Trebalo je da Vlada objavi platformu posjete Milutina Buturovića ambasadi Crne Gore u Briselu da mnogi prvi put čuju za tog ministra. Ali nije on jedini član ove mastodontske 44. Vlade Crne Gore za kojeg javnost maltene ne zna da postoji.

Naprotiv. Kabinet od 32 člana, prema javno dostupnim informacijama, iza Indije i Šri Lanke treći po brojnosti u svijetu, prepun je partijskih uhljeba u čiji rad javnost nema gotovo nikakvog uvida.

A neslužbeno se najavljuje i rekonstrukcija koja bi mogla iznjedriti još kojeg ministra.

Ovakva Vlada sastavljena prvenstveno radi zadovoljenja partijskih apetita, a tek onda da upravlja državom, suočena je s problemom preklapanja resora i zaduženja koje je otišlo toliko daleko da ni u organizovanijem društvu ne bi bilo lako utvrditi ko tu što radi i što je tačno čiji djelokrug.

Ko se s kim preklapa

U resoru bezbjednosti su tri člana Vlade: Aleksa Bečić, potpredsjednik zadužen za „bezbjednost, odbranu, borbu protiv organizovanog kriminala i unutrašnju politiku“ i ministri odbrane Dragan Krapović i unutrašnjih poslova Danilo Šaranović. Kako je cio resor pripao jednoj partiji – Demokratskoj Crnoj Gori (DCG) – nijesu očita preklapanja iz prostog razloga što je potpredsjednik Vlade istovremeno i stranački šef ministrima kojima oduzima ingerencije. Ipak, sadržaj objava na Portalu Vlade, koje predstavljaju presjek djelovanja svakog potpredsjednika i ministra, pokazuju da od rekonstrukcije 80% aktivnosti Alekse Bečića čine slanje prigodnih čestitki i telegrama saučešća, protokolarni sastanci i saopštavanje političkih stavova koji nemaju nikakve veze s dužnošću koju u Vladi obavlja.

Ministri ovog resora ostaće upamćeni slavom koju su stekli u 44. Vladi – Krapović zabranom načelniku Generalštaba sopstvene države generalu Zoranu Lazareviću da obavlja dio svojih dužnosti, a Šaranović podizanjem tužbe protiv Vlade čiji je član i protivzakonitom nabavkom policijskih vozila.

Sva trojica su netragom nestala iz javnosti početkom godine dok su studenti građani protestima iskazivali nezadovoljstvo djelovanjem policije i vlasti povodom višestrukog ubistva na Cetinju.

Resor pravde dijele ministar Bojan Božović iz Pokreta Evropa sad (PES) i Momo Koprivica iz DCG, potpredsjednik Vlade zadužen za „politički sistem, pravosuđe i antikorupciju“. Ministar uglavnom radi ono što mu je u opisu radnog mjesta, dok potpredsjednik Koprivica djeluje kao da je sam institucija zalazeći u ingerencije Poreske uprave, Uprave policije, Tužilaštva, Državne revizorske institucije… Ulogu crnogorskog Eliota Nesa, koju je sebi dodijelio, sprovodi istražujući arhive, pišući krivične prijave i zatim tretirajući svoje nalaze kao Sveto pismo.

Najveća gužva je u resoru ekonomije i razvoja gdje se natiskalo čak pet članova Vlade. Tu su Nik Gjeloshaj iz Albanske alternative (AA), potpredsjednik Vlade zadužen za „ekonomsku politiku“ i ministar „ekonomskog razvoja“, drugi potpredsjednik Milun Zogović, iz Demokratske narodne partije (DNP), čije su zaduženje „infrastruktura i regionalni razvoj“ te ministri Damjan Ćulafić iz DCG, zadužen za „ekologiju, održivi razvoj i razvoj Sjeverne regije“, Ernad Suljević iz Bošnjačke stranke (BS), zadužen za „nacionalno-investicioni razvoj i saradnju s nevladinim organizacijama“ i Simonida Kordić iz Nove srpske demokratije (NSD) kao ministarka turizma – naše najvažnije privredne grane.

Dok Nik Gjeloshaj djeluje uglavnom kao potpredsjednik Vlade zadužen za ekonomiju i ministar ekonomije, a Simonida Kordić kao ministarka turizma, preostalo troje članova Vlade, koji dijele ovaj resor, djeluju parcijalno u odnosu na formalni djelokrug.

Milun Zogović gleda da se ne miješa mnogo u svoj posao. U javnosti uglavnom zastupa politiku svoje partije plasirajući teme o srpskom jeziku, povlačenju priznanja Kosova i sl. Od dvadesetak njegovih aktivnosti registrovanih na portalu Vlade u ovih gotovo osam mjeseci samo četiri su direktno vezane za njegovu dužnost u Vladi.

Damjan Ćulafić je imenovan u Vladu s pozicije potpredsjednika Opštine Berane nakon što je propao dogovor NSD i DCG da on i dotadašnji predsjednik opštine Vuko Todorović na pola mandata zamijene mjesta. Neposredno po preuzimanju dužnosti proslavio se kada je prilikom analize učinka Vlade u III kvartalu imao najslabiji rezultat s realizovanih samo 20% obaveza. Od tada djeluje gotovo isključivo u oblasti zaštite životne sredine dok je drugi dio funkcije „održivi razvoj i razvoj Sjeverne regije“ mrtvo slovo na papiru. U javnosti ga gotovo i nema kao ni ministra Ernada Suljevića zaduženog za „nacionalno-investicioni razvoj i saradnju s nevladinim organizacijama“.

Konkretnom temom razvoja, koji se pominje u nazivima zaduženja čak četiri člana Vlade, tu i tamo se bave Nik Gjeloshaj i Ernad Suljević i to uglavnom plasirajući ideje i lijepe želje. Ne i rezultate. Rezultati razvojne politike 44. Vlade su kao legendarno čudovište iz Loh Nesa. Raspreda se da postoji i da su ga neki čak i vidjeli, ali za te priče nema nikakvih dokaza. Ozbiljan svijet u to, naravno, ne vjeruje.

Resor energetike podijeljen je prošlogodišnjom rekonstrukcijom vlade kako bi bili namireni partijski apetiti. Rezultat su zasebna ministarstva. Jedno je Ministarstvo energetike koje čeka ministra nakon prelaska Saše Mujovića, člana PES-a, na dužnost gradonačelnika Podgorice, a drugo je Ministarstvo rudarstva nafte i gasa, koje vodi Admir Šahmanović iz BS. Slično je resor saobraćaja i pomorstva podijeljen na saobraćaj, na čelu s Majom Vukićević iz DNP-a, i pomorstvo koje vodi Filip Radulović iz PES-a. Ove podjele, međutim, nijesu donijele nikakav vidan napredak. U oblasti rudarstva, nafte i gasa imamo nekoliko novih zakona iz evropske agende, ali još niko ne zna kakva je vizija energetske politike ove Vlade. Ključne politike iz oblasti saobraćaja plasira premijer, dok rukovođenja sektorom energetike nema od početka kampanje za izbore u Podgorici.

Obrazovanje i nauku dijele ministarka obrazovanja, nauke i inovacija Anđela Jakšić Stojanović iz PES-a i Budimir Aleksić iz NSD-a, potpredsjednik Vlade zadužen za „obrazovanje, nauku i odnose s vjerskim zajednicama“. Dok profesorica Jakšić Stojanović radi svoj posao, mršavi učinak Budimira Aleksića, najslabiji u inače slaboj vladi, svodi se na sastanke, dominantno s političkim predstavnicima Srba. Jedan od boljih pokazatelja odnosa u Vladi dogodio se prilikom razrješenja direktorice podgoričke Gimnazije Slobodan Škerović koji je inicirala ministarka, a resorni potpredsjednik javno izrazio podršku direktorici prozivajući pri tome savjetnicu predsjednika Vlade i „dukljanske fanatike i bojovnike“.

Gužva je i u resoru vanjske i evropske politike koji dijele PES i BS. Tu su dva potpredsjednika Filip Ivanović zadužen za „vanjske i evropske poslove“, Ervin Ibrahimović, potpredsjednik Vlade „za međunarodne odnose“ i ministar vanjskih poslova, te ministarka evropskih poslova Maida Gorčević.

Preklapanje nadležnosti nije donijelo nikakav napredak ili korist u oblasti u kojoj Crna Gora prolazi kroz turbulentno razdoblje odnosa sa susjedima tokom kojeg je primila dvije protestne note država s kojima se graniči i tokom kojeg su tri državna zvaničnika proglašena nepoželjnim u jedinoj državi EU koja nam je susjed. U oblasti evropskih integracija, gdje je Crna Gora realno dok EU nije počela da se bavi odnosima sa SAD, imala šansu da ostvari konkretan napredak, imamo višak forme, a manjak sadržine. Trojac koji je zadužen za naše evropske integracije bombarduje javnost diplomatskim aktivnostima. Na tom planu nema dana bez fotografije rukovanja s nekim važnim evropskim zvaničnikom, ali smo morali da sačekamo početak marta da ministarka Gorčević objavi djelimičan spisak konkretnih aktivnosti koje su realizovane u okviru procesa integracije Crne Gore u Evropsku uniju i da Vlada donese i objavi odluke o ažuriranju članstva devet pregovaračkih radnih grupa.

Mediji tradicionalno ostaju uskraćeni za relevantne informacije iz ove oblasti čak i kada pitaju – od toga da li smo odustali od kandidature za nestalnu članicu Savjeta bezbjednosti, do prekjučerašnje objave da smo od Albanije izgubili trku za domaćina Regionalne kancelarije Evropskog parlamenta.

PES i BS preklapaju se u resoru socijalne politike koji dijele ministarka za rad, zapošljavanje i socijalni dijalog Naida Nišić i ministar socijalnog staranja, brige o porodici i demografije Damir Gutić. Udvojene dužnosti ni ovdje, kao ni u ostalim slučajevima, nijesu donijele nikakav vidan napredak ili kvalitet.

Preostalo je devet ministara koji ne dijele nego u potpunosti kontrolišu resor kojim su zaduženi i jedan ministar bez portfelja.

Đe su neki ministri

Za pojedine od preostalih ministara svjedočimo, ne ulazeći u pitanje kvaliteta rješenja, makar kontinuiranim javnim aktivnostima poput ministara finansija, zdravlja, javne uprave i poljoprivrede. Za neke od preostalih ne znamo ni da postoje.

Kolektivna karakteristika 44. Vlade Crne Gore premijera Milojka Spajića je nedostatak osjećaja odgovornosti i ubjeđenost da mogu činiti što im je volja. Najočitiji su primjeri Danila Šaranovića koji ne vidi ministarsku odgovornost za višestruko ubistvo počinjeno početkom godine na Cetinju, Vladimira Jokovića, koji odbija da sprovede odluku suda u jednim imenovanju insistirajući da imenuje kandidata kojeg je on naumio, i Slavena Radunovića koji je od iznajmljivanja djelova crnogorskih plaža napravio sprdnju i prostor za manipulacije.

Prosječan ministar danas u Crnoj Gori ne smatra da je odgovoran građanima. On zna da je na dužnosti u Vladi isključivo zahvaljujući tome što je njegova politička partija dio trulog kompromisa koji je izrodio postojeću vladajuću koaliciju. Zato mnogi izbjegavaju javnost. Javnost znači odgovornost, kritiku i potencijalnu konfrontaciju. Sve to su preduslovi za kvalitet koga nema bez odgovornosti, bez kritike i bez sukoba ideja. Ali kvalitet ovdje nije cilj.

U Vladi bez vizije, bez ideja i bez rezultata, prosječan crnogorski ministar, uz tek pokoji izuzetak, prodao se za sitne privilegije i pogodnosti – službeno auto, putovanja u inostranstvo, zapošljavanje članova familije… Zato ćuti. Dok traje – traje.