Video
Premda se najčešće govori o političkim posljednicama, fenomen zloupotrebe privatnih intimnih materijala ima mnogo dublje društvene korijene u Crnoj Gori. Nakon što je krajem 2023. godine zloupotreba tuđih intimnih snimaka, fotografija ili audio-zapisa sa seksualno eksplicitnim sadržajem uvrštena u Krivični zakonik, nadležna tužilaštva pokrenula su nekoliko postupaka za takozvanu osvetničku pornografiju. Međutim, nijedan od ovih slučajeva još nije završio optužnicom, što ukazuje da sama izmjena zakona još uvijek nije dovela do efikasnih sankcija u praksi.
Nevladine organizacije koje rade sa žrtvama ukazuju da je broj prijavljenih slučajeva samo “vrh ledenog brijega” jer mnoge žrtve uopšte ne prijavljuju počinioce. Strah od osude, stigmatizacije, ponovnog izlaganja intimnih snimaka u toku istrage ili suđenja, kao i nepovjerenje u institucionalnu zaštitu, glavni su razlozi zbog kojih žrtve biraju da ostanu nijeme.
Pored toga, organizovane Telegram, Viber i druge internet grupe u regionu i dalje služe za razmjenu privatnih fotografija i snimaka, što ukazuje na raširenu i često nevidljivu dinamiku ove vrste nasilja.
Kaznene odredbe u crnogorskom Krivičnom zakoniku predviđaju zatvorske kazne do tri godine ako je intimni sadržaj dijeljen većem broju ljudi, i do osam ili čak deset godina ako je žrtva dijete ili je počinio službeno lice. Ipak, oštre kazne se u praksi rijetko izriču, a žrtve nerijetko ostaju bez adekvatne institucionalne podrške.
INTIMNI SNIMCI I RANIJE KORIŠTENI KAO SREDSTVO UCJENE
U Crnoj Gori, zloupotreba intimnih snimaka radi političkih i društvenih ciljeva nije izolovan fenomen i dešavao se i ranije. Jedan od ranijih najpoznatijih slučajeva dogodio se 2013. godine, kada su intimni video-snimci Miroslava Ivaniševića, tadašnjeg predsednika Senata Državne revizorske institucije i bivšeg ministra finansija, objavljeni na internetu i brzo postali viralni. Snimci su nastali u njegovom službenom kabinetu, a Ivanišević je tvrdio da se radi o pokušaju ucjene. Bez obzira na to, podnio je neopozivu ostavku uz obrazloženje da njegovo ponašanje nije dostojno funkcije.
Taj slučaj istorijski se pamti kao jedan od prvih većih domaćih primjera u kojem je kompromitujući intimni materijal uzdrmao javnu scenu i institucionalno povjerenje — iako su, kao i danas, pravni i medijski odgovori bili fragmentarni i fokusirani prije svega na politike lične reputacije, a ne na fenomen osvetničke pornografije kao oblik rodno-zasnovanog i tehnološki posredovanog nasilja.
U javnom diskursu sve češće se koriste termini ucjenjivačka ili osvetnička pornografija, upravo zato što slučaj ne podrazumijeva samo povredu privatnosti, već i ozbiljne sumnje na pritiske, ucjene i pokušaje ostvarivanja određene koristi putem kompromitujućeg materijala.
U slučaju Mirjane Pajković i Dejana Vukšića, u javnosti su se pojavili intimni video i foto-snimci koji su doveli do političkih posljedica, uključujući ostavke i krivične prijave. Mirjana Pajković je tvrdila da su snimci korišćeni kao sredstvo pritiska i ucjene, navodeći da je bila izložena prijetnjama koje su se ticale njenog profesionalnog položaja, dok je Dejan Vukšić negirao odgovornost za nastanak i distribuciju snimaka, tvrdeći da je i sam žrtva zloupotrebe privatnosti.
UPOTREBA INTIMNOG SADRŽAJA KAO INSTRUMENTA MOĆI
Upravo ta dimenzija, upotreba intimnog sadržaja kao instrumenta moći, razlog je zbog kojeg se o ovom slučaju ne govori samo kao o „seks-skandalu“, već kao o potencijalnom primjeru osvetničke ili ucjenjivačke pornografije.
U savremenoj pravnoj i medijskoj teoriji, osvetnička pornografija ne odnosi se isključivo na osvetu bivših partnera. Termin se sve češće koristi za svaki oblik neovlašćenog širenja intimnih snimaka s ciljem nanošenja štete, zastrašivanja, kontrole ili iznude. Kada su meta nosioci visokih državnih funkcija, kao u slučaju Pajković i Vukšića, gdje su neki od objavljenih videa nastali u prostorijama državnih institucija, posljedice se ne zadržavaju na ličnom nivou, već direktno pogađaju povjerenje u te iste institucije i stabilnost sistema.
Objavljivanje ili prijetnja objavljivanjem eksplicitnog sadržaja predstavlja snažan oblik pritiska jer istovremeno ugrožava reputaciju, profesionalni kredibilitet i privatni život. U političkom kontekstu, takvi materijali mogu biti korišćeni za disciplinovanje ili uklanjanje funkcionera, međusobne obračune unutar sistema ili ostvarivanje neformalne moći nad nosiocima važnih državnih funkcija.
I ono što je najgore internet sve pamti i na njemu sve ostaje, jer digitalni prostor omogućava da kompromitujući sadržaj ostane dostupan i nakon eventualnog sudskog raspleta, čime se žrtva dugoročno izlaže pritisku i stigmatizaciji, dok se političke posljedice često manifestuju odmah.
PRIMJERI OSVETNIČKE PORNOGRAFIJE U SVIJETU
Seks skandal Mirjane Pajkovič i Dejana Vukšića nije izolovan slučaj ili lokalni fenomen, jer u svijetu postoje brojni primjeri gdje su intimni ili eksplicitni snimci iskorišćeni da bi se uzeli politički i društveni poeni, zaustavile karijere ili iznudile finansijske koristi.
U 2025. godini najmanje 10 poslanika u Maleziji dobilo je e-mailove u kojima su im prijetili objavljivanjem seksualno eksplicitnih deepfake videa, tražeći otkupninu od po 100.000 američkih dolara da bi se spriječilo širenje ovih lažnih snimaka.
BBC-jev voditelj Gareth Wyn bio je meta online ucjene nakon što mu je poslata AI-generisana deepfake pornografski snimam koji je prikazivao njegov lik u kompromitujućoj situaciji, uz zahtjev za plaćanje otkupa da se sadržaj ne objavi javno.
Iako nije riječ o političaru, ovaj slučaj ilustruje obrazac taktike — iskorištavanje vještački generisanih intimnih snimaka da bi se ostvarila kontrola ili finansijska dobit.
Umjetnik Petr Pavlenski 2020. objavio je intimne snimke i poruke francuskog političara Benjamina Grivoa, koji se predstavljao kao zagovornik tradicionalnih vrijednosti, kako bi ih diskreditovao u predizbornoj kampanji.
No, to kontrovernom umjetniku Pavlenskom nije bilo dovoljnno, pa je kreirao porno sajt pod nazivom “Pornopolitics,”, za koji je tvrdio da sadrži prvi i jedini izvor pornografskih snimaka političara.
Koliko Deepfake može biti opasan na kraju i pokazuje slučaj iz Sjeverne Irske. Poslanica u Skupštine te zemlje Cara Hunter, bila je žrtva izuzetno uvjerljivog deepfake pornografskog videa koji je pojavio uoči izbora i skoro joj uništio političku kampanju.
Preporučeno
Iako se kasnije dokazalo da nije riječ o stvarnom sadržaju, emotivni i reputacioni utjecaj bio je ogroman, prisiljavajući je da postane zagovornica zakona protiv deepfake zloupotreba.
