Naslov ne bi trebalo da vas začudi, poštovani čitaoci. Niti mu treba pridavati nekakva složena i skrivena frojdovska značenja – osim onog iz viceva, u kojima mali Perica dovodi svoje roditelje ili učitelje u smiješne i neprijatne situacije, uglavnom zbog dječje iskrenosti i indiskretnosti, ili onog iz izreke – kada neko baš i nema pojma o čemu govori i što radi – pa mu se kaže da to tako Ðokica zamišlja ozbiljne i odgovorne stvari…

U vremenu opšteg urušavanja i raspadanja crnogorske državne politike, što ima i svoju krajnje negativnu (i neizbježnu) reperkusiju i na crnogorsku vanjsku politiku, svjedoci smo i degradacije nivoa, sadržine i smisla onog što aktuelni državni zvaničnici govore u svoje i u ime Crne Gore na značajnim evropskim i svjetskim adresama.

Uobičajena kritika vrlo široke diplomatske aktivnosti – koja je poprimila upravo karikaturalne razmjere samom činjenicom da Crna Gora ima abnormalno predimenzioniranu Vladu (sa tendencijom njenog daljeg širenja, nažalost) – je neizbježna, ali nije najvažnija.

Ima, dakle, mnogo gorih stvari od samog broja delegacija i broja članova tih delegacija. Zadržaćemo se na konstataciji, koja je lako provjerljiva, da su, u vrijeme obnove nezavisnosti, delegacije ministra inostranih poslova iznosile 1,17 (jedan i 17/100) članova delegacije u prosjeku, a da su najviši državni zvaničnici putovali sa dvoje ili troje saradnika, čak i na najveće multilateralne sastanke i konferencije. I sve to u vrijeme kada se odlučivalo da li Crna Gora treba i može da obnovi svoju nezavisnost, u krajnje kompleksnim i teškim okolnostima!

Danas predsjednik Države, premijer, predsjednik Skupštine i ministar vanjskih poslova vode mrtvu trku ko će više saradnika – i potrebnih, i potpuno nepotrebnih – povesti sa sobom na neko interesantno putovanje. (U obračun su uračunate i supruge, da ne bude zabune.)

Iako svi oni odbijaju da dostave podatke o tim skupim ekskurzijama, na što su, inače, obavezni po Zakonu o slobodnom pristupu informacijama, na toj provizornoj listi rekorda trenutno (i nezvanično) vodi predsjednik Milatović sa 18 (osamnaest!) članova delegacije – posjeta pok. papi Franju prošle godine – ali su mu za petama sva trojica pomenutih, sa jednim ili dva člana ekspedicije manje. Mašala!

Kada se tome doda mastodonski Spajićev kabinet, u kojem je teško zapamtiti nazive svih ministarstava, a kamoli imena ministrica i ministara, ta praksa opšte grabeži za dnevnicama i prilika za šoping dobijaju epske proporcije.

To se, naravno, vidi i notira i u diplomatskom koru u Podgorici, ali i na vanjskim adresama, međunarodnim i nacionalnim, đe se naši zvaničnici pojavljuju sa pratnjom „u proširenom sastavu“.

Utisak je, dakle, loš, ali je od broja prisutnih gore ono što i kako govore šefovi delegacija.

MILATOVIĆ

Predsjednik Milatović, koji značajni dio svog mandata koristi da nauči stvari koje nije znao ili koje, da ga tu donekle opravdamo, nije ni mogao znati (o slučajnosti njegovog izbora smo dovoljno pisali), pokazuje, nažalost, da je i dalje talac sopstvenih ideoloških zabluda, ograničenja i neznanja. I nesigurnosti i straha, što je najgore.

Njegov nedavni govor na Parlamentarnoj skupštini NATO, u Dejtonu, SAD, povodom tridesete godišnjice Dejtonskog sporazuma o Bosni i Hercegovini, obilježila je njegova kapitalna politička greška i neprijatni diplomatski gaf.

Nazvao je, pa pokušao to da sakrije (u čemu ga je spriječio video-zapis) tragičnu i zločinačku agresiju na BiH – „građanskim“ ratom.

Niz crnogorskih, ali i komentatora, analitičara i građanskih aktivista iz regiona su, u danima koji su slijedili, objasnili i ponovili, i Milatoviću i generalnoj publici, da je takav „građanski“ narativ zapravo revizionistička usluga onim nacionalističkim i zločinačkim ideologijama, politikama i režimima koji „nisu nikad učestvovali u tom ratu“.

Time je Milatović, bez obzira na napore da sve čita što mu institucije i organi dostave, da se sprema i da konsultuje relativno široki krug manje ili više umješnih savjetnika, pokazao da je zarobljenik političkih struktura i centara moći koji ne mare za crnogorske nacionalne i državne interese.

Interpretacije, kojih je takođe bilo, kako je to Predsjednik rekao slučajno ili iz neznanja – opovrgao je, brutalno, sâm Milatović – čiji je kabinet (takođe brojna delegacija!) prvo izbrisao riječ „građanski“, pa potom napisao novo saopštenje, u

kojem je napao DPS (?!) i dodao da je taj rat imao i karakteristike međunarodnog sukoba…

Milatović se nije izvinio, nego je ostao prikovan za interpretaciju koja nam liči na završnu fazu u političkom angažmanu njegovog uzora/idola – pokojnog Momira Bulatovića. I to je, vjerovatno, u tim skučenim političkim i ideološkim okvirima, njegov najveći promašaj – kojeg on ili nije svjestan, ili mu uopšte ne smeta. (Ne zna se što je gore od to dvoje.)

Počivšem Momiru Bulatoviću se, bar kad smo kod agresije na BiH, ne može i ne smije osporiti i zaboraviti da je bitno uticao da jedinice dobrovoljaca/ „dobrovoljaca“, tj. paravojske iz Crne Gore, koje su bile krenule na bosansko-hercegovačko ratište (toliko je rat bio „građanski“!) vrate i da je tako, bar u tom segmentu, spasio Crnu Goru od teške istorijske sramote i otvorenog saučesništva u tom magnum crimen-u.

Umjesto da se ugleda na tu epizodu, ili na onu sa Konferencije u Hagu, Milatović nastavlja sa eskapadama sličnim onima koje čini kada govori o NATO intervenciji 1999, đe njegovi rezoni i vokabular mogu – bez cenzure i lektorisanja – da idu direktno u štampu režimske beogradske „Politike“, na primjer.

To je sve loše i ružno za predsjednika Milatovića, ali je još gore i ružnije za Crnu Goru.

BEČIĆ

Nastup Alekse Bečića, lidera Demokratske Crne Gore i potpredsjednika Vlade (mada on „izgore“ za nepostojećom funkcijom „zamjenika premijera“, što je tragikomično) na nekoj radionici američkog Atlanskog Savjeta (Atlantic Council), u nekoj od pokrajnih prostorija Kongresa SAD, pred nepoznatom publikom, imao je karakteristike nekog skeča iz predratne sarajevske „Top liste nadrealista“, ili neke simpatične sprdnje, kakvu umiju da prirede „The Books of Knjige“.

Potpredsjednik Bečić je (a i tu imamo razgovjetni i jasni snimak) govorio na jednom od naših jezika publici koja ne govori i ne razumije niti jedan od naših jezika!

Takva apsurdna jednočinka je bila začinjena novom mega-kič (i lažnom, naravno) objavom Demokrata da je to bio „istorijski prvi govor nekog crnogorskog zvaničnika u Kongresu SAD“.

Za našu kratku analizu značaj je upravo taj jeftini propagandni trik, usmjeren prema sve užem krugu glasača ove stranke, kojima je boravak njihovog lidera u Vašingtonu uspjeh istorijskih proporcija, mada se Bečić nije susreo ni sa jednom relevantnom adresom na Kapitol Hilu, niti u Trampovoj administraciji.

Aleksa Bečić je, među članovima Spajićevog kabineta, vjerovatno najbolji primjer avgustovske diplomatije Crne Gore: prazne fraze u praznim govorima, koje nikoga ne zanimaju, niti bilo što znače. Početni evropski (i američki) entuzijazam za Bečić-Bogdanović grupaciju je odavno izdušio, tako da je ono čemu svjedočimo kada se radi o toj partiji više tužno, nego smiješno.

Dok bude na vlasti, Bečićev krajnji domet može biti skidanje sa liste nepoželjnih osoba u Hrvatskoj. S obzirom na aktuelno stanje stvari, to za Crnu Goru ne bi značilo ništa, ali bi svakako bio pravi diplomatski podvig za građanina Bečića.

ČETNIČKI VOJVODA MANDIĆ

Za razliku od prethodno pomenutih, Andrija Mandić, šef Skupštine i ponosni nosilac visoke četničke titule, radi svoj posao saglasno ideologiji, politici i interesima koje već decenijama neskriveno predstavlja.

Njegova plava evropska zastavica ne može da zbuni, niti da smeta ni najzatucanijem nacional-šovinističkom izdanku velikosrpske politike i ideologije u Crnoj Gori, koji su se otvoreno smijali epohalnoj površnosti komesarke Marte Kos i njenoj kurtoaznoj najavi zajedničkog putovanja u Evropu sa glavnim srpsko/ruskim političkim eksponentom u Crnoj Gori.

Nisu potrebne političke škole i diplome da bi se shvatili rezoni te predstave. Mandić, u posljednje vrijeme, učestalo govori o potrebi „ubrzanja evropskog puta“, što bi zvučalo apsurdnije nego što inače zvuči – jedino kada bi to izgovarao – na ruskom.

Ovako, za maligni uticaj režimskog Beograda i zvanične Moskve crnogorska opozicija i oni koji pokušavaju da objasne prijateljima na Zapadu o čemu se radi moraju da iskažu maksimalno strpljenje i upornost. Pet godina pogrešne percepcije i, sljedstveno tome, nedovoljno jasne politike proizveli su velike konfuzije i posljedice koje Crna Gora još uvijek iskijava.

Sve to Andrija Mandić koristi kao bogomdanu prednost. Pošto je davno „legalizovan“ od strane Delegacije EU (posjeta njegovom kabinetu od strane nekadašnje šefice Delegacije, rumunske ambasadorice Popa), Mandiću su, volens-nolens, otvorena vrata da (pokuša da) se sastane sa što je moguće više evropskih parlamentarnih i drugih adresa.

Nekada mu to uspije, nekada ne – ali je svaki dan njegovog obavljanja te visoke funkcije loš dan za evropsku agendu naše zemlje, ali i za njen suverenitet i nezavisnost.

Mandić radi na kompromitaciji crnogorske vanjske politike i na, jednostavno kazano, daljoj srbizaciji Crne Gore. Dva su projekta, u tom kontekstu, sada aktuelna: tzv. zakon o dvojnom državljanstvu i „ozvaničenje“ srpskog jezika, koji je u Crnoj Gori već u službenoj upotrebi – baš kao i u Srbiji.

Dok premijer Spajić, o čijoj vanjskoj politici nemamo što da napišemo (razlog je jednostavan – to ne postoji), sve češće gleda put Srednjeg i Dalekog istoka, iz razloga koje je lako pogoditi, Mandić ne upravlja samo Skupštinom, nego vodi i vanjsku politiku ove zemlje – potpuno suprotnu njenim stvarnim interesima – cinično indiferentan prema zvanično proklamovanim ciljevima. Njegov cilj je srpska Crna Gora. Od toga neće dobrovoljno odustati.

IBRAHIMOVIĆ & IVANOVIĆ

Nije teško pogoditi što su mogli biti razlozi za svojevrsni „dualizam“ na zvaničnom vrhu diplomatije Crne Gore: broj regularnih funkcija je bio ograničen, pa se, zarad obezbjeđenja dovoljnog broja funkcionerskih fotelja, pribjeglo udvostručavanju, pa čak i utrostručavanju nekih zaduženja i portfelja.

Konfuzija je potpuna – Ervin Ibrahimović jeste ministar vanjskih poslova, ali to, zapravo i nije baš u potpunosti, jer značajni dio uobičajenih obaveza i zadataka, mimo njega i uprkos njemu – obavlja Filip Ivanović.

Ivanović je u prednosti, jer zna više jezika i nema preglomazni kabinet, službe i procedure. Dok je Ibrahimović u močvarnom terenu jednog osakaćenog i, najblaže rečeno, neefikasnog Ministarstva vanjskih poslova, Ivanović ima slobodu da sam sebi piše agendu i da obilazi udaljene prijateljske zemlje, đe razmjenjuje uobičajene ljubaznosti i kurtoazije.

Ibrahimović je, s druge strane, od početka u „nebranom grožđu“ krajnje dubiozne pozicije njegove Bošnjačke stranke u okviru velikosrpske i nacionalističke vladajuće većine, nespreman za bilo kakav odlučni stav povodom stalnih (i vrlo namjernih) ispada i sabotaža Mandića i njegovih poslušnika i saveznika u Vladi – povodom Hrvatske, Bosne i Hercegovine i Kosova.

Lider Bošnjačke strane ne smije i ne želi da se suprotstavi Mandiću (najavljeno je da neće glasati za njegovu smjenu), s jedne, niti ima snage i znanja da se dogovori, ili, čak, suprotstavi kolegi potpredsjedniku Vlade Ivanoviću, s druge strane.

Njihovo prećutno neslaganje i nepisani pakt o međusobnom nenapadanju nije proizvod političke vještine ili mudrosti, već proste činjenice da – ni jedan, ni drugi – ni zajedno, ni odvojeno, nemaju konzistentnu i jasnu politiku, pa svako radi ono za što mu se trenutno pruži prilika.

Ivanović svakako nije euro-atlantista, a Ibrahimović zvanično jeste, ali to i nije toliko bitno u njegovim političkim rezonima. Vjerovatno je to i razlog što su baš njih dvojica izuzetno optimistični kada je riječ o članstvu Crne Gore u EU!

Oba potpredsjednika su, naime, sigurni da je Crna Gora prva naredna nova članica EU i da je termin 2028. sasvim realističan.

Što je najbolje – tj. najgore – oni to smatraju (i nisu jedini!) vrhunskim diplomatskim umijećem i neobično efikasnom i djelotvornom diplomatskom tehnikom. Da li tako misle u Briselu i u evropskim metropolama – manja je briga. Obećanja lijepo zvuče i stvaraju utisak napretka. A situacija će se, nekako, sama od sebe riješiti.

Na ružne posljedice te zablude nećemo dugo čekati.