Video
” Duboko smo zabrazdili i zbilja je vrijeme da se prema kulturi svih ljudi koji ovdje žive, bez obzira na vjeru i naciju, odnosimo sa mnogo više respekta. Najlakše je od svega praviti političko pitanje”, dodao je Petković.
Ukazao je na problem diplomatske mreže navodeći da „nas po državama predstavljaju pojedinci koji ne zastupaju interese države Crne Gore, nego ko zna čije“.
Što se tiče zatvaranja Poglavlja 31. u procesu pristupanja Evropskoj uniji koje se odnosi na bezbjednosnu politiku, Petković kaže da će u ovom slučaju trebati mnogo truda i mnogo ustupaka prije svega sa naše strane, da se to poglavlje zatvori.
On dodaje da nadležnost za rješavanje imovinskih problema Hrvata iz Boke imaju ili crnogorski sudovi ili Sud za zaštitu ljudskih prava u Strazburu i ističe da Crna Gora mora obeštetiti zakonske nasljednike te zemlje.
POBJEDA: Kakvim ocjenjujete bilateralne odnose Hrvatske i Crne Gore u posljednje vrijeme? Da li je i koliko zvanična politika Crne Gore konstruktivna uzimajući u obzir sve poteze (konkretno Ministarstva odbrane) koje su preduzimali i time uticali na sprečavanje zatvaranja Poglavlja 31. od druge strane dok sada najavljuju unapređenje odnosa?
PETKOVIĆ: Prije svega, mi moramo da konstatujemo da su odnosi Hrvatske i Crne Gore opterećeni i danas tragičnim dešavanjima sa početka devedesetih godina prošlog vijeka. Crna Gora je tada bila učesnik najsramnijeg rata u svojoj istoriji. Prvi put u svojoj istoriji krenula je da vrši agresiju na jednu državu koja se opredijelila da bude nezavisna. I vjerujte mi da ti ožiljci nanijeti Stradunu, Solinu, Konavlima nijesu zarasli. Posebno što preko trideset godina kasnije budimo u Crnoj Gori neke aveti prošlosti koje nijesu smjele da ožive. Eto, neki ljudi na čelnim pozicijama u našoj državi proglašeni su personama non grata u Hrvatskoj, što svakako nije slučajno.
U tom smislu je i Poglavlje 31 koje se odnosi na vanjsku i bezbjednosnu politiku posebno osjetljivo i bez obzira što je Crna Gora članica NATO, Hrvatska neće tek tako dozvoliti da neka važna pitanja ostanu nerazjašnjena. Opravdano po mom mišljenju. Znate, koga mlijeko opeče i na jogurt duva. A naši funkcioneri imaju običaj često da pričaju o unapređenju nekih odnosa.I to, po pravilu, ostane mrtvo slovo na papiru i nikakav napredak ne postoji. U ovom slučaju zbilja će trebati mnogo truda i mnogo ustupaka prije svega sa naše strane, da se to poglavlje zatvori.
POBJEDA: Imate li konkretnih saznanja i podataka kako Hrvatska definiše „otetu hrvatsku imovinu“ u Crnoj Gori i koji su konkretni slučajevi u pitanju? Znate li koliki je procijenjeni obim te štete? Da li je iznos od dvije milijarde koji se pominje realan?
PETKOVIĆ: Moramo razjasniti neke stvari. Ta oteta imovina nalazi se u državi Crnoj Gori, i stvar je crnogorskih institucija u rješavanju tih problema. Nažalost, onih institucija koje su daleko od sistema vladavine prava i zaštite građana o čemu se samo deklarativno priča. Tako da ne razumijem taj naziv hrvatska imovina. Tačno je da je procentualno najveći dio te imovine vlasništvo hrvatske nacionalne manjine, jer su nekada to bile najbrojnije porodice u Boki Kotorskoj, kao što je tačno da je dio vlasnika te imovine sada ili u Hrvatskoj ili ima hrvatsko državljanstvo. Ali ponavljam ta imovina nalazi se na teritoriji države Crne Gore. I nadležnost za rješavanje tih problema imaju ili crnogorski sudovi ili Sud za zaštitu ljudskih prava u Strazburu.
Takođe, nikako se ne mogu složiti sa stavovima da je komunistička vlast iz tog perioda tu zemlju otimala. Znam mnogo pametnih ljudi, vizionara, koji su zbog opšteg dobra, poput izgradnje Aerodroma Tivat, Poljoprivrednog dobra i mnogo toga tu zemlju poklanjali državi SFRJ. Ono što je tačno jeste da Crna Gora mora obeštetiti zakonske nasljednike te zemlje, a pominju se cifre od pola milijarde do tri milijarde eura. Kolika je stvarna vrijednost moraćete pitati nekog boljeg trgovca od mene, da ne bi nagađali.
POBJEDA: Savjetnica ministra vanjskih poslova Vanda Babić Galić pominje primjere porodica iz Tivta (Tripković, Dabinović), palatu Dabinović (Kokotova kula) – kakva su Vaša saznanja o tim slučajevima? Kada je ta imovina oduzeta? (Kakva dokumentacija tu postoji – zemljišne knjige, sudske odluke, katastarski uvid – da podrži tvrdnje o otetoj imovini i fantomskoj firmi koja je u međuvremenu postala vlasnik sporne parcele? Da li znate koje je pravno stanje konkretnih slučajeva, da li su donijete sudske presude, da li su upisani vlasnici, da li su provedeni postupci?) Koliko su čelnici Opštine Tivat angažovani u ovim slučajevima?
PETKOVIĆ: Da, poznati su mi i ti lokaliteti i problemi u vezi sa njima kao i mnogi drugi lokaliteti u Crnoj Gori i Boki Kotorskoj koji su ogromno istorijsko kulturno nasljeđe. Zaista mislim da država Crna Gora, ukoliko uplitanjem trećih strana ne želi da dozvoli ugrožavanje svog suvereniteta, mora da se na mnogo konkretniji i korektniji način, u što skorije vrijeme, pozabavi tim pitanjima. U Boki Kotorskoj je najveći dio kulturno-istorijske baštine Crne Gore. Opet s obzirom na istorijska pomjeranja na ovim prostorima ubjedljivo najviše kulturno-istorijskih spomenika pripada rimokatoličkom stanovništvu. Tako da je sasvim razumljivo da su oni u najvećem broju i ugroženi. Međutim, ne samo oni. Moramo pogledati kompletne društveno političke uslove u kojima živimo. Koji su često u okvirima paranormalnog. Zamislite samo da jedan ministar u bilo kojoj državi svijeta zatraži da se grad u njegovoj državi isključi sa liste UNESCO-a. Pa to je tragikomedija. Za nas u Crnoj Gori tragedija, za cijeli svijet komedija.
Mi danas živimo u državi u kojoj nekažnjeno prolazi uriniranje po spomenicima narodnim herojima, a sa druge strane se nijemo posmatra podizanje spomenika fašističkim pomagačima i ratnim zločincima. Mi živimo u državi u kojoj se prodaje jedan od najvećih spomenika oslobodilačke borbe – ostrvo Mamula, i na njemu se podiže kockarnica. Mi živimo u državi u kojoj se prema svemu što nam je ostavljeno u nasljeđe, a to nije malo, odnosimo kao prema komšijinoj kravi… Neka crkne!
Duboko smo zabrazdili i zbilja je vrijeme da se prema kulturi svih ljudi koji ovdje žive,bez obzira na vjeru i naciju, odnosimo sa mnogo više respekta. Najlakše je od svega praviti političko pitanje. I da… Da ne zaboravim da odgovorim. Evo će skoro godina, kako je Bokeški forum napustio koaliciju u Tivtu, a i ja svoju ulogu potpredsjednika u Opštini. Što sad rade tamo i čime se bave, da li se uopšte bave pomenutim slučajevima, ja Vam ne bih znao reći.
POBJEDA: Zvaničnici Hrvatske često pominju „diskriminaciju na nacionalnoj osnovi“, na koji način se procjenjuje da je hrvatska manjinska zajednica diskriminisana? Kakav je Vaš stav po tom pitanju?
PETKOVIĆ: Sjećam se jednog od intervjua kada sam rekao da bi mi mnogo isplativije od toga što sam doktor političkih nauka bilo da sam Hrvat, ali iz Pljevalja. Tamo bih često mogao da se žalim na diskriminaciju. Šalu na stranu… Kad pogledate štoo se dešava danas u Crnoj Gori, kakav je odnos prema okruženju i prije svega prema domicilnom stanovništvu onda zaista ima prostora da se priča o tome. Ako se imovina, zemlja koju su nam ostavili naši preci po Tivtu rasprodaje, da se od nje Hrvati ne bi bogatili… Ako se Valdanos u Ulcinju daje u bescijenje da tamo ne bi zarađivali Albanci… Onda stavite prst na čelo. Ako je uloga Srpske pravoslavne crkve u upravljanju državom tolika da to prelazi sve granice zdravog razuma, a pojedini sveštenici Hrvate u Boki nazivaju komunističkim projektom. Onda opet stavite prst na čelo i vidite da tu nijesu čista posla.
Ipak, mislim da su u današnjoj državi Crnoj Gori ubjedljivo najugroženiji pripadnici crnogorske nacije i svi oni koji istinski vole državu Crnu Goru.
POBJEDA: Zašto u vrijeme vladavine DPS-a ova pitanja nijesu rješavana ili bar pomenuta? Gospođa Vanda Babić-Galić je pomenula da razlog za takvo postupanje može biti korupcija i zloupotreba sistema od strane bivšeg režima? Kako sada da tumačimo ovakve zahtjeve sa njihove strane ali i što, po Vašoj procjeni, možemo očekivati od njih kada je u pitanju rješavanje drugih bilateralnih pitanja?
Preporučeno
PETKOVIĆ: DPS je za Crnu Goru uradio mnogo loših stvari. Baš mnogo. Toliko je bilo bahatosti i korupcije… Ali, ako su u nečemu bili jako dobri to je što su, za razliku od ove nesrećne vlasti, znali koliko je važno imati dobru diplomatsku mrežu i razvijati dobre odnose sa susjedima. Posebno sa Hrvatskom. Mnogo stvari tek danas izlazi na vidjelo, a sve je to posljedica toga što Crna Gora danas uopšte nema diplomatiju. Po državama nas predstavljaju pojedinci koji ne zastupaju interese države Crne Gore, nego ko zna čije. Kao da se i po tom, kao i po mnogim drugim pitanjima, Crna Gora svjesno obezvređuje kako bi je neko za male pare kupio. Nijedna odluka, nijedan važan politički stav ne dolazi iz Ministarstva vanjskih poslova, nego se stavovi donose kako se kome prohtje. Umjesto ljudi koji su dokazani u svom poslu, na važne pozicije postavljaju se ljudi koji u srećno jugoslovensko vrijeme Narodni odbor ne bi postavio ni za glavnog šankera. Hrvatska je ozbiljna država. Nema sumnje da želi dobro Crnoj Gori na putu ka EU. Jer, u skladu sa turbulentnim dešavanjima u regionu svakako je i njima u interesu da i Crna Gora i Albanija u što skorije vrijeme postanu dio evropske porodice naroda. Ali Hrvatska sa svojih pregovaračkih pozicija svakako neće odstupiti. Zašto? Zato što joj se može i zato što sa nekim ljudima iz Crne Gore jednostavno ne želi da razgovara. A meni su apsolutno jasni i više nego opravdani razlozi zbog kojih hrvatska strana ne želi da sa njima sjedne za isti sto.
