Video
Kada je, tokom 1989. godine Srpska pravoslavna crkva kroz Bosnu i Hercegovinu transportirala mosti srpskih svetaca, uz javne i masovne crkvene obrede i pojanja na stratištima iz Drugog svjetskog rata, jedna stara muslimanka, moja susjeda, upitala me je zabrinuto: „Zašto nosaju samo srpske, pa zar i naši mladići nemaju mošnje?” Mi smo prepričavali taj bezazleni semantički nesporazum kao kakav vic, ni ne sluteći da će na putanji kojom su te mosti transportirane uskoro nići nova stratišta, a „mošnje” muslimanskih mladića završiti u logorima i u masovnim grobnicama.
TRAGEDIJA I JOŠ VEĆA TRAGEDIJA
U nas se, bojim se, tragedija ponavlja kao još veća tragedija, što su pokazali događaji iz devedesetih.
Ništa ne učimo iz povijesti, stare strasti i atavizmi uništili su lomno tijelo socijalističke države, ostavivši iza sebe nepreglednu pustinju razaranja i ocean nesreće.
U tom kolu bola, kako bi rekao pjesnik, važnu ulogu imale su vjerske zajednice.
Jugoslaviju su, istini za volju, uništili komunisti, bolje reći komunistički aparatčici, koji su u bespoštednoj borbi za golu vlast prigrlili crkvene velikodostojnike, koji su mobilizirali zatucane mase.
Proklamirani znanstveni ateizam udružio se s do tada ponešto zapostavljenom religijom i valpurgijska noć mogla je početi.
Iz crkava i samostana popovi su nahrupili 11a trgove i u medije mise i liturgije, procesije i molebani postali su programi nacionalnih televizija kako tad tako i dan-danas.
„Suve šljive i orasi, komesari pa monasi” ironično je pjevao srpski pjesnik Predrag Cudić još davnih devedesetih, opisujući tu munjevitu klerikalizaciju javnog prostora, obilježenu srednjevjekovljem, velikodržavnim pasatizmom i ratnim huškanjem.
BLAGOSLOV ZLOČINA
Sve vjerske zajednice pohrlile su u politiku, ali tu je svakako prednjačila Srpska pravoslavna crkva. Teško se i sjećati tih užasnih djela božjih sluga, kao onog snimka gdje srpski dobrovoljci „Škorpioni” strijeljaju svezane bošnjačke mladiće, uz blagoslov jedne crne mantije u pozadini.
Istaknutu ulogu u tim sramnim i krvavim zbitijima imao je crnororski mitropolit Amfilohije Radović. Tog crkvenog prelata veliki crnogorski pjesnik Marko Vešović opisuje ovako: „Kada se pomene Isus Hrist, često mi na um padne Amfilohije Radović, kolokvijalno Risto Sotona, morački zlikovac sa kamilavkom koji se, pred očima cijelog svijeta, stotinu puta na Hristov nauk popisao, a da mu se, pritom, ni oko nije namrdilo, kako bi rekli u mom kraju. Ne vjerujem daje, u Crnoj Gori, narod ikad spjevao i o kome išta tačnije od stihova: Nema većeg antihrista/ Od zloglasnog popa Rista!”
Nimalo nježniji prema Amfilohiju nije ni srpski pisac i teolog Mirko Đorđević, koji u jednom intervjuu sarajevskim Danima kaže: Amfilohije je bio na dubrovačkom ratišu zajedno sa paravojnim formacijama i guslao, a postoje dokumenta da je držao govore, i ta umiješanost jerarha u ratna zbivanja je činjenica. Ali to što vi pitate, to je mnogo ozbiljnije zašto nema nikakvog odjeka? Moj odgovor bi bio da još uvijek nemamo hrabrosti da nekim činjenicama pogledamo u oči. To je vrijeme kad je izašao zbornik Jagnje božje, koji je uredio Amfilohije Radović i u kome se rat otvoreno brani. Štaviše, vladika izlaže svoje ratne ciljeve.”
POVRATAK U PROŠLOST
Mirko Đorđević je umro, a vladika je i u miru nastavio izlagati svoje ratne ciljeve. Srbi što osvoje u miru, izgube u ratovima, glasila bi parafraza besmislene Cosićeve apoftegme.
Nakon što je velikodržavni militarizam izgubio sve bitke od Ogulina i Virovitice, pa sve do Prizrena, Tetova i Cetinja, gdje mitropolit stoluje, na red su ponovo došle Crna Gora i Bosna i Hercegovina, preciznije, manji njezin entitet nazvan Republika Srpska.
Milorad Dodik, paša manjeg bosanskohercegovačkogentiteta, nastalog na progonu i ubijanju polovice vlastitog, nesrpskog stanovništva („Republika Srpska je dar božji!“ klikuje srpski patrijarh Irinej na proslavi dana te paradržave u Banjoj Luci) blokira sve bosanskohercegovačke državne institucije, najavljujući prisajedinjenje matici Srbiji, dok, istodobno, Amfilohije, mitropolit crnogorski, izvodi pastvu na ulice, na masovne litanije, kako bi srušio tamošnju legalno izabranu državnu vlast.
I ljudi se, ne bez razloga, sa strahom pitaju: ponavljaju li se to devedesete?
ZAKON-CRKVA
Inicijativu za rekviriranjem crkvene imovine, otete od Crne Gore početkom stoljeća i uvođenjem te imovine u državnu gruntovnicu, Srpska pravoslavna.crkva doživljava kao udar na „pravoslavne svetinje”.
Država, dakle, traži da se ta imovina zakonski vrati njenim titularima, što je praksa u svim postsocijalističkim zemljama, i da se na tu imovinu plaća porez, a vrh SPC na to diže narod s tezom kako je tu ugroženo pravoslavlje, pa i srpstvo.
O odnosu kršćanina prema državi najbolji odgovor dao je utemeljitelj te vjere, sam Spasitelj, koji, na pitanje fariseja trebaju li Jevreji plaćati porez Rimskoj carevini odgovara: „Podajte caru carevo, a Bogu božje” (Mt 22,15-21). Ove autentične riječi kršćanstva možemo smatrati temeljem zakona o odvojenosti crkve od države, jer kršćanske svetinje nisu niti smiju biti materijalne, ni materijalizirane, one se nalaze u sferama vjerovanja, u ljudskim srcima.
Ako se država ogriješi o materijalne interese crkve, u jednoj modernoj sekularoj državi ti sporovi trebaju biti rješavani pred sudovima, domaćim i međunarodnim, kao, uostalom, i svi drugi imovinski prijepori.
Izvođenjem vjernika na ulice, litanije se pretvaraju u političke demonstracije, koje ne mogu imati ništa s vjerom, pogotovu kršćanskom, koja zagovara mir i ljubav svih ljudi na zemlji.
Mobilizacija vjernika na litije i molebane, ako se prisjetimo bosanskog iskustva, nije ništa drugo do nagovještaj poziva na rušenje sistema nasilnim putem i izazi vanje novog krvoprolića, a sve u ime Hrista, kojse u tim pojanjima osjeća tjeskobno, jer izlaze izvan okvira njegove poruke i poslanja.
Pogotovu ako se tim skupovima skrušenih vjerika priključe jahači naše apokalipse, šešeljevci i druge četničke vojvode, ruku još nečistih od tople ljudske krvi. Nije malo slučajeva u historiji da kršćanstvo, kao vjera nade i ljubavi, prerasta u ideologiju mržnje, rata i osvete. Umjesto molitvi iz svešteničkih usta palacaju račvasti jezici, a jaganjac Božiji postaje vuk zakrvavljenih očnjaka.
VLAST, OPOZICIJA I DRŽAVA
Crna Gora je jedna od rijetkih država u svijetu u kojima je opozicija gora od vlasti, pisao je Mirko Kovač, jer ta opozicija nije protiv vlasti, ona je protiv države.
Taj crnogorski paradoks pokazuje se i ovih dana, kad je jasno kao dan da crkvene litije podržavaju i u njima neposredno sudjeluju Srbija i Ruska Federacija, miješajući se grubo u unutrašnje stvari jedne suverene i međunarodno priznate države. Zašto im smeta jedna mala primorska država okrenuta Zapadu, ne treba valjda ni objašnjavati.
„Zapad”, piše Filip David, „simbolizuje građansko društvo, njegove karakteristike, vrline i mane. Društvo kakvo je naše, u kojem je građanski sloj stanovništva potisnut na marginu i eliminisan iz javnog života, gde su preovladali elementi ruralnog, mora osećati duboko zaziranje i neprijateljstvo prema svetu koji je gotovo u svemu suprotbost, čiji je potpuni antipod.”
„Hoćemo Ruse!” uzvikivali su sudionici miloševićevskih „litija” krajem osamdesetih, kad su te organizirane i plaćene horde nasilno srušile ustavni poredak jedne složene države i uvele ju u bratoubilačko klanje i divljaštvo.
Istodobno, bio je to uzvik protiv modernizacije društva, ogrezlog u socijalističkoj i nacionalnoj učmalosti, u kome je nacionalno naglo prerastalo u nacionalističko, a vjersko u klerikalno, društva čiji su se predvodnici, poput onog Kusturičinog junaka, javno hvastali kako više vole rusko govno nego američku pitu.
Pitanje crnogorskog, kao i većine balkanskih tranzicijskih društava u prvom planu pitanje je modernizacije, bez koje nema napretka, ni suglasnosti s modernim svijetom i modernim vremenom.
Iduće godine navršit će se tri desetljeća od uništenja socijalističke Jugoslavije, zemlje na čije je građane Milošević uperio ubojite cijevi, oružja koje su ti građani sami kupovali i financirali. I nakon tri decenije, usijane glave još se nisu ohladile, još se u njima roje misli o nekakvim velikim državama, o eliminaciji manjih i slabijih.
Ne smijemo, ne bi smjela Evropa ni čitav moderni svijet dopustiti da se pred našim očima ponovo ugljenišu sve civilne vrijednosti u jednoj maloj zemlji na najljepšem moru kontinenta.
Preporučeno
Mnogi se, s razlogom, plaše novih krvoprolića, jer koga su zmije ujedale’, veli narod, i guštera se boji. Povjerujmo, stoga, bradatome Marxu da se svaka tragedija i kod nas ponavlja kao farsa.
