Video
Izjavu Krivokapića prenosimo integralno:
Ova Vlada je čvrsto opredijeljena da jasno i sa istinoljubljem pogleda u oči svim istorijskim činjenicama i da klekne pred žrtvom koju je podnio ili podnosi bilo koji naš građanin. Naš evroatlantski integracioni kurs naravno da nas obavezuje da vodimo računa o našoj ulozi u globalnom interesu i Evrope i čovječanstva, ali prije svega o stradanjima i naporima koje su podnosili i podnose svi građani Crne Gore.
Danas se sa tugom sjećamo naših žrtava i najiskrenije dijelimo bol sa porodicama koje su u NATO bombardovanju ondašnje države SRJ, izgubile svoje najmilije. Prije dvadeset i dvije godine, mi smo kao društvo i država ostali bez građana koji bi danas predstavljali našu udarnu stvaralačku, progresivnu i obnoviteljsku moć. Kao roditelj, i kao čovjek, i kao premijer, i kao građanin kojeg „sve rane moga roda bole“, klanjam se pred njihovom nevinom žrtvom.
Ne bih danas pominjao ni pravdu ni nepravdu, ni sudije niti dželate, niti razloge ni ciljeve koji su prethodili ovoj tragediji. O svemu tome je izlišno govoriti kada stojimo danas nad humkama koje su ishod koji nema popravke niti utjehe. I naravno da ćemo se sjećati i žrtava, i sirena, i fijuka, i patnje, i naravno da će naše sjećanje biti opomena svima i uvijek da smo društvo prema kom svi moraju imati istinski respekt, poštovanje, razumijevanje, i da naglasim, pokajanje.
Most o kojem je čuveni nobelovac pisao kao o tački na kojoj se sretaju i razmjenjuju i obogaćuju civlizacije, filosofije, kulture, religije i vjekovi, u Murinu je za Crnu Goru postao simbol jedne tragedije i primjer kako sve što genijalni um može da osmisli, jednim potezom sile i nemilosrdnosti postaje spomenik tuge i tragedije.
Na dvadeset i drugu godišnjicu od početka NATO bombardovanja, naročito se sjećamo i pominjemo imena djece koja su naši nezaboravni, najtragičniji simboli surovog stradanja civila: trinaestogodišnjeg Miroslava Kneževića, desetogodišnje Julije Brudar i dvanaestogodišnje Olivere Maksimović i ostalih herojskih žrtava koje smo podnijeli te 1999. godine, ali i svih onih naših predaka koji su izgubili svoje živote takođe u bombardovanjima koja su zadesila Crnu Goru odsvukuda tokom Drugog svjetskog rata, kada su takođe stradali nedužni građani.
Svi naši izgubi i sva naša stradanja danas treba da nas opomenu da smo skupo, da smo preskupo plaćeni i da je prilika koju imamo da izgradimo prosperitetno društvo razumijevanja i tolerancije došla nakon naših velikih pravednih i nevinih žrtava, i da tu priliku ne smijemo da ispustimo.
Možda će neko reći ili pomisliti da je naše današnje skromno obilježavanje ovog tužnog dana izraz licemjerja ili pukog protokola. Možda će i navoditi kao argument za takav stav neke naše diplomatske smjernice, evropsku integraciju Zapadnog Balkana, ili članstvo CG u NATO-u, ali želim da poručim i dobronamjernim kritičarima i onima koji to zasigurno nijesu, da nismo Vlada koja trguje niti licitira, niti ćemo to ikada raditi sa ljudskim dušama i najintimnijim osjećanjima. Niti postoji, niti će biti vladinog koncepta ili agende koja će naša srca ohladiti ili nas otuđiti od naših građana, jer onda ne bi izvršavali dužnost zbog koje smo konstituisani.
Preporučeno
Naravno da ne zaboravljamo ni devetnaestogodišnjeg Sašu Stajića, niti jednu žrtvu koju smo tokom prošlosti podnijeli, jer bi činom zaborava izdali svetinju života. Ali zarad iste svetinje i budućnosti naše djece, okrećemo novu stranicu naše istorije, u kojoj, nadajmo se, neće biti krvi i suza!
