Video
Priča o kolektoru u Botunu postala je ključni politički problem Podgorice i možda najopasnija tačka pucanja vladajuće većine u gradu. Riječ je o postrojenju za prečišćavanje otpadnih voda koje je, objektivno, jedan od najvažnijih infrastrukturnih projekata za Glavni grad – i zbog ekologije i zbog obaveza prema Evropskoj uniji. Morača i Skadarsko jezero godinama trpe sve što Podgorica ispusti, a bez ovakvog sistema teško je i zamisliti ozbiljno zatvaranje poglavlja 27. Zbog međunarodnih ugovora, aranžmana sa finansijerima i donatorima, rok 31. decembar postavljen je kao crvena linija. Gradnja mora da počne, u protivnom prijete gubitak sredstava, penali i vraćanje cijelog procesa unazad za više godina.
POLITIKA „NEMA ALTERNATIVE“
Gradonačelnik Saša Mujović zato i vodi politiku „nema alternative“. Sa njegove strane kompromis ne postoji oko dvije stvari – lokacija ostaje Botun i radovi moraju da krenu odmah. Spreman je da nudi kompenzacije okolo – sanaciju bazena crvenog mulja KAP-a, dodatna ulaganja u opštini Zeta, obećanja o najstrožim ekološkim standardima, učešću Zete u nadzoru i upravljanju postrojenjem – ali nema promjene suštine. Projekat se ne seli i ne odlaže. Na taj način, Botun prestaje da bude tehničko pitanje inženjera i studija, a postaje politički test zrelosti za cijelu koaliciju.
DNP IZMEĐU PRIJETNJI I GLASANJA
U tom okviru Milan Knežević i njegov DNP odigrali su ulogu radikalnog glasnogovornika otpora. Knežević je Botun pretvorio u simbol pokušaja „da se Zeti na silu nametne ekološka bomba“, optužujući projekat za korupciju i tražeći da Specijalno tužilaštvo ispita ugovor sa stranim partnerima. Ključna politička prijetnja koju ponavlja je jasna: ako država ili grad pošalju policiju na mještane Botuna, DNP će napustiti i gradsku i državnu vlast.
Sinoćnja priča na jednoj podgoričkoj televiziji dodatno je zaoštrila taj narativ. Knežević je tu bukvalno „zakucao“ stvari. Tražio je moratorijum na radove dok se ne objave cjelokupni ugovori i studije, najavio da će „narod stati ispred mašina“, pominjao traktore i kamione kao živi štit, uz poznate dramatične rečenice tipa „nazad je groblje“. Takav ton ostavlja veoma malo prostora za tiho povlačenje. Što je retorika tvrđa, to mu je teže da se kasnije vrati u umjereniju poziciju, a da ne izgleda kao da je prevario sopstvene birače.
Dodatnu konfuziju stvara raskorak između DNP-a na terenu u Zeti i DNP-a u Podgorici. Dok Knežević u Zeti gradi priču o odbrani teritorije, odbornici DNP-a u Podgorici glasaju za akte koji praktično potvrđuju gradnju postrojenja u Botunu, ali na parcelama koje su u nadležnosti Glavnog grada. Tako je, na primjer, njihov odbornički klub glasao za program privremenih objekata koji administraciji daje okvir da projekat vodi u granicama Podgorice. Opozicija je to odmah iskoristila da pokaže dvostruku igru – javno se diže buna, a u gradskoj sali DNP glasovima drži sve što treba da bi se Botun ipak „progurao“.
DNP-OVE RUKE U PODGORIČKOJ VLASTI
Što se tiče političke težine DNP-a u Podgorici, ona je veća nego što broj odbornika na prvi pogled sugeriše. U Skupštini Glavnog grada sjedi pet odbornika u klubu „Za budućnost Podgorice – DNP – SCG – PCG“, od kojih se realno četiri vode kao DNP-ovi. To možda zvuči skromno, ali u rasporedu snaga njihove ruke su presudne. Poslije izbora, većinu su formirali PES i Demokrate sa 14 odbornika, koalicija Za budućnost Podgorice sa 13 i mali partner Pokret za Podgoricu sa 4. Ukupno 31 od 59 – taman koliko je potrebno za komotnu većinu. Ako DNP povuče svoja četiri odbornika, ta većina se ruši na 27. Formalno, gradonačelnik i izvršna vlast ostaju na funkcijama, ali Skupština postaje poprište permanentne blokade. Svaki budžet, svaka važna odluka, svaki novi plan zavisi od improvizovanih većina i preleta.
Paralelno, DNP ima i značajan kadrovski ulog u gradskoj upravi, kroz raspodjelu resora unutar koalicije Za budućnost Podgorice. Taj blok drži predsjednika Skupštine, više sekretarijata koji su direktno vezani za komunalnu infrastrukturu, kao i dio javnih preduzeća – puteve, tržišta, komunalnu inspekciju, sportske objekte, turističku organizaciju i drugo. Unutar tog paketa DNP ima svoje ljude, naročito u „komunalnom lancu“ koji je po prirodi stvari vezan za realizaciju projekta u Botunu. To znači da izlazak iz vlasti za njih ne bi bio samo simboličan već i vrlo konkretan gubitak uticaja, kontrolnih pozicija i pristupa resursima.
TRI SCENARIJA ZA PODGORICU
Ako se stvari ovako nastave, pred Podgoricom su tri glavna scenarija. Prvi je da DNP zaista napusti vlast u Glavnom gradu. Tada bismo dobili manjinsku administraciju, bez stabilne većine, sa čestim prekidima sjednica zbog nedostatka kvoruma, sa nervoznim krpljenjem glasova i neizvjesnošću oko svakog važnijeg akta. Grad bi formalno funkcionisao – komunalna preduzeća bi radila po inerciji, postojeći ugovori bi se izvodili – ali bi razvojne odluke, uključujući sve što se tiče dalje realizacije Botuna, bile pod stalnom prijetnjom blokade. Na kraju tog puta gotovo sigurno bi došli vanredni lokalni izbori.
Drugi scenario je reformatiranje većine bez DNP-a. PES i Demokrate bi pokušali da, uz dio koalicije Za budućnost Podgorice koji ostane lojalan (prije svega NSD i manji partneri), saberu novi blok i zatim ga nadograde manjim listama poput Evropskog saveza, SEP-a, Preokreta ili dijela liste Jakova Milatovića. Ta većina bi bila šarena i osjetljiva, ali bi imala jednu ključnu funkciju: omogućila bi da se kolektor ipak gradi, uz političku cijenu koja bi se rasporedila na veći broj aktera. PES i Demokrate bi morali pažljivo da pakuju takav savez kako ne bi izgledalo da su na mala vrata vratili DPS u odlučivanje. Istovremeno, malo je vjerovatno da bi tako jaka i još uvijek hijerarhijski najjača politička struktura kao što je DPS pristala na povratak u Podgoricu u formi svojevrsne kohabitacije – u ulozi tihog partnera bez ključnih poluga moći – jer bi to izgledalo kao spuštanje na nivo političkog statiste. Ipak, računica ostaje jasna – svaka većina bez DNP-a bi bila nekakav spoj „novih“ i „starih“ igrača.
Preporučeno
Treći scenario, možda najbliži dosadašnjem iskustvu sa crnogorskom politikom, jeste da DNP na kraju ne povuče ručnu do kraja. Knežević nastavlja da diže ton, dobija što više simboličkih ustupaka – objave dokumenata, dodatne ekološke kontrole, veće učešće Zete u nadzoru nad postrojenjem – a onda, kad mašine već budu uveliko na terenu, pokuša da predstavi priču kao „spriječili smo najgore, izborili smo bolje uslove“. Problem je što ga sopstvene izjave guraju u ćošak, što više Botun naziva pitanjem života i smrti, to će mu biti teže da uvjeri birače da je ostanak u vlasti koja je sve to potpisala racionalan potez, a ne klasična trgovina. Iznad svih ovih kombinatorika stoji suština, kolektor će, prije ili kasnije, morati da se gradi. Država i Glavni grad su već preduboko u ugovorima, evropskim obavezama i finansijskim aranžmanima da bi se jednostavno okrenuli i rekli „nećemo“. Pitanje više nije da li će Podgorica dobiti postrojenje u Botunu, nego ko će politički platiti račun za to što nije izgrađeno ranije i ko će danas imati hrabrosti da javno potpiše da se gradi baš tu. Podgorica će ovu krizu preživjeti, ali je otvoreno u kakvom će političkom stanju izaći. Sa novom većinom bez DNP-a, sa manjinskom vlašću koja životari do novih izbora, ili sa istom većinom u kojoj je DNP oslabio sopstveni kredibilitet, ali nije smogao snage da stvarno ode
