Kalezić je u razgovoru za Standard komentarisao nejasan spoljno politički kurs Crne Gore, geopolitička dešavanja i kako ona utiču na našu državu kao i političke procese koji se trenutno vode u Crnoj Gori uz aktuelni bojkot Skupštine Crne Gore od strane opozicije.

STANDARD: Upadljivo je ćutanje zvanične Podgorice, Spajića, Milatovića, Mandića vezano za Trampovu politiku i poteze koje vuče, dok Evropa stoji ujedinjenjena čini se da crnogorskoj vlasti fali hrabrosti da se izjasne, zbog čega je to tako?

KALEZIĆ: Crna Gora kao članica NATO, kandidat za članstvo u Europsku uniju, mora da njeguje, slijedi i da prati zajedničku spoljnu politiku. Istovremeno Crna Gora ima ključnog političkog saveznika u SAD, koji su istorijski partner Crne Gore, posebno od obnove nezavisnosti i zadatak svake Crnogorske vlade koja bude djelovala u svojevrsnoj disharmoniji na Atlantskom okeanu je da koncipira dvije politike.

Dakle, prva politika je ona koja će garantovati što bržu integraciju u Evropsku uniju, a ona druga je da nađe one tačke na kojima može da afirmiše saradnju sa SAD-om tu, prije svega mislim na vojno i tehničku saradnju, kao i nadalje nastojanje da se konačno Crnu Goru privuče američke investicije.

To je jedini način da Crna Gora zaštiti svoje državne i nacionalne intrese. Trenutna vlada ne vodi ozbiljnu politiku. Odnos prema spoljnoj politici je amaterski i diletanski.

Dobro je što je Milatović predsjednik podržao predsjednika Ukrajine Volodimira Zelenskog, to je jedna vrsta političkog i moralnog stava, i ako je njegov, sami Milatovićev stav, dosta blag i nejasan, eto, bar smo čuli nekoga što je zapravo sramota za Crnu Goru, koja je u nekim ranijim fazama, puno težijim, umijela da odabere stranu i umijela da bude na pravoj strani istorije.

Današnja Crna Gora nažalost nije na pravoj strani istorije, u mnogim stvarima država polagano klizi ka onoj vrsti autoritarnih režima koji baš njeguju autoritarnu spoljnu politiku, odnosno u jednu vrstu fascinacije liberalnim autoritarnim režimima.

Prema tome treba gledati i samu koncepciju spoljne politike koja je danas zaglavljena između potajnog, intimnog divljenja Putinu i želje je da ruska armija pregazi Ukrajinu i da izbije na Dunav. Dakle, ono što su priželjkivali staljinisti 1948. je jedna vrste diletanstva i ignorancije koju danas uglavnom personifikuju predstavnici PES-a.

STANDARD: I u Evropi je turbulentno, da li se može očekivati da zbog okupiranosti pažnje ka Ukrajini i naoružavanju Evrope, EU integracije i politika proširenja može sad biti stavljena u drugi plan i kako će se ova geopolitička dešavanja odraziti na Crnu Goru?

KALEZIĆ: Što se tiče EU, ona mora da nađe unutrašnji konsenzus. Dakle, u tom pogledu treba razmišljati i o reformi same EU, odlučivanja i decision making-a. Ne postoji politika koja je važnija za EU, gdje bi ona ostalo geopolitički relevantna od politike proširenja.

Da li će u paketu u Crna Gora ući samostalno ili će ući s Albanijom, to tek treba da vidimo. Ali, preduslov održivosti EU je širenje na Zapadni Balkan. Svaka druga politika i svako drugo odlaganje same integracije na Zapadni Balkan će prouzrokovati da taj prostor preuzimaju ili uzimaju, da njime dominiraju treće maligne strane, prije svega Rusija i Kina, što je direktan napad i direktno prodire u samu bezbjednosnu infrastrukturu.

STANDARD: Kako komentarišete trenutna politička dešavanja na svjetskoj sceni, SAD i zaokret Trampa ka Rusiji, Ukrajina je ucjenjena i čini se ostavljena na cjedilu, uz uvođenje tarifa, izgleda da stara savezništva umiru dok Tramp pravi neka nova sa Rusijom?

Definitivno novi mandat Trampa, znači jednu vrstu radikalnog raskida sa onim što je bila američka spoljna politika koju je trasirao predsjednik Reagan. Tramp se sve više, trudi da kopira McKinleya, predsjednika SAD s početka 20. vijeka. On to radi na jedan pomalo karikaturalan način, ali u svom njegovom djelovanju, njegovom političkom iskazu dominira jedna vrsta impulsivnosti, populizma i reality show-a koji nema sposobnosti ili nema kapacitet da bude dugoročan i održiv.

Ipak su institucije u Americi te koji imaju mogućnosti, koji imaju istorijsku mudrost kako i na koji način da se odupru svakoj vrsti uzupacija vlasti, što ne znači da one mogu da zadiru u ono što su jedinstvene ingerencije predsjednika SAD-a.

To je vođenje politike koja želi da umjesto idealističkog pristupa koje je promovisano ranijim administracijama, spoljnu politiku svede na jednu vrstu transakcionog realizma u kome se ne razlikuju prijatelji od neprijatelja.

Međutim, kod Trampa, na bazi mjesec i više mandata, primjećujemo jednu vrstu nekonzistentnosti, jer kao što sam rekao, većina njegove politike je kratkoročna i u cilju postizanja povećanja rejtinga.

To se najbolje vidi kroz ovu promjenu oko uvođenju tarifa. Ono na čemu treba da bude fokus EU SAD i ostalih američkih saveznika koji su tzv. Five Star Alliance, govorimo o Australiji, Kanadiji, Novom Zelandu, Japanu, Južnoj Koreji, da nađu način da održavaju transpacifička i transatlantska partnerstva.

Bez toga nema odbrane onog što je zapadna civilizacija i zapadne tekovine, a vjerujem da će kako se budu približavali mid-term izbori i kako se utakmica za Trampovog nasljednika unutar tradicionalno republikanske stranke bude napredovala, da će se tako i republikanska partija, vraćati na one izvorne kanone.

Ono što je i dalje nejasno je na koji način će da se razvijaju odnosi sekretara Rubija i Elona Maska. Tu već neke pukotine mogu da se uoče, ali ne treba padati u jednu vrstu defetizma i zbog toga su preuranjeni povici i slavlje, koje dolaze od tradicionalnih neprijatetja SAD, jer ipak institucije uspijevaju i uspijeće da se odupru svakoj vrsti uzurpacije.

STANDARD: Kakva je trenutna politička situacija u Crnoj Gori, koji su to najvažniji procesi koji se dešavaju?

Sama politička situacija, ovakva kakva je, podsjeća na jednu vrstu zatišja pred buru, jer je toliko otvorenih žarišta, toliko otvorenih pitanja na koje niko nema odgovor. Ono što je sigurno je agenda Srpskog sveta, sa kojom Crna Gora tek treba da se izbori.

Pod tom agendom smatram sve ono što kandiduju ključni eksponenti Srpskog sveta, Mandić i Knežević, dvojno državljanstvo i Srpski kao službeni jezik. Međutim, ne treba zanemariti aktivnosti onih koji su suptilni u svojoj politici.

Jer imamo jednu plejadu ljudi koji prolaze ispod radara, a koji su na istoj onoj političko-idološkoj poziciji, možda čak i ekstremnije od DF-a, i koji tu politiku sprovode za Mandićev račun nekim drugim sredstvima.

Parlamentarna većine sprovodi zadatak da od cijele Crne Gore napravi jedan Šavnik. tj jednu veliku blokadu.

Gdje god im rezultatno odgovara, oni na sebe preuzimaju ingerencije republičkih organa, poput državne izborne komisije i ostalih izbornih organa i suspenduju sprovođenje izbornog procesa.

Najbolji način i najbolji pokazatelj toga koliko je stvarno izvršnoj vlasti stalo do integracije i do reforme je koliko su spremni da rade oko izbornog zakonodavstva, jer je to trenutno mrtvo slovo na papiru. To je čak se nije ni mrdnulo sa one početne tačke, ali opet sve to treba posmatrati kroz regionalnu prizmu, ono što su interesi zvaničnog Beograda.

Nije se još uvijek desilo da je premijer Spajić uspio da se odbrani od pritisaka DF-a, ponekad djeluje da njega to i ne interesuje, pa je samim time pitanje upitno da li možemo očekivati da on to ikad uradi. Dugo vremena je u srpskom političkom životu kružila ona sintagma neće to uraditi, sad se svi nadamo da Spajić neće nešto dati DF-u, da će se suprostaviti nasrtajima DF-a, no istorijsko, empirijsko i iskustvo nam dokazuje da on nije u stanju to da uradi.

Prosto to je čovjek kom je jasno da rapidan gubitak podrške njegove partije bi na svakim sljedećim izborima dovela do toga da on više ne bude premijer, a možda da i ne živi u Crnoj Gori. I to su sve determinante koje njegu opredeljuju, bar ove javne za koje možemo političkom analizom da dosegnemo do njih, a u svakoj drugoj analizi moramo da uključimo ono što se stalno dešava iza pozadine, poput afere Do Kvon za koju odgovore i dalje nemamo.

STANDARD: Da li je opozicija postigla neki cilj bojkotom parlamenta, jer čini se da se vlast nije mnogo potresla oko toga?

KALEZIĆ: Zadatak opozicije je da provocira vlast, da vlast tjera na pogrešne poteze. Mi u kontinuitetu imamo pogrešne poteze vlasti, ali na njima opozicija dovoljno ne kapitalizuje. Dobro je u svoj situaciji što imamo aktivni angažman ambasadora EU u Crnoj Gori Johana Sattlera, koji pokušava da odvoji dio vlasti i da dođe do pomirenja, približavanja se opozicijom.

Ono što je loše je i što sam Sattler treba da shvati je to da Spajić nije autonom politički igrač, jer da je autonom politički igrač on bi, valjda, makar jednom pokazao da nije poslušnik DF-a, i da nije podmladak DF-a, iako se tako ponaša.

Opozicija je imala priliku da pokaže mehanizme bojkota zbog dešavanja u Ustavnom sudu.

No, ono što se pokazalo je da bojkot nije savršen mehanizam ako ga ne prate van institucionalna sredstva borbe, dakle kada vam je država egzistencijalno, i spolja i iznutra ugrožena, zadatak opozicije je da kombinuje van institucionalne mehanizme.

Sumnjam da će se nešto značajnije dešavati do izbora u Nikšiću, što god se desi na njima, vjerujem da će oni opet proći u znaku strahovitog miješanja zvaničnog Beograda, manje zvanične Banja Luke i nezvanične Moskve, ali sva ta pitanja nas čekaju nakon tih izbora.

Opozicija mora, ako želi da se ozbiljno bavi svojim poslom, da mobiliše civilni sektor, medije, intelektualce, akademijsku zajednicu i da kombinuje institucionalna i vaninstitucionalna sredstva.

To je jedini način da se odupre nasrtajima poput ovog oko Zakona o izmjenama dvojnog državljanstva.

STANDARD: Jednom ste u intervjuu Standardu rekli da će nakon podgoričkih izbora Milatović ostati da politički vegetira, kako vidite njegovo trenutno političko djelovanje?

KALEZIĆ: Sama okolnost da je Milatović napravio tu vrstu zaokreta u odnosu na svoja predizborna obećanja, za mene nisu bili iznenađajuća. Dakle, taj čovjek nije pokazao da ima tu vrstu političke mudrosti i snage, međutim, njegova pozicija je takva da još ima tri godine mandata. Za sad, kako stvari stoje, on ne radi ništa ili skoro ništa da svoju ulogu aktualizuje i afirmiše, što ne znači da u jednom trenutku to neće uraditi.

Međutim, upitno je , na koji način će onda nastaviti svoju političku borbu.

Jasno je da je on suočen sa onom dilemom da ne može ni sa partijom, ne može ni bez partije, jer nije se pokazao kao timski igrač, unutar samog PES-a, zbog toga je na kraju i došlo do raskola u PES-u, a sa druge strane, evidentno je da u Crnoj Gori se ne možete baviti ozbiljnijom politikom bez partijske infrastrukture koja vam garantuje da ćete doći i doprijeti do šire biračke vaze.

Na Milatoviću je da napravi tu vrstu političke odluke, ali ono što njegovu poziciju čini laganijom i ležarnijom je trajanje mandata, što opet ne mora ništa da znači, jer smo imali u susjedstvu primjere predsjednika koji su sad svoj mandat proveli vegetirajući, strah me je, odnosno postoji velika vjerovatnoća da se to desi i sa Milatovićem, posebno što mi od njega ne dobijamo jasan odgovor na pitanja u kakvim je on relacijama sa izvršnom vlašću i kako on sad gleda na rad izvršne vlasti.