Proteklih desetak dana po ko zna koji put smo se uvjerili da svako pitanje i svaka ličnost u Crnoj Gori mogu da se svedu na jeftinu političku priču, bez obzira koliko su oni značajni za našu istoriju. Ovoga puta, “žrtve” političke rasprave bile su dvije velike istorijske ličnosti – Petar II Petrović Njegoš i Josip Broz Tito. Bez obzira koliko bitni za istoriju Crne Gore bili, njihov život i djelo su, kao što se to desilo nebrojeno puta u Crnoj Gori oko nekih drugih tema, secirani i svedeni na besmislena prepucavanja u državnom i lokalnom parlamentu.
Više bošnjačkih organizacija uputilo je, prije dvije sedmice, apel ministarstvima prosvjete i kulture Crne Gore da zabrane i uklone iz školskog programa Njegošev “Gorski vijenac” i “Peščanik” Danila Kiša. Situacija se dodatno zakomplikovala kada je Bošnjačka stranka, samo dan nakon tog apela, u okviru skupštinske radne grupe zvanično predložila da na grbu crnogorske zastave bude i polumjesec, ističući da je to potpuno opravdan i legitiman zahtjev.
Reakcija sa “druge strane” se nije mnogo čekala, jer je Demokratski front u skupštinsku proceduru uveo predlog da se u Crnoj Gori slavi 13. novembar – Dan Petra II Petrovića Njegoša kao crnogorski praznik kulture.
Inat, politički hir ili nešto drugo – Njegoš je po ko zna koji put zloupotrijebljen u svrhu političkog i međunacionalnog prepucavanja.
Skupština Crne Gore, očekivano, nije prihvatila predlog Demokratskog fronta da se u Crnoj Gori slavi Dan Petra II Petrovića Njegoša, jer za to, kako se unaprijed znalo, nije bilo političke volje.
Ali to nije smetalo DF-u da krene u propagandu i da istakne kako oni “kao predstavnici prave Crne Gore” brane Njegoša od vlasti, iako je ista ta vlast, na čelu sa premijerom Duškom Markovićem još 2016. predložila da dan Njegoševog rođenja bude slavljen kao nacionlni praznik.
“O Njegošu nećete da raspravljate jer predlog dolazi od DF-a. Kako god ‘oćete, ali za Njegoša vas molit’ nećemo“, trijumfalno je kazao jedan od lidera DF-a Milan Knežević, nakon što njihov predlog nije prošao u Skupštini.
Goli otok, slabljenje Srbije i ostali grijehovi
Još jedna istorijska ličnost našla se u centru politčkih zbivanja prošle sedmice. Podizanje spomenika doživotnom predsjedniku SFRJ Josipu Brzu Titu u Podgorici otvorilo je neviđenu polemiku u lokalnom parlamentu. Predlagači iz DPS-a, kao razlog za podizanje spomenika Titu, naglasili su da je za vrijeme njegove vladavine Crnoj Gori “vraćeno pravo na naciju i da je bio prvi koji je obznanio da je luča pobune počela da se rađa u Crnoj Gori”. Naglasili su i da je Tito od Crne Gore napravio modernu državu.
Iz DF-a su očekivano, bili žestoko protiv ovog predloga jer, kako su kazali – “ne mogu da glasaju za dizanje spomenika Titu i zbog Golog otoka ali i zato što je on direktno odgovoran za bratoubilaštvo u Crnoj Gori, ali i slabljenje Srbije da bi Jugoslavija bila jača”.
Naravno, uslijedile su uobičajene optužbe da gradonačelnik Ivan Vuković nema razvojni plan Podgorice pa stoga dijeli narod građenjem spomenika Titu. Polemiku oko ovog pitanja nije mogao da zaustavi ni Vuković, koji je pokušao da smiri situaciju izjavom da “Tito nije bio bezgrešan, ali su alternative bile mnogo gore”.
Rezime dešavanja prošle sedmice je svima poznat – Tito će dobiti spomenik jer je za to postojala trenutna politička volja, dok Njegoš nije dobio praznik zbog odsustva iste. Bez obzira na ishod jedno je zajedničko za doživotnog predsjednika SFRJ i crnogorskog vladiku – poslužili su crnogorskim političarima za još jednu seriju demagoških polemika, koje su na trenutak digle prašinu u javnosti, ali koje će, kao i u nebrojeno ranijih slučajeva biti brzo zaboravljene i neće imati nikakve konkretne rezultate.
Preporučeno
B. Knežević
Video