Video
Hadžihafizbegović je za svoj rad dobio niz nagrada, a neke od njih su Zlatna Palma u Kanu za film “Otac na službenom putu” Emira Kusturice, nagrada u Berlinu za film “Remake” Dine Mustafića, nagrada Srebreni leopard za film “Gori Vatra”, 2018. nagrađen je Šestoaprilskom nagradom grada Sarajeva koja mu je posebno draga, počasni je držaljanin Hrvatske…
Jubilarni rođendan dočekao je u krugu porodice. Ljubav kojom odišu Hadžihafizbegovići osjetna je u svakom momentu.
Ne osjećam se da imam 60 godina, bavim se poslom koji je u nekoj metafori igra i gluma je jedna velika privilegija. Vidite, u kakvom srušenom sistemu vrijednosti živimo, globalno je svijet otišao krivim smjerom i onda vam rad na nekom Gogolju, Čehovu, na nekoj renesansnoj komediji dođe kao terapija, da se sklonite iz tih morbidnih priča, mašina za mljevenje mesa, talibana, ljudi koji pucaju po koledžima u Americi, polavama. Zamislite kakva je privilegija šesta dana raditi nekog Lopahina, Potkoljosina u „Gogoljevoj ženidbi“.
Moj život je ozbiljna kušnja bio, ali mislim da kada te Bog kuša da te zapravo jača. Osjećam se sjajno, hvala dragom Bogu koji me je počastio zdravljem za ovih šezdeset godina, koje se nekad narušavalo, nekad nije, počastio me sa divnom porodicom, sa prijeteljima širom svijeta, emitiranjem i primanjem ljubavi što mislim da je osnovni postulat.
Emir je glumio u više od 50 igranih filmova, 100 pozorišnih uloga, 2500 predstava, skoro sve uloge smatra uspješnim, a zadovoljstvo postignutim opisuje riječima:
Ovo je posao u kojem nikada ne možeš tražiti neku vrstu savršenstva, samo je Bog savršen, a mi svi pravimo dobre i loše stvari. U mom poslu, ja sam uradio preko 120 uloga što na filmu, serijama, teatru i tih 120 likova koje sma igrao, su nosili određene domaće zadatke koje su za epilog imali uspjeh. Zadovoljan sam sa svim što sam uradio. Osnovna stvar kod umjetnika, dok stvara, je da je sretan i zadovoljan, da li je to muzičar, glumac, književnik, slikar. Važno je prolaziti zadovoljan samim sobom. Osnovni problem naših društava je što smo prestali raditi na sebi.
Kada čovjek prestane raditi na sebi onda se zagleda u tamu, a kako kažu ako predugo gledaš u tamu, onda se tama zagleda u tebe. Tako da je rad na sebi, nešto što je meni imanentno u smislu glume, čitanja nekih knjiga koje sam nekad pročitao, pa im se sad vraćam, nove literature, volim sport i to je neki rad na sebi, volim fudbal, vaterpolo, atletiku…
Mislite da današnje generacije nemaju vremena da rade na sebi jer se bore za egzistenciju…
Mi globalno živimo u jednom tehnološkom prasku koji traje zadnjih 20 godina, koji nas je otuđio, napravio jednu alijenaciju između ljudi, nestalo je empatije, nestalo je univerzalnih ljudskih vrijednosti, nijesu nestale, ali su u ozbiljnoj atrofiji, jer taj neoliberalni kapitalizam u svom surovom cunamiju je dobro poljuljao umjetnost kao kategoriju i potreba komzumenta je potpuno drugačija danas nego kada sam ja imao 20, 30 godina. Mi smo išli da gledamo dobre predstave, filmove, čitali smo Kunderu, Mana, Crnjanskog, Ranka Marinkovića, Krležu i nekako se urušavanjem tog sistrema vrijednosti stvorio jedan paralelan svijet koji je do te mjere spustio konzumentske kriterije da danas imamo tu pošast rijaliti šoa, tih zombija, koji su zapravo projekat otupljivanja ljudi, jer modernom svijetu i novoj vrsti kapitalizma nije potreban misleći čovjek, nego zombi koji će raditi po 12 sati u pelenama, kao što rade u fabrikama. Nije im potreban čovjek koji razmišlja meditira, koji je spreman za neku revoluciju, promjenu sistema.
Drago mi je da sam se rodio ‘61 i da sam u svom životu bio savremenik ozbiljnog sistema vrijednost. Proplazeći kroz taj sistem sam determinirao sebe, a i na tom sistemu vrijednosti sam odgajao svoju djecu. Moj sin, koji ima 30 godina i ćerka, koja ima 27, nikada nisu slušali muziku po nekoj direktivi nego su zatekli i Arsena Dedića i Kokera, muziku koju smo slušali ja i moja supruga, vrlo jedan polivalentan pristup umjetnosti. Može i Šekspir, može i Đekna, ali mora biti dobro. Kada to kažem i o jednom i o drugom kulturnom proizvodu mislim jako dobro, ali su zapravo inkopatibilni.
Kćerka Amra je diplomirala produkciju u Sarajevu, sin Edin je magistar Međunarodnih odnosa i diplomatije.
Moja generacija je zakačila taj neki život koji je oplemenjivao, koji je pojačavao kod ljudi empatiju, etiku, moral… Mi nismo znali šta je pohlepa, šta je zavist, nacionalizam.
Svjedok ste raznih vremena… Gdje smo pogriješili?
Greška je u nestanku autoriteta, autiriteti su i u političkim i u drugim kontekstima nestali. Ta se vrsta neoliberalnog kapitalizma do te mjere obračunala sa nekim misaonim svjetskim strukturama počev od haustora pa do politike. Zamislite vi šta je taj teološki prasak i pojava društvenih mreža uradila. To vam je kao oplemenjeni uranijum, s njim se liječi rak ali se i od njega pravi atomska bomba. Nama sa pojavom društvenih meža samo nisu poslali upustvo za upotrebu. Mi ne znamo to da koristimo, svijet to ne zna da koristi, zato imamo dakle poplavu primitivizma, opskurnih ljudi koji u koji u moje vrijeme 70-ih i 80-ih ne bi mogli u mom društvu kafu popiti, sad postaju relevantni.
Vi ste nekada u politici imali Kenedija, De Gola, Tita, Gandija, Vladislava Havela, Pokret nesvrstanih, Džastin Trudo mi se dopada, političar je po mom ukusu ozbiljan je. To je cijena koju plaćamo, cijena tog tehnološkog praska je novi čovjek, čitavi život je potrga za smislom. Ne treba se predavati, dobro organiziran čovjek može sebi napraviti život kojim je zadovoljan.
Nema Jugoslavije, ali i dalje se osjeća duh zajedništva, to nije uništeno…Kako to komentarišete?
Ne postoji embargo na uspomenu. Upomena je naše privatno vlasništvo i mi sa njom radimo šta hoćemo. Ne može meni niko zabraniti da ja upalim kola i odem u Podgoricu, Zagreb, Beograd, Oslo, da nađem drage ljude i da sa njima provedem sedam dana. Ja mislim da je odgoj ključna riječ u ljudskim životima. Ja sam odgojen da emitiram i primam ljubav, da kroz ljubav koliko god to patetično zazvučalo, zapravo ko je uopšte uspostavio termin patetika, kao nešto što je jeresno. Kao nije in reći volim te, ali je in reći j…. ti mater. Mentalna hiugijena je rad na sebi.
Kažete ne pristajete na kvazi pesimizam, na kvazi depresiju….
Radio sam jedan film u zatvoru u Zenici, šest dana smo snimali Anica Dobra i ja, film se zove “Život radnika” i otkrio sam da u zeničkim kazamatima, ljudi su realizirani. Neko je dobio 20 godina zbog ubistva rođaka oko ograde, neko je zbog pljačke banke, ali oni tamo, uče strane jezike, završavaju fakutltete, crtaju, u zatvoru su pronašli smisao života a “mi” ili “oni”, ne mogu da nađu smisao unutar neke slobode.
Nismo znali, e sad mogu da kažem u množini, odgovoriti na fašizam. Nedavno sam dobio pitanje kako gledam na 30 godina koje su mi “pojeli skakavci”. Meni nisu pojeli nikakvi skakavci, meni su 30 godina pojeli fašisti. Budim se i liježem sa fašistima od 91’ godine. Tu svi zajedno nismo položili ispit jer nisu mnogi željeli izaći iz zone konformizma, pristali su na šutnju, a šutnja je saučesništvo. Kako je rekao Anštajn kada je iz Njemačke od Hitlera bježao preko Albanije za Ameriku: “Mene ne čudi dolazak nacizma, čudi me šutnja čestitih Njemaca”.
Fašizam, bitka koju dobijamo?
Fašizam je osjetio da mu se nismo dovoljno suprostavili i on se multiplicirao. Moja domovina Bosna i Hercegovima i Crna Gora, svjedoci smo jednog tiraniziranja od strane fašista, ali duboko vjerujem da ćemo tu bitku s njima na kraju dobiti. Opasno je ostati u zoni konformizma, to je neka vrsta i saučesništva u ovome što rade nečasni ljudi. Zlo je aktivno, dobro je pasivno, to je civilizacijska inverzija u kojoj i živimo.
Crna Gora kao i BiH trpi jedan neprincipijelan mobing političkog Beograda koji uporište nalazi u nacistima, i dok se toj političkoj matrici koja 30 godina, frustira cijeli region Zapadnog Balkana, ne stane u kraj, ovdje neće biti popravljanja stanja duha. Ovdje je problem stanja duha, to stanje duha je posljedica tridesetogodišnjeg tiraniziranja, koje se disperzira od 90 godine do danas na cijeli region.
Saučesnici u tome su i međunarodna zajednica koja ako želi da pomogne Zapadnom Balkanu, ako nas želi vidjeti u EU, ako želi civiliziranu CG, BIH, Kosovo, Mekedoniju, ona mora pokrenuti poluge rušenja političkog fašizma u Beogradu.
U sve se to uklapa i Stanivukovićev napad na Crnu Goru
Crna Gora je samostalna suverena država sa svojom zastavom, sa svojom himnom, sa svojom crnogorskom povješću, sa jednom časnom istorijom. Država koja baštini ozbiljan državotvorni bekraund, koja je imala i svoje kraljeve, ima sada crnogorsku crkvu i pokušaj, dakle minimiziranja Crne Gore kao ozbiljne države je neuspio projekat.
Jednostavno to je borba sa vetrenjačama.
Petog septembra se fašisti skupljaju, na slobodarskom Cetinju da stavljaju prst u oko crnogorskoj državotvornoti, naciji, i dođe ova neznalica mala iz Banja Luke koga bih ja proglasio personom non grata ne samo u Crnoj Gori, i u Sarajevu, BiH. Zabranio bih mu da se bavi svim političkim funkcijama, jer izjaviti da je “crnogorska nacija izmišljotina” to nije uvreda, nego je to za ozbiljan krivični tretman. On je uradio krivično djelo. Do te mjere se gnušam takvih likova koji s jedne strane glume, neku liberalnu, neku avangardu, koja bi trebala preuzimati, poluge vlasti, a pritome ingnoriraju zakone, presude, cijele jedne države. Zapravo oni su još u političkom i ljudskom dubku iz kojeg još nisu prohodali i taj Stanivuković, ako želi sebi dobro trebao bi u naredna 24 sata izaći iz politike, a onda bi vidjeli šta bi s njim zbog tih ksenofobočnih izjava i vrijeđanja jedne nacije i države.
Hadžihafizbegović je nedavno povodom obilježavanja petnaestogodišnjice Nezavisnosti Crne Gore čestitao je 21. maj građanima riječima.
Preporučeno
“Iskoristiću priliku da čestitam Dan nezavisnosti Crne Gore, a čestitam ga iz još jednog razloga, ima neke simbolike zato što se najveća crnogorska zastava od 5.000 kvadrata šila u Bosni, i sjutra će se razviti na Cetinju”, poručio je Hadžihabegović tada u čestitki.
