Video
Kako piše list Svijet.hr, Ministarstvo vanjskih poslova u Podgorici uvjerava domaću javnost da sastanak s hrvatskim kolegama „nije odgođen“, iako je svima uključenima jasno da se stvari – opet – razvlače kao žvaka pod stolom.
Tema? Ništa „nevažno“: odšteta za utamničene Hrvate u logoru Morinj i povratak školskog broda „Jadran“.
Nedostatak kapaciteta
Dok je Zagreb već formirao vladinu komisiju za povrat broda, Podgorica se ponaša kao student koji još nije otvorio knjigu, ali tvrdi da je „gradivo pod kontrolom“. Razlog? Teško je izbjeći utisak da nije riječ o taktici nego o kapacitetu – ili preciznije, o njegovu nedostatku. Hrvatska pravna argumentacija o pripadnosti „Jadrana“ očito je tvrđi orah nego što su u Podgorici očekivali. To uporno zavlačenje nije samo diplomatski faux pas, nego simptom dubljeg problema: selektivne memorije. Crna Gora kao da računa na to da će vrijeme, kao i obično na Balkanu, odraditi posao umjesto institucija, piše u članku.
A vrijeme, međutim, ima nezgodnu naviku da podsjeća. Hrvatska je, na primjer, svojevremeno izostavila Crnu Goru iz tužbe za genocid – potez koji se danas čita više kao politička naivnost nego kao državnički pragmatizam. Još zanimljivije, Zagreb nikada nije ni otvorio pitanje ratne odštete prema Podgorici. U prevodu: račun nije ni ispostavljen, a kamoli plaćen.
U međuvremenu, Podgorica se elegantno „lišila“ odgovornosti za agresiju na Dubrovnik, Cavtat i Konavle. Spaljene kuće, ubijeni civili i razoreni jug Hrvatske ostali su bez stvarne, materijalne satisfakcije. Umjesto toga, dobili smo političku koreografiju pomirenja – bez realnog finansijskog pokrića. Kad smo već kod pokrića, vrijedi se prisjetiti i jedne gotovo filmske epizode s početka 2000-ih. Uvođenje eura u crnogorski platni sistem 2002. godine nije bio čin spontanog ekonomskog prosvjetljenja, nego logistički podvig u kojem je ključnu ulogu odigrao Zagreb. Avion Deutsche Banka sletio je u Ćilipe s desetinama paleta gotovine, koje su potom, u diskretnoj operaciji s hrvatskim vozačima i osiguranjem, prebačene u Podgoricu. Novac je potekao, država je preživjela, a zahvalnost – kao i često – islapjela, piše hrvatski medij.
Selektivno pamćenje
Da ironija bude potpuna, Hrvatska je Crnoj Gori bila i svojevrsni sponzor na putu prema članstvu u NATO, lobirajući i politički i logistički. Pomogla joj je i u procesu razdvajanja od Srbije, pružajući podršku koja nije bila ni simbolična ni jeftina. Čak su i crnogorski oficiri školovani u Hrvatskoj – uključujući i neke koji su početkom devedesetih nosili uniforme JNA na dubrovačkom ratištu.
Preporučeno
Rezime odnosa Zagreba i Podgorice, kad se ogoli od diplomatskog celofana, izgleda ovako: Hrvatska je sistemski davala, Crna Gora selektivno pamtila. I sada, kad na sto dolaze konkretna pitanja – logor Morinj, brod „Jadran“, ratna odgovornost – Podgorica bira staru taktiku: odgodi, relativizuj, razvodni. Problem je samo što takva politika možda prolazi u domaćem medijskom balonu, ali u ozbiljnoj međunarodnoj areni ostavlja utisak države koja bi htjela sve benefite zapadnog kluba, a bez suočavanja s vlastitim računima. A računi, kako god ih neko pokušavao sakriti u ladicu, na kraju uvijek dođu na naplatu, zaključuje hrvatski list.
