Video
Ako bi iko mogao biti uzor iz prošlosti kada je riječ o borbi protiv puno jačeg neprijatelja, o borbi protiv fašizma i fašizacije društva, o entuzijazmu odbrane zemlje, onda su to partizani, ne ustaše. Ustaše su izdajnici, baš kao i četnici. Na žalost, živimo u vremenu u kojem činjenice nijesu presudne; u vremenu u kojem mišljenje naučnika, bilo da je riječ o vakcinaciji ili o povijesti, nije najrelevantnije. I u Hrvatskoj i u Srbiji imamo povjesničare koji su primjer revizionizma i koji su main stream, za razliku od ostalih evropskih društava gdje su takvi ljudi na margini, kazao je u intervjuu Pobjedi profesor na Filozofskom fakultetu u Zagrebu istoričar Hrvoje Klasić.
Preporučeno
Način na koji je ove godine u Hrvatskoj i u Srbiji obilježena dvadeset i treća godišnjica vojne akcije Oluja ali i “otvaranje kišobrana” u Podgorici tim povodom ponovo je aktuelizovao pitanje interpretacija pojedinih događaja iz nedavne prošlosti jugoslovenskih naroda.
Klasić: Obaveza Hrvatske je voditi računa o onome što se događalo nakon Oluje: tisuće ubijenih srpskih civila i spaljenih kuća, granatiranje gradova koji su bili u sastavu tzv. Republike Srpske Krajine… Međutim, rat nije počeo u kolovozu 1995! U ljeto 1991. protjerani su deseci tisuća Hrvata iz Banije, Like, Korduna; ubijene su stotine civila hrvatske nacionalnosti, granatirani su brojni hrvatski gradovi… Ako se već poziva na suosjećanje sa žrtvom, bilo bi fer da se Vučić, kao i cijelo srpsko društvo, konačno suoči sa tim činjenicama”, istakao je Klasić.
S obzirom na to da se ni predsjednik Srbije, ni srpsko društvo kao ni veliki dio crnogorskog društva ne suočavaju sa činjenicom da, na primjer, devedesetih nijesu granatirani ni Herceg Novi, ni Novi Sad, nego Dubrovnik i Vukovar, da su Beograđani 1991. masovno bacali cvijeće na tenkove JNA koji su išli da “oslobađaju” Vukovar, što nam preostaje? Ko nam tumači istoriju: političari, sudovi ili istoričari?
Klasić: Živimo u vremenu u kojem činjenice nisu presudne; u vremenu u kojem mišljenje naučnika, bilo da je riječ o cijepljenju ili o povijesti, nije najrelevantnije. I u Hrvatskoj i u Srbiji imamo povjesničare koji su primjer revizionizma i koji su, za razliku od ostalih europskih društava gdje su takvi ljudi na margini, main stream. Lako ćemo se složiti da je neophodna kritička analiza povijesti; tim prije što je od 1945. do 1990. pristup historijskim činjenicama bio tendenciozan, selektivan, ideologiziran. Međutim, umjesto da se danas svi fakti stave na stol, tj. da se i dobre i loše stvari koje su se u tom razdoblju događale objektivno analiziraju, nastavilo se sa narativom koji je također tendenciozan, ideologiziran i selektivan, ali u suprotnom smjeru.
U kojem smjeru?
Klasić: Nacionalističkom. U prvi plan je stavljana ne više suradnja Hrvata, Srba, Crnogoraca, Bosanaca nego upravo ono što je te narode razdvajalo. Očito je bilo potrebno navesti dokaze o historijskim sukobima, o međusobnim razlikama.
Kome je to bilo potrebno?
Klasić: Onima kojima je odnos prema povijesti postao najjači mobilizacijski faktor i sredstvo izgradnje nacionalnog identiteta, sredstvo jačanja patriotizma. Ako govorimo o Hrvatskoj, u njoj se devedesetih godina prošlog stoljeća dogodio specifičan fenomen: jedan od razloga veoma glasnog koketiranja sa anti-antifašizmom, često i sa fašizmom, upravo je situacija u kojoj se Hrvatska našla početkom devedesetih. Po mom sudu, dva su važna faktora utjecala na rehabilitiranje i na relativiziranje ustaštva u Hrvatskoj.
Koja dva faktora?
Klasić: Prvi je povratak u zemlju onih koji su 1945. napustili Hrvatsku zbog toga što su bili ustaše, njihovi suradnici ili simpatizeri. Devedesetih, ti su ljudi, donoseći sa sobom i jasno definiran narativ, postali faktor u političkom, vojnom, gospodarskom i kulturnom životu Hrvatske, što se nije dogodilo nigdje u Europi. Moj prijatelj koji je 1991. sa mnom upisao fakultet, te je godine prvi put došao u Zagreb iz Australije, zemlje u kojoj je rođen.
“Čujem da ste svi tamo bili za Antu Pavelića?”, pitao sam ga jednom.
“Nismo, nemoj tome vjerovati”, rekao mi je. “Moji su bili za Luburića”.
Za Maksa Luburića?!
Klasić: Tako je. Slični narativi vjerojatno danas postoje u Paragvaju, recimo, u nekakvim nacističkim enklavama; međutim, on nikada neće moći biti službeni narativ u Njemačkoj. Kada je riječ o Hrvatskoj, paradoks je tim veći što je devedesetih na čelu zemlje bio bivši partizan Franjo Tuđman, što je Hrvatska u svom Ustavu imala antifašizam i što je Dan antifašističke borbe bio državni praznik. Tako je bilo u teoriji. U praksi, svi antifašisti, ili barem većina njih, izgubili su ulice; uništavani su partizanski spomenici; ulice i trgovi dobivali su imena po potpisnicima rasnih zakona; osnivale su se vojne formacije koje su nazivane po ustaškim zapovjednicima i sl.
Što je drugi faktor?
Klasić: Drugi faktor je kontekst u kojem se Hrvatska našla 1991. Ratovalo se za neovisnu Hrvatsku, a protiv Jugoslavije, protiv komunizma; najveća prijetnja nama Hrvatima danas su Srbi, govorila je vlast. Kada je u povijesti bilo slično? Pa, 1941. tada se gradila neovisna Hrvatska, a protiv Jugoslavije, protiv komunizma. Najveća prijetnja toj državi također su bili Srbi.
U tom kontekstu, ustaše su na mala vrata počinjali dobivati oreol romantičnih patriota, romantičnih “boraca za hrvatsku stvar”, koji, istina, jesu griješili, ali, čujte-o tome ćemo kasnije raspravljati, sad nije vrijeme. Kad bi tim ljudima netko rekao čekajte, ustaše su činile strašne zločine, oni bi odgovarali: je, točno, ali činili su ih i partizani. I, što ste na kraju dobili? Dvije vojske koje su činile zločine, od kojih se jedna borila za samostalnu Hrvatsku, a druga za Jugoslaviju. U tom je duelu pobjedu odnijela prva struja.
Kako je danas?
Klasić: Situaciju u Hrvatskoj često uspoređujem sa Srbijom, i to u korist Hrvatske. Zašto? Zato što povjesničari poput Tvrtka Jakovine i mene, čiji su stavovi o hrvatskom nacionalizmu, o antifašističkom pokretu, o Titu veoma jasni, imamo pristup svim medijima od HRT-a do brojnih portala. Istodobno, moje kolege u Srbiji koji nisu revizionisti nemaju taj status, niti pristup medijima. Možda zato što Hrvatska, makar službeno, ipak počiva na antifašizmu i što su opet službeno partizanski pokret, ZAVNOH i NOB vrijednosti koje stoje nasuprot ustaškoj NDH. Sa druge strane, fakat je da se u Hrvatskoj, potpuno nepotrebno, konfrontiraju partizani sa braniteljima Domovinskog rata.
Mislite da ta konfrontacija nije na mjestu?
Klasić: Ako bi itko mogao biti uzor iz prošlosti kada je riječ o borbi protiv puno jačeg neprijatelja, o borbi protiv fašizma i fašizacije društva, o entuzijazmu obrane zemlje, onda su to partizani, ne ustaše. Ustaše su izdajnici, baš kao i četnici. U tom smislu je doista nevjerojatno da su devedesetih snage koje su se, kolaboracijom sa nacistima ili u međusobnoj kolaboraciji, lako odricale dijela teritorija svoje zemlje i koje su izdale najviše nacionalne interese, postale nacionalni heroji u Hrvatskoj i u Srbiji. Doduše, problem Hrvatske sa partizanima opet je vezan za 1991. Kako? Nakon napada JNA na Vukovar, u Hrvatskoj se krenulo sa pitanjem koju uniformu je nosio Tito. Pa, istu kakvu je imao major Šljivančanin kada je došao rušiti Vukovar. Tako smo u Hrvatskoj dobili tu inverziju: umjesto da proučavamo XX stoljeće da bismo shvatili što nam se dogodilo devedesetih, mi smo kroz devedesete počeli ocjenjivati i procjenjivati čitav XX vijek.
Viktor Ivančić mi je nedavno rekao da je “fenomen postkomunističkoga antikomunizma u Hrvatskoj poprimio naročite dimenzije kao kontinuirana bitka protiv nečega nepostojećeg, kao rat protiv sablasti u kojem, međutim, padaju stvarne žrtve”.
Klasić: I ja mislim da revizioniste u Hrvatskoj najviše muči uloga KPJ. Istina je da svi partizani nisu bili komunisti, ali je isto tako istina da bez KPJ ne bi bilo partizanskog pokreta. Pritom, svi su imali šansu: Vladko Mačekje bio na čelu najjače stranke koja nije bila u ilegali kao KPJ i koja je pred rat imala naoružane odrede, pa opet nije napravio ništa; umjesto što je slavila rođendane Adolfa Hitlera, Katolička crkva u Hrvatskoj mogla je više grmiti o nekršćanskom ponašanju novih hrvatskih vlasti, ali nije… Mora se, kažu danas, ukinuti zvijezda petokraka. Dobro, velim, ali Franjo Tuđman je tu istu zvijezdu nosio na čelu dvadeset godina najprije od 1941. do 1945, a onda i do 1961; napredovao je do generaImajora u trenutku kada se sudilo Andriji Hebrangu, Alojziju Stepincu, kada je bio Goli otok… Ako zvijezdu petokraku proglasimo za zločinački simbol, što je onda čovjek koji je tu zvijezdu nosio na čelu dva desetljeća? Je li i on zločinac?
I, što Vam odgovaraju?
Klasić: VeleTuđman je to shvatio kasnije. Što je također dokaz da se na Balkanu u povijest ulazi kao u samoposlugu: po potrebi uzimate ono što vam treba. U takvim interpretacijama biografija Franje Tuđmana počinje sredinom šezdesetih, kada on postaje disident: prije toga Tuđman kao da nije postojao. Ipak, to nije najveći paradoks.
Nego?
Klasić: Najparadoksalnije je to što su najveći jugonostalgičari u Hrvatskoj hrvatski desničari. Upravo oni najviše govore o Jugoslaviji: trideset godina nakon raspada te zemlje, oni se i dalje bore protiv Jugoslavije, protiv komunizma, protivUDB-eisl.
A upravo Vas optužuju da ste jugonostalgičar.
Klasić: Nisam, niti sam ikada bio. Te 1991. sam otišao u rat…
Sa koliko godina?
Klasić: Sa 18 godina. Bio sam dobrovoljac. Sa mnom su u hrvatsku vojsku otišli moj brat, moj najbolji prijatelj, sisački Srbin, naš najbolji prijatelj Hrvat… Naš prijatelj Hrvat kasnije je otišao u Njemačku i postao “super Hrvat”: moj prijatelj Srbin ostao je-Srbin, lako sam nosio uniformu hrvatske vojske, tih sam godina slušao Bajagu, dopisivao se sa svojim prijateljima Srbima… U moj stan je 1991. pala granata JNA, poginuli su mi dobri prijatelji… Zgrada u kojoj smo stanovali bila je osam kilometara udaljena od linije fronta. Vidio sam kada su iz Petrinje ispaljivali granate… Brojali smo ih i pokušavali da izračunamo koliko je sekundi potrebno da granata padne blizu naše zgrade. Vidio sam sve to i osjetio potrebu da branim svoju kuću, svoju obitelj, svoj grad Sisak, svoju zemlju… Je I’ to radi jugonostalgičar?!
Naravno, kao i mnogi, nostalgičan sam za prošlošću, ne za političkim sustavom: nostalgičan sam za svojim djetinjstvom, za načinom odrastanja, za okruženjem u kojem sam gledao najbolje filmove, najbolje sportaše, slušao najbolju glazbu… Ti aspekti izazivaju nostalgiju, njih se prisjećam sa poštovanjem.
Hrvatska je, baš kao i ostale nekadašnje jugoslavenske republike, u toj državi doživjela svoj procvat, pa mi je neshvatljivo zašto je danas Jugoslavija tako veliki crimen u Hrvatskoj.
