Video
Kako su naveli, ko god ima nešto protiv ugovora, može njegovu valjanost provjeriti pred nadležnim institucijama.
Kainet je, naime, saopštio da se na osnovu primjedbi i sugestija dostavljenih na nacrt Temeljnog ugovora sa SPC kao ključna sporna pravna pitanja mogu identifikovati: priroda ugovora u smislu njegove ustavnosti i zakonitosti, naziv ugovora, pitanje javno-pravnih ovlašćenja i pitanje navodne „ekstrateritorijalnosti“. Kabinet predsjednika Vlade se svima zahvalio na sugestijama, i poručuju da je vrijeme da se u potpunosti “posvetimo životnim temama”.
Podsjećaju da je regulisanje odnosa između Crne Gore i SPC počelo 2012.
“Međutim, u periodu od 10 godina nadležni organi su odbijali da pristupe okončanju ovog procesa, držeći ovu temu koja dijeli društvo otvorenom, kako bi se u kontinuitetu stvarao uskopartijski politički profit. Zatvaranjem ovog formalno-pravno marginalnog pitanja, koje određenim političkim strukturama dugo vremena služi kao koristan politički alat za destabilizaciju i polarizaciju društva, stvaraju se uslovi da pitanja koja su od suštinskog značaja za bolji život građana dođu u prvi plan, kao i da se fokus sa podjela prenese na zajedničke ciljeve oličene u evropskom putu Crne Gore. Kabinet predsjednika Vlade se zainteresovanoj javnosti zahvaljuje na iznesenim sugestijama. Vrijeme je da se u potpunosti posvetimo životnim temama u korist svih građanki i građana Crne Gore”, saopšteno je iz Kabineta Abazovića.
Kako dalje navode, u cilju tačnog i potpunog informisanja javnosti predsjednik Vlade Crne Gore Dritan Abazović u više navrata najavio je da će sve primjedbe i dokumenta koja su stigla na adresu Kabineta predsjednika Vlade u vezi sa predlogom teksta Temeljnog ugovora između Crne Gore i Srpske Pravoslavne Crkve biti ispitana i uzeta u obzir u procesu koji prethodi konačnom razrješenju ovog pitanja.
Podsjećaju javnost da je predlog teksta Temeljnog ugovora pripremilo resorno Ministarstvo pravde i da je isti usvojen na sjednici Vlade od 8. jula 2022. godine. U procesu koji je nakon toga uslijedio u javnom diskursu je došlo do raznih interpretacija predmetnog teksta, kako od strane stručnih pravnika, tako i od laičke javnosti.
“Poseban pečat su dale sve relevatne političke strukture. Na inicijativu predsjednika Crne Gore, g-dina Mila Đukanovića, predsjednik Vlade je prihvatio da se još jednom analizira tekst predloga Temeljnog ugovora od strane radnog tima pravnika koji bi u razumnom roku dao određene komentare o svim mogućim spornim pitanjima. Radni tim nije formiran iz razloga što su članovi tima koje je kandidovao predsjednik Crne Gore u pripremnoj fazi odustali, iz razloga koje su javno obznanili. I pored toga, predsjednik Vlade je pozvao zainteresovana lica da dostave primjedbe i eventualne komentare kako bi ovaj proces bio okončan uz punu transparentnost i inkluzivnost”, poručuju iz Kabineta.
U periodu nakon odustajanja članova radnog tima, Kabinetu predsjednika Vlade je, kako navode, dostavljeno nekoliko pravnih mišljenja koje se bave analizom teksta predloga Temeljnog ugovora. Konkretno, dostavljeni su sljedeći dokumenti:
– predlog izmjena teksta “Temeljnog ugovora između Crne Gore i Srpske pravoslavne crkve” NVO „Akcije za ljudska prava“ od 26.07.2022.godine (autori pravni saradnici Tatjana Gogić, advokat Veselin Radulović i prof. dr Vesna Rakić Vodinelić),
– pravno mišljenje od 28.07.2022.godine (autor Andrej Bracanović LL.M),
– pravno mišljenje o otvorenim pitanjima u vezi sa Temeljnim ugovorom između Crne Gore i Srpske Pravoslavne Crkve Instituta za uporedno pravo (autori prof. Dr Vladimir Đurić, viši naučni saradnik i Vasilije Marković, master prava)
“Suprotno dosadašnjoj praksi, prema kojoj procesi regulisanja odnosa države sa drugim vjerskim zajednicama (Katoličkom Crkvom, Islamskom vjerskom zajednicom u Crnoj Gori i Jevrejskom zajednicom u Crnoj Gori) nisu bili podvrgnuti bilo kakvoj vrsti javne rasprave, niti su izazvali veću pažnju bilo stručne ili laičke javnosti, pitanje regulisanja odnosa sa Srpskom Pravoslavnom Crkvom je odavno izašlo iz strukovne sfere i postalo predimenzionirano političko pitanje. I pored navedenog, zbog potrebe da javnost bude uvjerena da se ovaj proces odvijao uz puno poštovanje pravnog poretka i interesa države, na portalu Vlade će biti objavljena sva tri dostavljena mišljenja. Istovremeno, Kabinet predsjednika Vlade koristi priliku da se zahvali svima koji su tokom cjelokupnog trajanja procesa iznosili svoje stavove, primjedbe ili sugestije, kroz direktno obraćanje institucijama, javne nastupe, pisanje kolumni i slično, što je u svemu pokazalo otvorenost za javnu debatu koja je neuobičajena za ovakvu vrstu akta”, navodi se u saopštenju Abazovićevog kabineta.
Kako ističu, iz svega što je dostavljeno, kao ključna sporna pravna pitanja se mogu identifikovati: priroda ugovora u smislu njegove ustavnosti i zakonitosti, naziv ugovora, pitanje javnopravnih ovlašćenja i pitanje navodne „ekstrateritorijalnosti“. Pored navedenih, prepoznata su i druga sporna pitanja, ali su ista manjeg značaja i karaktera.
“Prvo pitanje koje se tiče navodno sporne „ustavnosti i zakonitosti“ implicira da je riječ o pravnom aktu koji može biti predmet ispitivanja od strane Ustavnog suda Crne Gore. Ipak, ugovori sa vjerskim zajednicama predstavljaju jednu vrstu sui generis ugovora, sa posebnim specifičnostima koje zavise i od same vjerske zajednice sa kojom se isti zaključuje. Prema iskazanim stavovima, Temeljni ugovor predstavlja „ugovorni odnos između dvije strane, koji počiva na odredbama Zakona o obligacionim odnosima, te pravila za njegovu primjenu, tumačenje i eventualne sporove povodom njega treba tražiti upravo u tom propisu.“ Samim tim, eventualna ništavost bi se mogla ispitivati pred redovnim sudom, u kom slučaju je moguće da se pojedine odredbe proglase ništavim, dok bi Temeljni ugovor mogao ostati na snazi i bez te odredbe. Iako je iznijet i stav „da se svaki od ugovora s vjerskim zajednicama može osporavati pred Ustavnim sudom Crne Gore“, nesporno je da konačno stanovište u pogledu svoje nadležnosti može zauzeti isključivo Ustavni sud”, navode u Kabinetu predsjednika Vlade.
Drugo navedeno pitanje se, kako dodaju, odnosi na sam naziv ugovora i preambulu, gdje je posebno problematizovana riječ „Temeljni“ kao i određene formulacije u preambuli.
“Tvrdnja da riječ „Temeljni“ implicira međunarodno pravni karakter ugovora nije obrazložena na bilo koji način, osim sa nejasnim pravljenjem paralele sa ugovorima koje je Crna Gora zaključila sa drugim vjerskim zajednicama. Tako riječ „Temeljni“ kod ugovora sa Katoličkom Crkvom navodno znači da je riječ o međunarodnom ugovoru, dok kod drugih vjerskih zajednica to ne postoji, jer nisu međunarodnih ugovori. Ovako tumačenje nema nikakvo pravno utemeljenje, jer međunarodni elemenat proizilazi iz činjenice da je ispred Katoličke Crkve ugovor sa Crnom Gorom zaključila Sveta Stolica, koja je subjekt međunarodnog prava, zbog čega je i ratifikovan od strane Skupštine Crne Gore. S druge strane, u drugim dostavljenim mišljenjima se navodi da naslov nekog pravnog akta nema samostalno pravno dejstvo, iz njega ne proističu nikakva prava i obaveze i, kao takav, spada u sferu normativne politike, a djelimično i nasljeđa normativne tehnike u pojedinim zemljama (npr. u pojedinim zemljama se propisi označavaju brojevima).
Kod preambule je posebno naglasiti njen pravno neobavezujući karakter, njenu simboličku i proklamativnu ulogu, zbog čega je jezik koji se koristi za izradu preambule svečaniji i uopšteniji nego normativni dio teksta. Netačno se sugeriše da se država u preambuli „poziva“ na kanonsko pravo kao neposredno obavezujuće, na način da ga nadležni državni organi sprovode, izvršavaju i primjenjuju. Naprotiv, kanonsko pravo može biti pravno relevantno za državnopravni poredak (npr. kod utvrđivanja svešteničkog statusa, izbora i imenovanja u okviru Crkve i sl.), jer i praksa Evropskog suda za ljudska prava ukazuje na uvažavanje autonomnih propisa crkava i vjerskih zajednica pri rješavanju pojedinih spornih slučajeva”, stoji u saopštenju Kabineta predsjednima Vlade.
Kako ističu, pitanje javnopravnih ovlašćenja je posebno problematizovano, posebno jer naše pozitivno zakonodavstvo ne propisuje izričito što je to javnopravno ovlašćenje. Iz dostavljenih mišljenja proizilazi zaključak da zbog autonomnog statusa koji uživaju, kao i zbog vršenja svih svojih djelatnosti, crkve i vjerske zajednice moraju raspolagati izvjesnim javnim ovlašćenjima.
“Naime, povjeravanje javnih ovlašćenja vjerskim zajednicama u oblastima poput socijalnog staranja, kulture i prosvjete, predviđeno je Zakonom o slobodi vjeroispovjesti, a usljed čega nema utemeljenja primjedba o pominjanju javnopravnih ovlašćenja u Temeljnom ugovoru sa SPC, jer se javna ovlašćenja povjeravaju samo zakonom. Svako vršenje ovih ovlašćenja mora biti učinjeno i sprovedeno u skladu sa pravnim poretkom države Crne Gore, budući da ništa drugo nije ni dozvoljeno. Pitanje navodne „ekstrateritorijalnosti“ je posebno problematizovano u dopisu koji je dostavila NVO „Akcija za ljudska prava“. U kritičkom sagledavanju ove odredbe, ipak se prepoznaje da „ista odredba postoji u Temeljnom ugovoru sa Sv. Stolicom, a slične odredbe postoje i u dva druga ugovora sa vjerskim zajednicama“. U drugim pravnim mišljenjima se ukazuje da ova odredba „ostavlja nedoumicu oko toga na koje se bezbjednosne mjere tačno mislilo, budući da ne postoji jasna pravna definicija niti kriterijumi za njihovo jasno razumijevanje“. Ipak zastupa se stav da iz same odredbe nesporno proizilazi „da namjera ugovornih strana nije bila ukidanje primjene crnogorskih zakona (što ekstrateritorijalnost zapravo znači) u objektima i na prostorima koji pripadaju vjerskoj zajednici, već određena vrsta nepovredivosti prostora.“ Smisao odredbe je da vjerska zajednica bude obaviještena o namjeri da se bezbjednosne mjere izvrše. Ovakva formulacija bi u praktičnoj primjeni podrazumijevala naknadno obavještenje ukoliko bi bilo nužno preduzeti takve radnje u prostoru vjerske zajednice. Svako drugo tumačenje bilo bi protivno prinudnim propisima i takva odredba bila bi ništava”, poručuju iz Abazovićevog kabineta.
Preporučeno
Ističu da prema stanovištima Evropskog suda za ljudska prava, u slučaju da postoje zaključeni sporazumi s drugim crkvama i vjerskim zajednicama, izostanak zaključivanja sporazuma s crkvama i vjerskim zajednicama koje žele zaključivanje takvog sporazuma predstavlja diskriminaciju kada Vlada za takvo razlikovanje nije imala nikakvo objektivno i razumno opravdanje.
