Video
Sarajevski Avaz objavio je tekst pod nadnaslovom Ličnost dana posvećen crnogorskom predsjedniku Milu Đukanoviću.
Preporučeno
Milo Đukanović, predsjednik Crne Gore, u svojoj bogatoj političkoj karijeri pokazao se nebrojeno puta kao vrstan strateg, državnik koji odlično vidi šta se iza brda valja i političar koji na svaki izazov ima promišljen i dobro odmjeren odgovor.
Otpor Miloševiću
Najavom da će država Crna Gora uskoro dobiti moderan zakon o uređenju odnosa države i vjerskih zajednica i ocjenom da Srpska pravoslavna crkva čuva infrastrukturu “velike Srbije” na Balkanu uzburkao je velikosrpske duhove i u Crnoj Gori i u susjednoj Srbiji.
Politička i medijska hajka dostiže neslućene razmjere, puna je patološke mržnje i negiranja i Crne Gore kao države i Đukanovića kao njenog demokratski izabranog lidera.
Suština spora je pokušaj Srpske pravoslavne crkve da zadrži državnu imovinu otetu nakon 1918., odnosno 1920. godine i nasilnog nestanka crnogorske države i crkve te da ostane dominantan tumač i ekskluzivni zaštitnik pravoslavnih vjernika u današnjoj Crnoj Gori.
Nije ovo prvi put da Đukanović i politika koju personificira, hrabro otvaraju historijski važna pitanja. Tako je bilo i u vrijeme distanciranja od Miloševićeve ratne politike devedesetih godina prošlog stoljeća, tako je bilo i kad je 2006. obnovljena nezavisnost Crne Gore.
Đukanović je crnogorski državni brod, ostavši do kraja vjeran idealu Crne Gore kao skladne multietničke zajednice, suvereno održao na površini, izbjegao je sve podvodne i svake druge mine – a bilo ih je podosta – i doveo ga u punopravno članstvo u Sjevernoatlantskom savezu (NATO) i pred vrata Evropske unije.
Skidanje okova
Sada je, prema Đukanovićevoj procjeni, na red došlo skidanje velikosrpskih okova s crnogorskog nacionalnog i vjerskog identiteta te obnova autokefalnosti Crnogorske pravoslavne crkve.
Prema iskustvu iz prošlosti, nema sumnje da će Đukanović i ovog puta ustrajati i pobijediti.
Tajna njegovog uspjeha i političke dugovječnosti i jeste upravo u tome što je nepogrešivo znao odabrati vrijeme za državotvorne političke akcije i projekte i što nije dozvoljavao da mu tajming određuju protivnici i neprijatelji njegove suverenističke politike.
