Video
U slučaju da opozicija ipak pronađe nestranačku ličnost prihvatljivu za sve njene lidere, mislim da će, po logici stvari, on biti toliko politički beskrvan i siv kandidat da neće imati ozbiljnije šanse da pobijedi, ocijenio je za Dnevne novine politički analitičar i publicista Šeki Radončić.
DN: Pred nama su izbori u četiri opštine. Kampanja je, čini se, drugačija nego sve dosadašnje, prije svega i zbog sve masovnijeg korištenja društvenih mreža…
RADONČIĆ: S tehničke strane gledano, ove lokalne izbore zaista karakteriše primjena sofisticirane tehnologije, to jest korištenja društvenih mreža, ali u kombinaciji sa pješačenjem: mladi političari sa kravatom oko vrata, laptopom i bocom u ruci idu od praga do praga, obilazeći seoska domaćinstva proseći glasove. Neki od njih me neodoljivo podsjećaju na Nikolićevog Joksima, koji ide od kuće do kuće da agituje i ogovara druge. Nadam se da se na mene neće naljutiti političar koji se prepozna u ovoj slici.
DN: Kako ocjenjujete trenutnu situaciju na crnogorskoj političkoj sceni?
RADONČIĆ: Iako se radi o lokalnim izborima, i to brojčano gledano u malim opštinama, politički ulog nije mali. DPS i njeni politički partneri moraju zaustaviti uzlazni trend opozicije, koji je ona napravila na Crnogorskom primorju. Gubitkom ovih opština, posebno Cetinja i Mojkovca, vladajuća koalicija bi, bez dileme, na predstojećim predsjedničkim izborima oslabila poziciju. S druge strane, ukoliko opozicija izgubi ove izbore, pokazaće da je uspjeh na primorju bio običan džekpot, posebno ako se ima u vidu činjenica da vlast u primorskim opštinama, gdje vlada razjedinjena i podijeljena opozicija, i ne funkcioniše baš najbolje.
DN: Iako je do predsjedničkih izbora ostalo još nekoliko mjeseci, uveliko se govori o kandidatima. Javnost najviše interesuje da li će se kandidovati lider DPS Milo Đukanović. Šta Vi očekujete?
RADONČIĆ: Meni to izgleda ovako: dok vladajuća koalicija na čelu sa DPS-om razjedinjenoj opoziciji golovima puni mrežu, ona sjedi na klupi, između sebe se nadgornjava, svađa i pregovara hoće li na teren istrčati zajednički ili pojedinačno. Sa druge strane, DPS gotovo da bi počinila politički suicid ukoliko Đukanovića ne predloži za predsjedničkog kandidata. Mislim da nema potrebe nešto posebno elaborirati ovu tezu. S treće strane, Đukanović ima sasvim komotnu poziciju: u međuvremenu je podmladio i ojačao stranku, Vlada radi relativno dobro, državni parlament funkcioniše, od priželjkivane podjele i rascjepa u DPS-u na relaciji Đukanović-Marković, naravno, nema ništa, kako je to priželjkivala opozicija i njeni mediji…
DN: Dio opozicije govori da neće učestvovati, dio hoće zajedničkog kandidata…
RADONČIĆ: Već je evidentno da opozicija pokazuje patološki strah od Đukanovićeve kandidature za predsjednika Crne Gore. Što treba razumjeti: njihove procjene govore da Đukanović u Crnoj Gori i dalje nema ozbiljnog političkog rivala. Kada bi opozicija izašla sa zajedničkim kandidatom to bi možda bila nešto ozbiljnija politička utakmica, ali šanse za tako jedinstven nastup ovako pocijepane opozicije su male. Gotovo nikakve. Eto, recimo, ako kandidat opozicije bude Bečić, to će značiti da DF nema pravog kandidata, pa će veliki broj članova DF-a preletjeti kod Demokrata. Ako to, primjera radi, bude Ranko Krvokapić, veliki broj glasača DF-a i Demokrata će apstinirati ili će preći u neku drugu stranku, jer neće moći da naprave tako radikalan ideološki i nacionalni zaokret. Jer, što mačka rodi, to miša lovi.
Ako, pak, opozicioni lideri samostalno nastupe doživjeće debakl.
DN: Opozicija razmišlja i o nestranačkoj ličnosti. Vidite li ko bi to mogao biti?
RADONČIĆ: Nije tajna: svi lideri opozicionih partija u CG znaju da će podrškom nezavisnog kandidata, pogotovu ako potiče iz sfere uticaja neke druge stranke ili, pak, iz druge političke opcije, umanjiti svoj uticaj i u konačnici smanjiti svoje članstvo. Što se tiče jake nestranačke ličnosti u Crnoj Gori, ja takvu u ovom trenutku ne vidim. U slučaju da opozicija ipak pronađe nestranačku ličnost prihvatljivu za sve njene lidere, mislim da će, po logici stvari, on biti toliko politički beskrvan i siv da neće imati ozbiljnije šanse da pobijedi. Naročito ne Đukanovića koji, ne treba zaboraviti, pored ogromnog pobjedničkog iskustva i lične harizme, ima najjaču partijsku infrastrukturu i tradicionalnu podršku manjinskih naroda. A to je u startu gotovo nedostižna prednost.
Suma sumarum: opozicija se našla u političkom lavirintu kroz koji tumara i još ne može da pronađe izlaz.
DN: Dio opozicije već prijeti da neće učestvovati na predsjedničkim izborima ako se kandiduje Đukanović…
RADONČIĆ: Crnogorska opozicija se ponaša kao razmaženo dijete: njihovi lideri misle da je dovoljno da zavrište i zaplaču, pa će im odmah neko sa strane ispuniti želju i Đukanoviću zabraniti da se kandiduje. To bi, sportskim jezikom rečeno, izgledalo kao kada bi se koalicija manjih klubova, u Španiji, dogovorila i postavila sljedeći ultimatum Barseloni: da bi ovo prvenstvo bilo fer, protiv nas morate da igrate bez Mesija!
Uostalom, crnogorska opozicija se ponašala kao razmaženo derište i nakon poraza na potonjim parlamentarnim izborima, ali džaba joj vika i povika: inostrani faktor vas priznaje onoliko koliko ste jaki u kući. Vladu DPS-a i njenih koalicionih partnera priznale su sve države svijeta. Tako će, u slučaju kandidovanja Đukanovića, tačnije njegove pobjede, biti i ovog puta.
DN: Pred Višim sudom u Podgorici, u toku je suđenje za pokušaj terorizma, i to pred očima javnosti. Da li se odluka o televizijskim prenosima suđenja pokazala kao dobra?
RADONČIĆ: Pokazala se kao odlična. Građani Crne Gore po prvi put imaju priliku u direktnom prenosu gledati sudski proces, koji je u startu okvalifikovan od optuženih kao politički. Mislim da je to veliki demokratski iskorak, koji je malo koje pravosuđe u svijetu dozvolilo. Direktan prenos suđenja služi i kao neka vrsta garancije da će taj sudski spor biti fer vođen i pravedno presuđen. Stalno prisustvo kamera, kao u kakvom rialitiju, obavezuje sudsko vijeće na čelu sa sudijom Suzanom Mugošom da donese pravednu presudu. Ali ne treba zaboraviti: sudije donose presude na osnovu dokaza koje im predoči tužilaštvo. U ovom slučaju taj teret je na specijalnom tužiocu Milivoju Katniću i njegovom timu.
DN: Kakav je Vaš dosadašnji utisak o ovom suđenju kao publiciste, političkog analitičara i novinara istraživača, koji je godinama pratio sudske procese, uključujući i one u Hagu?
RADONČIĆ: Veoma pažljivo pratim ovo, rekao bih, istorijsko suđenje i sve ono što se dešava oko njega. I htio to ili ne, povlačim i brojne paralele sa drugim suđenjima koja sam pratio posljednje dvije i po decenije. Meni je, prije svega, zanimljivo posmatrati pravi strateški rat između tužilaštva i odbrane koji se vodi u sudnici, kao i to kako se u sudnici ponašaju i kakvu taktiku primjenjuju tužioci, advokati i optuženi.
DN: I kako vam to izgleda?
RADONČIĆ: Pa, razumno je zaključiti da optuženi vođe i poslanici DF-a, nijesu još svjesni činjenice da su ubačeni u pravni tobogan iz kojeg mogu izaći jedino pravnim putem, a ne galamom, prijetnjama i pritiscima. I zbog toga od sudnice pokušavaju napraviti ono što su, u jednom periodu, napravili od Skupštine Crne Gore poprište najvulgarnijih uvreda, pljuvanja i fizičkih prijetnji.
Čini mi se i da optuženi postaju nervozniji suočeni sa vrlo ozbiljnim i kredibilnim svjedokom, mislim na Aleksandra Sinđelića, čovjekom izvanrednog pamćenja i inteligencije, čije svjedočenje, prezentacija činjenica, čak i govor tijela, ukazuju na to da kazuje istinu. Posebno ih iz takta izbacuje Sinđelićevo uvjerljivo svjedočenje o njihovoj sprezi sa ruskim agentima, pokušajem puča i planiranjem ubistva Mila Đukanovića. No, sudija Suzana Mugoša, nije Ranko Krivokapić i vrlo autoritativno vodi ovo suđenje, maksimalno čuvajući integritet Suda, optuženih i tužioca.
DN: Šta mislite o advokatima optuženih?
RADONČIĆ: Tu primjećujem dva pristupa advokaturi, to jest dvije vrste advokata. Jedni stručnim i nenametljivim pristupom pokušavaju pomoći svojim klijentima, tu prije svega mislim na advokata Nikolu Bulatovića. Drugi, u nedostatku znanja ili činjenica, svojom prepotencijom i egzibicionizmom, jeftinom glumom i pozerstvom, te papagajskim ponavljanjem pitanja koje su njihove kolege već pet puta ispucale, pokušavaju ostaviti utisak kod svojih branjenika da im tako donose korist, a ne štetu.
DN: Na koje advokate konkretno mislite?
RADONČIĆ: Na advokate iz Srbije, prije svega na Gorana Petronijevića i Miroja Jovanovića. Oni pokušavaju primitivno diskreditovati svjedoka Sinđelića, pitajući ga da li ga “zovu Alija” i da li ga je “deda Hamid Alić zvao Aleksandar”… itd, ne shvatajući da, u većinskoj Crnoj Gori, a usuđujem se reći i u crnogorskom pravosuđu, time diskredituju sebe i svoje branjenike, a ne svjedoka.
Istina, advokat Goran Petronijević jeste učestvovao u odbrani Radovana Karadžića i Veselina Šljivančanina, a znamo i s kojim uspjehom. Po izrečenim presudama njegovim branjenicima, i po onom što je već pokazao u podgoričkoj sudnici, može se prije govoriti da je na ta “velika” suđenja dospio prije kao pripadnik iste političkoideološke matrice sa optuženim, nego kao ekspert iz oblasti advokature.
DN: Da li ste primijetili da ovdje čak i optuženi javno komentarišu sudski proces?
RADONČIĆ: Svakako. To nigdje nije dozvoljeno, ni u našem okruženju… Recimo, u Bosni se optuženi, nakon javnih komentarisanja svojih suđenja, ekspresno smještaju u pritvor.
U svakom slučaju, biće zanimljivo slušati i ostale svjedoke tužilaštva, i imati uvid u presretnute razgovore i druge dokaze koje će predočiti Tužilaštvo. Još zanimljivije će biti šta će na sve to reći optuženi i odbrana. Svakako je još rano govoriti o tome kako će se suđenje završiti, ali ako je suditi onoj po narodnoj: po jutru dan poznaje, ne bi se reklo da se optuženi nalaze u baš zavidnoj poziciji.
Đukanovića, ne treba zaboraviti, pored ogromnog pobjedničkog iskustva i lične harizme, ima najjaču partijsku infrastrukturu i tradicionalnu podršku manjinskih naroda. A to je u startu gotovo nedostižna prednost
Preporučeno
