STANDARD: Da počnemo onim što je dalje od nas, od drugih tema kojima ćemo se baviti, ali je tema broj jedan u svijetu i može biti globalno opasna: Izrael i Iran su zaratili. Zašto baš sad?

ĆURAK: Zato što je svijet globalno na stranputici. Moramo prihvatiti da je norma mira zamijenjena normom rata. To je teško zaustavljiva nizbrdica. Liberalni poredak nas je izdao. Kukavički se povukao pred naletom novog fašizma, koji je ojačao širom svijeta, i koji je stvorio uslove da autoritarni režimi dođu do maksimalnog izražaja, da objave rat liberalnoj demokratiji i da pokušaju uvjeriti svijet, bilo ratom, bilo nekim drugim instrumentima, da su autoritarni režimi i diktature bolji od liberalne demokratije. I mi smo sad u tom svijetu. Čak toliko da je na čelo SAD došao čovjek čiji je cilj da sa svojim kartelom nitkova uništi liberalnu demokratiju u njenom srcu – u Americi.

U takvom ambijentu je Izrael procijenio da je ovo pravo doba za odlučnu kampanju uništavanja Gaze, nakon Hamasovog napada u oktobru 2023, i sada za napad na Iran.

Izrael je procijenio da su dugogodišnje sankcije Iranu morale ostaviti ozbiljne posljedice i da sada mogu da, djelujući obavještajno, propagandno i vojno naprave to što do sada nisu uspijevali. Pokazalo se da je to bila dobra procjena. Može ružno zvučati kada se to kaže, ali gledamo čisto makijavelistički. Strašno je da je ciljano ubijeno toliko političara, naučnika, visokih oficira… Iran se sabrao i odgovorio.

STANDARD: I sada je pitanje u kolikoj mjeri će obje strane kontrolisati snagu dejstava.

ĆURAK: Sada smo u tipičnoj praktičnoj realizaciji sigurnosne dileme kao ključne paradigme realizma u međunarodnim odnosima: Izrael je napao Iran, a Iran snažno odgovara u strahu da bi to moglo ići u još radikalniju fazu ambicije Izraela da uništi Iran kao državu. A onda Izrael, u strahu jer Iran ima ambiciju da uništi Izrael, pojačava svoju kampanju. Onda to ponovno izaziva kod Irana odgovor i tako se ta sigurnosna dilema umnožava. Da li će izmaći kontroli, da se to neće pretvoriti u veliki rat koji bi uključivao i kopnena djelovanja? Za sada ne vidim da bi sukob mogao poprimiti tu fazu. Međutim rat je proklet, spirala nasilja je nevjerovatna. Kada rat krene, čak ako želite da on sutra stane, to sutra može potrajati godinama. To je problem rata, te unutrašnje spirale nasilja.

STANDARD: Prijeti li izlivanje sukoba izvan granica ovih dvaju arhineprijatelja i uključivanje drugih zemalja u rat?

ĆURAK: Ono što mene najviše uznemirava da je Pakistan, koji je nedavno pokazao snažnu sposobnost za vojno djelovanje, naročito zračno, nedvosmisleno saopštio i to na način na koji nikad ni jedna zemlja nije saopštila, da će, ako Izrael izvrši nuklearni napad na Iran, Pakistan izvršiti nuklearni napad na Izrael. Nismo navikli na tu vrstu retorike. Nadam se da će ostati samo na nivou prijetnji. Ali treba biti oprezan. Previše se mi odnosimo prema donosiocima odluka kao prema razumnim ljudima. A tu je puno monstruma i nitkova. Na koga vi sada u ovom cijelom svijetu donosilaca odluka možete uperiti prstom i reći: ovo je dobar čovjek?

STANDARD: Da je ovo vrijeme od prije samo 15-20 godina pokrenuli bi se neki procesi, išlo bi se ka nekom cilju. Što u ovom današnjem svijetu možemo očekivati?

ĆURAK: Malo toga. Multilateralizam je ugrožen. Ujedinjenim nacijama prijeti scenario Lige naroda. [Donald] Tramp da može, on bi sutra ukinuo Ujedinjene nacije. Eto u koji smo mi svijete došli. Neće UN niko ukinuti, ali će one odumirati, gubiti na relevantnosti i sve će se vratiti u neke bilateralne odnose sile i moći. Taj proces je već počeo napadom na srce liberalnog svijeta.

STANDARD: Veoma pesimistično gledate na procese u SAD. Smatrate li realnim da se 2028. ponovi 2020, da kandidat Demokratske stranke pobijedi Donalda Trampa ili nekog drugog predstavnika te politike, i da se vrati Amerika kakvu znamo?

ĆURAK: Većina ključnih ljudi u Demokratskoj stranci i dalje smatra da su veći problem [Bernard] Sanders i lijevo krilo nego novi fašizam koji se rađa i u SAD. Ja sam toliko razočaran da ne krijem da govorim s emocionalnim nabojem jer se mi nemao više na šta pozvati. Koje sad knjige naručivati kad su glavni teoretičari liberalizma sada istorija? Je li treba da se pozivamo na ovoga italijanskog filozofa Đuliusa Evolu koji je novi zaštitni znakfašističke desnice i ove desničarske ekipe u Evropi?

Problem je što liberalna demokratija nije prepoznala da ona mora napraviti novi iskorak. Šta je za mene jedini iskorak koji spašava svijet? Savez liberala i ljevice. A to je najteže postići. Tu je toliki strah i na jednoj i na drugoj strani da ljevica lakše pravi dilove sa nacionalizmom nego sa liberalizmom.

Imate milione ljudi koji vjeruju Donaldu Trampu. Oni žele da Amerika prestane biti liberalna demokratska država. Njima je dosta obrazovanih ljudi, liberala, elite, kravata, Wall Streeta…

Bez toga imamo fašizam. Prednost novog fašizma je što je „normalizovan“ i ljudi ne vide ništa strašno u tome jer je za većinu ljudi fašizam jednako Hitler. I kad vi kažete: pa mi živimo u novim fašizmima, kao što recimo sjajno o tome piše italijanski istoričar Enco Traverso, ljudi neobrazovani, „obrazovani“ na socijalnim mrežama, politički nepismeni, kažu – ako je ovo fašizam meni je ovo cool.

A situacija je zapravo još gora nego što mi odavde vidimo. Imam prijatelje u Americi, na univerzitetima u ovim republikanskim državama, koji kažu da je to što se događa strahota, da bi sutra napustili to sve.

Imate milione ljudi koji vjeruju Donaldu Trampu toliko da i ako on sutra uradi sve protiv njih oni će opet njemu vjerovati. Oni žele da Amerika prestane biti liberalna demokratska država. O tome se radi. Njima je dosta obrazovanih ljudi, liberala, elite, kravata, Wall Streeta… Radi se o jednom pokušaju povratka u vrijeme Divljeg zapada na način koji dozvoljava da se trpi predsjednik države koji postaje tiranin, diktator i autokrat.

STANDARD: Gdje je pogriješila liberalna demokratija, ako je dopustila da se ovo dogodi?

ĆURAK: U strahu od gubitka, komocije i u Americi i u Evropi su pogrešno računali: narasla je , radikalna desnica, ona će imati vlast, pa će izgubiti, pa ćemo mi opet doći. To je jedno budalasto uvjerenje da je ideja izmjene vlasti neuništiva. Time potpuno previđaju istoriju. Fašisti kad dođu na vlast ukidaju izbore. Tramp je sam rekao pred ove izbore Amerikancima: Glasajte, možda su ovo posljednji izbori na kojima ćete učestvovati. Ljudi zaboravljaju da je on to rekao.

On već liči na južnoameričke diktatore, na Truhilja, glavnog junaka Ljosinog „Jarčevog slavlja“ ili na prvog diktatora Paragvaja, dr. Rodrigesa, kojeg je opisao Bastos u romanu „Ja, vrhovni“. Uz to ima kompleks više vrijednosti i patološki je lažov.

STANDARD: Što ta današnja Amerika i ovaj drugačiji svijet donosi našem regionu?

ĆURAK: Što se tiče Bosne, nama nedostaje demokratska Amerika sa svojom snažnom administracijom koja hoće, želi i može da interveniše u Bosni na način da se Bosna i Hercegovina razvija kao pluralna, multietnička zajednica. Pošto se Bosna još uvijek nije izgradila kao samoodrživa politička zajednica, nama je potrebna ona Amerika, ali nje više nema.

I sada smo zadovoljni ako se angažovanje Amerike ne promijeni u negativno. A to nije nemoguće, jer je Donald Tramp nepredvidiv. On igra sa najgorim nitkovima u regiji, oni pokušavaju doći do njega, tako da se odjednom velika politika svede na neke gole interese. Je li moguće da će Tramp, zato što će njegov zet možda graditi hotel u Beogradu, promijeniti politiku SAD prema BiH? Nije nemoguće, a to je tako jeftino svođenje politike i geopolitike na gramatiku filistarskog novca.

Ipak se nadam da se to neće desiti zato što ni Americi ne odgovara nova kriza na Balkanu. To bi bilo previše – dobiti pored Ukrajine, Izraela, Bliskog istoka, još i Balkan.

STANDARD: Treba li u tom izbjegavanju otvaranje krize na Balkanu gledati prvenstveni razlog izbacivanja iz igre Milorada Dodika?

ĆURAK: Visoki međunarodni predstavnik je kad je povlačio te poteze imao snažnu podršku Amerike, koja je još uvijek bila percipirana kao najveća sila koja može suvereno da djeluje u BiH. On je ispunjavao svoj mandat, a to je očuvanje Dejtonskog mirovnog sporazuma i uzročeno posljedično očuvanje BiH. Ja mislim da je on još uvijek zadnja linija odbrane BiH mirnim putem.

A Dodik je vježbao da vidi dokle može. Uzdo se puno u [Viktora] Orbana i u nove fašiste da on može sada da napravi taj udar i da izvrši unutrašnju secesiju, da RS de facto postane država u državi. To je bio njegov cilj u ovoj fazi. Donio je hrpu zakona, međutim država je država, Ustavni sud i ove slabe države Bosne i Hercegovine je rekao da su svi zakoni koje je donijela Narodna skupština Republike Srpske napad na ustavni poredak Bosne i Hercegovine i to je velika stvar jer je Ustavni sud rekao da je država iznad entiteta, a ne da su entiteti iznad države.

On je faktički izolovan, on kao lopov prelazi granice. Ja mislim da je to logika života, da će opadati lojalnost njemu kako se bude smanjivao dotok novca . Osjećam da je i on toga svjestan i da priprema situaciju da Željka Cvijanović kao prihvatljivije lice bude „novi Dodik“.

Željka Cvijanović je novi lider u pokušaju. Međutim, to sve mogu objesti mačku o rep ako bi se desila stvar koja je u ovom momentu u Bosni od suštinske važnosti – da HDZ odblokira formiranje nove koalicije sa opozicijom iz RS. To je važno zato što je ova trojka SDP, Naša stranka i „Narod i Pravda“ sa opozicijom iz RS napravila jednu obećavajuću Deklaraciju o miru i saradnji. Potpisali su da se prekida sa govorom mržnje. Time bi prestala diktatura svakodnevnog nacionalizma kojom je Dodik zatrovao našu zemlju.

STANDARD: Mi smo iskusili u Crnoj Gori situaciju u kojoj nam nije bila potrebna sadašnja Trampova Amerika da podrži nešto što je dovelo do nazadovanja, do radikalne desnice na vlasti, i čak ponovnog otvaranja zatvorenih tema državnog statusa, ustrojstva države itd.

ĆURAK: To je taj gnjili liberalizam koji je jako nagodan prema novim fašistima.

Po rezultatima izbora 2020. vidjeli smo da, nažalost, četnička ideologija oblikuje u značajnoj mjeri javno mnijenje Crne Gore.

Crnogorska politika se pokazala kao najdinamičnija politika u regionu jer je prešla ogroman put od dijela udruženog zločinačkog poduhvata sa Srbijom do jedne dinamične politike koja je odbila da bude statična nego je jasno uočavala dominantne geopolitičke silnice vremena i tome se prilagođavala. Mi možemo prigovoriti [Milu] Đukanoviću šta god, međutim, ja u politici uvijek cijenim više ljude koji će se pozitivno promijeniti nego ostati na svojim pozicijama. Bolja mi je Biljana Plavšić, sa stanovišta istorije, koja je u Hagu priznala da je bio udruženi zločinački poduhvat, nego Biljana Plavšić koja je govorila da su muslimani „genetski otpad“. Političar se mora prilagođavati i tu se Đukanović pokazao kao velemajstor politike.

Onda smo po rezultatima izbora 2020. vidjeli da, nažalost, četnička ideologija oblikuje u značajnoj mjeri javno mnijenje Crne Gore. Ne znamo je li to odjednom ili je Beograd svih prethodnih godina tiho radio i trovao.

Meni nije ista Crna Gora koja bi postojala kao antipartizanska i koja bi eventualno kao takva ušla u EU, Crna Gora u kojoj bi četnici i partizani bili barabar.

Sada, nažalost, imamo još goru situaciju – da su regresivne fašističke kolaboracionističke ideologije iz Drugoga svjetskog rata prihvatljive Evropi. Unutar ovog sadašnjeg jačanja radikalne desnice u Evropskoj uniji Andrija Mandić, kao ideolog četništva prihvatljiv je. Više to nisu četnici koji nose šubaru i nož. Ovi nose lister odijela i kravate, ali tu nema promjene suštine. Međutim, naprosto vidite da mnogima u Evropi nije nikakav problem prihvatanje četničkog pokreta i profašističkih ideologija. Ja preko toga nikako ne mogu preći. To je vrijednosna vododjelnica. To Crna Gora, vjerujem, neće dopustiti, da se dogodi ono što se desilo u Srbiji. Zato je Srbija za mene najgora zemlja u Evropi. Zato što je legitimirala četnike kao antifašistički pokret, dala im penzije i status. Sram ih bilo.

STANDARD: Upravo se proteklog vikenda dogodio još jedan takav pokušaj u kojem je četnički vojvoda, predsjednik Skupštine Crne Gore, Andrija Mandić veličao četnike. Ostali segmenti crnogorske vlasti te njegove aktivnosti ili prećute, ili reaguju s nedovoljno snage i odlučnosti.

ĆURAK: Desila se simbioza mladih tehnokrata i starih četničkih ideologija. Recimo [Jakov] Milatović i [Milojko] Spajić su osjetili, to je neko lukavstvo uma tih mladih japija, da je došao pravi momenat da bi oni mogli nešto da urade. Ja čak mogu možda do neke mjere imati razumijevanje da neko iz svog ugla pokušava da crnogorsko društvo kao pomiri. Mogu razumjeti da neko pokušava da prevaziđe te podjele. Ali je meni u karakternom smislu to sve sumnjivo. Meni je sumnjiv čovjek koji s trideset i nešto godina, kao Jakov Milatović što je imao kad je biran za predsjednika, pomisli da s toliko godina, bez prethodnog ozbiljnog političkog iskustva može da bude dobar predsjednik države. Valjda je pomislio – kad je mogao Milo, mogu i ja. Pa predsjednik države se postaje sa 50-60 godina, kada je iza vas životno iskustvo koje vam je za taj posao potrebno. To već nešto govori o nekoj ambiciji koja može uključivati i opravdavati i koaliciju s četničkom ideologijom.

Nisam mogao zamisliti da se ovo može dogoditi u Crnoj Gori. A događa se. Meni nije ista Crna Gora koja bi postojala kao antipartizanska i koja bi eventualno kao takva ušla u EU, Crna Gora u kojoj bi četnici i partizani bili barabar.

STANDARD: Može li Crna Gora ući u EU ako bi sve ostalo zadovoljila, što je jako teško, gotovo nemoguće s ovakvim pristupom kakav ima ova vlast, s četničkom ideologijom na vlasti?

ĆURAK: Nažalost izgleda da može. Pa vi znate da je Evropski parlament donio Rezoluciju o osudi svih totalitarnih režima i ideologija koji, iz ugla neke velike slike, potpuno zanemaruju neporecivu istorijsku činjenicu da su na području bivše Jugoslavije komunisti, good guys, da su to ljudi koji su oslobodili zemlju od fašizma. Oni to sad gledaju kroz totalitarnu dioptriju Sovjetskog saveza. Ja čak mislim da je došlo vrijeme, upravo zbog ovog prodora novog fašizma, da EP donese novu rezoluciju koja će relativizirati tu Rezoluciju, koja će napraviti vrlo jasnu distinkciju između fašizma i sluga fašizma s jedne strane i antifašizma s druge.

STANDARD: U Crnoj Gori se narativ opozicije bazira na činjenici da u ovoj vlasti imamo ljude koji veličaju fašiste i sljedbenike fašista, a da Crna Gora baštini antifašizam, multietničko građansko društvo, vjerski sklad, i da je antifašizam markantna tačka prepoznavanja Crne Gore itd. Sve to jeste tako, i većinu nas u Crnoj Gori to čini ponosnima, ali izgleda da u ovim novim okolnostima o kojima smo razgovarali, to u svijetu nema ko da čuje i razumije.

ĆURAK: To je ozbiljan problem. Pored [Donalda] Trampa sad imate u raznim licima nove fašizme. U Italiji je [Đorđa] Meloni čija ideja je prihvatljiva liberalima, ali je njena ideologija – ideologija novog fašizma što jasno govori Italijan Enco Traverso, koji kaže: pa ja moram govoriti o tome jer ja dolazim iz fašističke države koja je imala fašizam na vlasti. Imate [Gerta] Vildersa u Holandiji, pa u Mađarskoj [Viktora] Orbana koji je dobio izbore na antisemitskoj kampanji protiv [Džordža] Soroša, pa [Aleksandra] Vučića i [Milorada] Dodika…

Mi živimo u konzervativnom dobu u kojem trijumfuju konzervativne vrijednosti. Možemo govoriti tek o tri-četiri države u Evropi koje čuvaju vrijednosti liberalne demokratije i emancipatorskih lijevih ideja. To su Španija, Slovenija, Irska i Skandinavija koja je nažalost, takođe ugrožena fašističkim tendencijama. Ostalo je sve palo.

Nadam da će u Francuskoj i u Njemačkoj i drugim državama prvog prstena EU, početi nove debate, nove rasprave, da će Zapad doći u situaciju da mogu mirno intelektualci i političari zločin režima Benjamina Netenjahua u Gazi nazvati genocidom, da će početi neka drugačija javna rasprava u kojoj će se stvari imenovati pravim imenom, koja će biti korak naprijed, koja će spasiti liberalizam od poraza pred naletima novog fašizma.

Drugi je problem i ovdje u BiH i u Crnoj Gori što vidimo da su perjanici antifašizma ljudi koje vodi nostalgija. A perjanici antifašizma bi trebalo da budu mladi ljudi.

Od nostalgije bi trebalo napraviti moćan politički instrument. Dakle, na tragu toga da su ideologija antifašizma i ideologije koje smatraju da ljudi različitih vjera i nacija mogu baštiniti istu, progresivnu političku ideju, na tom fonu bi se ljudi u različitim zemljama bivše Jugoslavije mogli organizovati.

Mislim da bi jedan novi angažman u regiji na fonu snažnog razvoja antifašizma, dao puni legitimitet idejama novog, postjugoslovenskog bratstva.

Bez jačanja takvog društvenog aktiviteta, imaćemo i dalje situaciju da u savremenom svijetu najveći fašisti bez ikakvog pardona sebe proglašavaju antifašistima. I onda unutar normalizovanog diskursa fašizma ljudi ne vide da je to fašizam, a ne antifašizam. Četnici su pravi pokazatelj.

STANDARD: Što nam je u ovoj regiji po Vama u perspektivi najbolji, a što najgori scenario?

ĆURAK: Desio se nevjerovatan paradoks, da smo po indeksu ljudskog razvoja Ujedinjenih nacija, koji uključuje ne samo BDP per capita, nego i obrazovanje, zdravstvo, socijalne politike itd, mi u Jugoslaviji prije ovih ratova devedesetih bili od 130 zemalja svijeta 30. zemlja. Tada je Ante Marković počinjao ozbiljne razgovore za ulazak u Evropsku zajednicu. Sve se srušilo zbog nasilja. Mi smo skrenuli s tog puta. I sad se trebamo vratiti na pravi put sa stranputice na kojoj su nam glavna pitanja – pitanja sigurnosti, identiteta, nasilja, a to nije razvojna paradigma.

Možemo li se mi vratiti s te stranputice i uspostaviti politike prijateljstva u kojima niko neće polagati nikakvo samoproizvedeno pravo nad drugim. To je po meni neki put jednog međusobnog poštovanja, jedne politike u kojoj neće biti rezervnih opcija. Baš su Crna Gora i Bosna prije nekog vremena, prije neofašističkih regresija u obje države, bile na tom putu međusobnog poštovanja i ufam se da to neće biti ugroženo budućim hegemonijalnim politikama.

Stvarni prijateljski odnosi, kada bi zagospodarili cijelom regijom, bili bi snažna promocija stabilnosti, razvoja i svih onih elemenata koji uključuju liberalnu demokratiju kao najbolji od svih svijetova, kada govorimo u teorijskom ključu.

Ali sad smo mi u jednom vremenu koje je toliko osjetljivo da negdje moramo smanjiti svoje progresivne apetite i nadati se da će naše države ostati samostalne, suverene i nezavisne. Ne želim ni da zamislim, a ključa mi mozak, da velike sile mogu u nekoj situaciji naprosto odlučiti, a na takve stvari se velike sile odlučuju, da neka Jalta iscrta novu geografiju Balkana.