Prije godinu dana Milo Đukanović se pri povratku u crnogorsku predsjedničku fotelju obavezao da će raditi na ekonomskom rastu, savladavanju podjela u društvu, zaustavljanju kriminala i korupcije i jačanju pozicije zemlje u međunarodnoj zajednici.

Godinu kasnije, na ulici su ga dočekali protesti hiljada građana koji tvrde da su institucije zarobljene, odbjegli biznismen do skoro blizak vlasti optužuje ga za umješanost u korupciju, provladini mediji u Srbiji crtaju ga kao „Kim Džong Mila” sa frizurom sjevernokorejskog predsjednika, a strani komentatori i diplomate govore da je vrijeme da ode.

„Očekivao sam da ću imati više vremena da budem koncentrisan na neke prioritete koje sam predočio ljudima u kampanji i koje sam pocrtao u svom inauguracionom govoru“, kaže u intervjuu za BBC na srpskom na srpskom Milo Đukanović.

Ipak, na pitanje ko će ga srušiti sa vlasti, i ne čeka da mu se ponude „opcije” – kao iz topa odgovara:

„Neće me srušiti niko! Ja sam se triput povlačio, svojom voljom, nakon pobjeda i ne mislim da iko može da me sruši od političke konkurencije.”

Posle gotovo tri decenije vlasti, Đukanović sebe predstavlja kao oličenje politike koja je Crnu Goru okrenula evroatlantskim vrednostima, a svoje političke protivnike opisuje kao ljude koji nijesu razumjeli da su ključna pitanja – riješena.

„Opozicija ni danas nije shvatila da su neka pitanja trajno sklonjena sa dnevnog reda: Crna Gora je obnovila državnost, stala je na put evroatlantskih vrijednosti i prešla značajnu dionicu ulaskom u NATO, ekonomski je najrazvijenija u svojoj istoriji.”

Ipak, protesti koje predvodi grupa građana „Odupri se – 97000” uopšte se i ne pozivaju na ove teme – Đukanović je sada suočen sa protestima koji kao glavni problem ne ističu naciju i državnu orijentaciju, već optužbe da su korupcija i kriminal zarobili institucije.

„U pravu ste, pojavno je to tako izgledalo. Upozoravao sam da se pod plaštom građanskog protesta, ispostavljaju politički zahtjevi.”

Tvrdi da mu je prihvatljiv i takav izazov, kao i da je spreman na dijalog sa onima koji traže promjene, ali njihove zahtjeve tumači na svoj način.

„Svi njihovi zahtevi se mogu svesti samo na jedan – Vi ga zovete zarobljenost institucija, a ja sam ga pročitao ovako: predugo ste na vlasti i potrebno je da odete i ustupite mesto nama. Krajnje mi je problematično da želite snaženje države tako što ćete prethodno urušiti ključne institucije.”

Svoje odlaske sa državnih, ali ne i partijskih funkcija, objašnjava potrebom za snaženjem institucija jer, kako kaže, poznaje „mentalitet Crne Gore, sklonost građana da traže prečice za ostvarenje ciljeva, potencirajući individualni autoritet nad autoritetom institucija”.

Zbog svega, iza protesta vidi ono što prepoznaje kao svog starog rivala – „trokraku strukturu destrukcije” u koju ubraja opoziciju, nezavisne medije (koje on naziva opozicionim) i dio civilnog društva.

„Ne mislim da je opozicija najmoćniji dio te infrastrukture – najjači dio su tobože nezavisni, a zapravo opozicioni mediji koji, pod plaštom slobode mišljenja i izražavanja, vode kontinuiranu prljavu kampanju protiv vlasti u Crnoj Gori, u čijem rušenju bi moj odlazak bio prvi korak.”

Potencijalni trag slabosti Đukanović nalazi – u sopstvenim redovima.

„Najveća opasnost za rušenje politike koju personifikujem su naše slabosti. Uspjećemo, ukoliko budemo znali da se sačuvamo od naših slabosti i nastavimo dobru praksu sistematskog obnavljanja naših kapaciteta“, kaže crnogorski predsjednik.