vlast, neposvećenu državnim i nacionalnim interesima.

Posljednji je trenutak da osvijestimo svoju odgovornost za stanje u kome je Crna Gora danas. Iluzija je očekivati da će međunarodni centri umjesto nas rješavati političke probleme u našoj zemlji. Uostalom, sjetimo se kako je bilo prije dvije decenije kad nigdje u svijetu u početku nijesmo imali podršku za nezavisnost. Sem toga, bojim se da je danas stanje u svijetu gore nego kod nas. Povratak u stanje političke normalnosti je isključivo naša odgovornost. Građani Crne Gore su dali podršku sadašnjoj vlasti, na njima je i da joj zahvale. Aktuelna parlamentarna većina je u relativno kratkom roku od nepunih šest godina, ne verbalno, nego djelatno, pokazala toliko destruktivnog, revizionističkog nauma: da od građanske Crne Gore pravi srpsku državu; da antifašističku Crnu Goru preoblikuje u državu koja ne razlikuje izdaju od borbe za slobodu; da sekularnu Crnu Goru vrati u doba teokratskog upravljanja; da evropsku i evroatlantsku Crnu Goru drži pod kišobranom Rusije.

Ponosni smo što smo i iz opozicionih redova pokazali snagu i osujetili takve njihove naume. Bliži se dan kada će demokratske proevropske snage čiji je kredo antifašizam i izgradnja građanskog društva ponovo preuzeti odgovornost za uspješno vođenje Crne Gore, demokratske države vladavine prava i ljudskih prava i sloboda, po mjeri savremenog evropskog društva.

U to ime sve vas još jednom pozdravljam i čestitam dvadesetogodišnjicu državne nezavisnosti Crne Gore.

Nek’ je vječna Crna Gora!