Bivši ambasador Slovačke u nekadašnjoj Jugoslaviji, Francuskoj, UNESCO, Belgiji, Luksemburgu i Crnoj Gori, ugledni slovački diplomata i ekspert za region, čije se poruke pažljivo slušaju u zemljama Zapadnog Balkana, ističe u razgovoru za Pobjedu da se Crna Gora vrijednosno i mentalno sve više vraća u balkansku prošlost.

Obilježavamo 20 godina nezavisnosti. Slavimo veliki jubilej, ali se čini da smo danas pred većim izazovima nego te istorijske 2006. Da li biste povjerovali da Vam je neko 2006. godine rekao da će Crna Gora za dvije decenije voditi iste identitetske bitke? Gdje su, prema Vašem mišljenju, uzroci ovog stanja?

LIPKA: Naravno da ne bih povjerovao. Referendum pod „pokroviteljstvom“ Evropske unije bio je organizovan i završen po najvišim evropskim demokratskim standardima. U referendumu su ravnopravno učestvovali blok za nezavisnu Crnu Goru i blok za zajedničku državu sa Srbijom. Oba bloka su se obavezala da će poštovati rezultat referenduma bez obzira kakav bude njegov ishod. Rezultat referenduma su odmah priznali svi – Europska Unija, pet stalnih članica UN, i – Srbija. A predsjednik Srbije Boris Tadić je već 27. maja zvanično posjetio Crnu Goru. Bilo je za očekivati da je pitanje državno-pravnog odnosa Crne Gore i Srbije riješeno zauvijek i da će se budući odnosi Crne Gore i Srbije razvijati kao odnosi dvije nezavisne, ravnopravne i prijateljske države.

Međutim, brzo se pokazalo da su predstavnici bloka za zajedničku državu i rukovodstvo Srbije obnovu nezavisnosti Crne Gore priznali samo formalno, ne i suštinski. Nijesu prihvatili činjenicu da će Crna Gora svoju državnu politiku kreirati i voditi prema svojim interesima, koji su se razlikovali od interesa Srbije. I koji su sve manje kompatibilni.

Da napravimo malu digresiju: Crna Gora se nakon referenduma oslobodila tereta neriješenih i nerješivih problema iz zajedničke prošlosti, okrenula se sebi i svojoj budućnosti, izgradila je građansko multietničko društvo, a kao glavni cilj svoje državne politike je definisala ulazak u društvo demokratskih razvijenih država, u zajednicu zajedničkih europskih vrijednosti putem integracije u NATO a Europsku Uniju. I tom cilju je podredila unutrašnju, regionalnu i vanjsku politiku, kao i geopolitičku orijentaciju.

Srbija je ostala zarobljena u svojim starim nacionalnim programima. Glavni strateški cilj Srbije je bio i ostao ujedinjenje svih Srba Zapadnog Balkana u jednoj državi. Ovaj retrogradni program je presudno uticao i utiče na unutrašnju, regionalnu i inostranu politiku Srbije. Na njenu geopolitičku orijentaciju. I na odnose sa susjednim državama gdje žive Srbi. Problem je u tome da Srbija se još nije odrekla ambicije da utiče na njihovu unutrašnju politku.

Istorija pokazuje da je multietničko društvo najlakše destabilizovati otvaranjem identitetskih pitanja. Ako želite iz Referenduma izvaditi njegovu sadržinu, dati novo reducirano zanačenje pojmu nezavisnosti države, onda prvo morate promijeniti crnogorski identitet društva i građanski koncept države zamijeniti etničkim. Ovaj modus operandi je u Crnoj Gori postepeno postao dnevna politika nacionalističkih snaga.

Ova politika dobila je novi vjetar u leđa nakon izbora u avgustu 2020. godine kad je postala zvanična državna politika jednog dijela izvršne vlasti i parlamentarne koalicije.

Međutim, zakoni fizike važe i u politici. Istorija se uvijek dešava u amplitudama koje se smjenjuju. Crna Gora nije izuzetak.

Bili ste predsjednik Republičke referendumske komisije. Crna Gora je bila u vrijeme referenduma podijeljena, između dva bloka vladalo je veliko nepovjerenje. Pretpostavljam da je to nepovjerenje postojalo i u Referendumskoj komisiji, koja je bila sastavljena na paritetnoj osnovi. Kako ste uspjeli da to nepovjerenje prevaziđete, da u relativno kratkom vremenu pripremite uslove referenduma, da se cijeli proces završi na miran, demokratski način? U čemu je bila tajna Vašeg uspjeha?

LIPKA: Ne radi se o mom uspjehu, radi se o uspjehu svih članova Referendumske komisije i svih ljudi koji su sudjelovali u pripremi referenduma.

Prvi uslov uspjeha je bila apsolutna transparentnost. Ja sam nakon svake sjednice Komisije imao pres konferenciju na kojoj sam javnost obavijestio šta smo radili, šta smo uradili, šta nijesmo uspjeli.

Uloga Republičke referendumske komisije je bila da u skladu sa lex specialisom i evropskim demokratskim standardima pripremi tehničke uslove za organizaciju referenduma. Moj zadatak je bio da organizujem rad Komisije, da obezbijedim da se njeni članovi dogovore oko svih tehničkih pitanja koja bi mogla da utiču na transparentnost, a eventualno i na rezultat glasanja. Često se radilo o stvarima koje danas možda ne izgledaju kao važne, na primjer: kakve će biti glasačke kutije, kakvi će biti zapisnici sa glasačkih mjesta, kakav će biti glasački listić, na kakvom papiru će biti štampan, na koji način će se zaokruživati sudbonosno DA ili NE… ali tada je sve bilo važno. A najvažnije, apsolutno neophodno je bilo da svako rješenje bude usvojeno glasovima oba bloka. U suprotnom slučaju bi postojao rizik da jedan od blokova, nezadovoljan nekim rješenjem, napusti proces. I to bi bio kraj referenduma jer referendum mogao da se organizuje samo uz učešće oba bloka. Neodržavanje već dogovorenog referenduma bi imalo nesagledive posljedice po stabilnost Crne Gore. 

Predstavnici oba bloka su gotovo uvijek imali potpuno drugačije mišljenje o mnogim pitanjima i veoma odlučno su branili svoje stavove. Nijesu bili spremni da se dogovore za kompromisno rješenje koje bi bilo prihvatljivo za oba bloka. Pa su tražili da ja odlučim. Ja sam to uvijek odbijao, rekao sam da je referendum njihov zajednički projekat i da oni moraju zajedno odlučiti o svemu i prilikom svakog pitanja sam insistirao da moraju donijeti odluku konsenzusom. Naravno, uključivao sam se u diskusije koje su ponekad trajale bukvalno satima i pomagao sam da pronađu zajedničko rješenje. Da skratim priču: prihvatili su moj model rada i sve važne odluke Komisije od njene prve sjednice do 21. maja 2006. bile su donešene konsenzusom oba bloka. Danas to izgleda kao lak zadatak, ali tada tako nije bilo.

Kad je Komisija završila sa radom, sve članove sam pozvao na zajednički ručak. Svi su prihvatili moj poziv. Atmosfera na tom dugom ručku je bila veoma relaksirana i prijateljska. To je bilo najveće priznanje za moj rad na čelu Komisije.

Za vrijeme referenduma su Crnu Goru vodili ozbiljni političari i na strani pozicije i na strani opozicije. Kakve su političke elite koje danas vode Crnu Goru? 

LIPKA: Političku scenu Crne Gore uoči i za vrijeme referenduma ne treba idealizovati. I tada je društvo bilo podijeljeno po svim šavovima i tada su u politici djelovale veoma različite snage, neke spremne i na sukobe. Međutim, glavnu riječ su vodili ljudi koji su imali solidno obrazovanje, građansku kulturu ophođenja, viziju budućnosti i određeno političko i životno iskustvo, koji su bili sposobni da prihvate za njih bolne kompromise da bi izbjegli eventualno ponavljanje tragičnih događaja koji su pratili proglašenje nezavisnosti drugih jugoslovenskih republika. Zahvaljujući njima i njihovoj odgovornosti referendum se završio na miran način i Crna Gora je pokazala svoju demokratsku zrelost, svoj demokratski karakter i kapacitet. Da to sažmemo: u intervjuu, koji sam vam dao 21. maja 2025, na ovu temu sam metaforički rekao da „su se tada politikom bavili džentlmeni“. 

Naravno, u politici i danas postoje džentlmeni i upravo zahvaljujući njima društvo nekako uspijeva da zadrži barem svoj osnovni građanski karakter uprkos svim negativnim izazovima i pojavama. Problem današnjice je u tome da se u politiku uguralo mnogo ljudi koji su kupili diplome na opskurnim fakultetima, koji nemaju nikakvo životno iskustvo ni viziju, koji vjeruju da istorija počinje njihovim ulaskom u politiku, koji ne poštuju ni zakone, ni pravila, ni dogovore, koji umjesto argumenata upotrebljavaju uvrede i koji se u politici održavaju neprestanim dizanjem etničkih i drugih tenzija.

Još veći problem je da u politici danas ne postoje efikasni zaštitni mehanizmi koji bi ovakve pojave izgurali na margine društva. I da su ljudi oguglali maltene na sva kršenja ne samo političkih već i građanskih, a i ljudskih pravila i normi.

Ove pojave su danas prisutne u mnogim državama, mada ne u istom obliku i intenzitetu. Mislim da je ova situacija posljedica mnogih faktora: između ostalog, veoma visokog nivoa tolerancije na anticivilizacijsko djelovanje i negativnog uticaja konspirativnih medija i društvenih mreža, koje nesmetano šire dezinformacije i ekstremne ideologije. 

Crna Gora je za 14 godina otvorila samo 14 poglavlja i nije ni na polovini pregovaračkog procesa. Svima je jasno da Vlada do kraja 2026. ne može završiti pregovore sa EU. I iz Brisela stižu poruke da se to može desiti u prvoj polovini 2027. Da li je realno da Crna Gora uđe u EU 2028? Kako vidite realni datum ulaska Crne Gore u EU?

LIPKA: Mislim da 2028. godina nije realna. Nije realno da Crna Gora do kraja ove godine, dakle za sedam mjeseci, zatvori 19 poglavlja. I još manje je realno da u 2027. godini zatvori preostala poglavlja što se već najavljuje iz Brusela. 2027. godina je izborna godina i uoči parlamentarnih izbora, u toku izborne kampanje, niko se neće ozbiljno baviti evropskom agendom. A poslije izbora cijeli proces će čekati na formiranje nove vlade.

Spajićeva vlada je imala određenu šansu da – zahvaljujući visokom nivou toleranciji Evropske komisije – pregovaračka poglavlja zatvori do kraja 2026. godine. Međutim, tu šansu nije iskoristila jer je pristupni proces podredila potrebama unutrašnje politike vlade, odnosno veoma heterogenim ciljevima parlamentarne koalicije. Da se na vrijeme otarasila nagaznih političkih mina, koje nemaju veze sa pristupnim procesom, ali ga nepotrebno koče, da je na vrijeme u proces uključila i opoziciju i sve segmente društva, da je ispunila jedan dio Kopenhaških demokratskih kriterijuma, onda bi Crna Gora možda mogla da pregovore završi u planiranom roku. Danas je već kasno – nema dovoljno vremena.

Međutim, ni zatvaranje svih pregovaračkih poglavlja u predviđenom roku ne bi Crnoj Gori otvorilo vrata Unije. Glavni problem se nalazi u oblasti preuzimanja zajedničkih evropskih vrijednosti i upravo u ovoj oblasti Crna Gora ima najveći deficit. Nalazimo se u paradoksalnoj situaciji: na jednoj strani postoji ograničen tehnički napredak, a na drugoj stagnacija i čak nazadovanje u oblasti preuzimanja vrijednosnih kriterijuma, dakle u oblasti demokratije i vladavine prava u najširem značenju te riječi. Umjesto da se približava vrijednosnim standardima Unije, Crna Gora se vrijednosno i mentalno sve više vraća u balkansku prošlost. Zbog toga ne vjerujem da bi neke liberalno-demokratske članice potpisale, odnosno ratifikovale pristupni ugovor sa zemljom čija vlada sasvim ne dijeli zajedničke vrijednosti Unije. I preuzeli na sebe rizik da se nova članica jednog dana promijeni u „trojanskog konja“ tuđih interesa.

Prema mom mišljenju, pristupni proces Crne Gore sa Unijom će završiti tek nova vlada Crne Gore, formirana nakon izbora u junu 2027. godine. Uz uslov da bude istinski proevropska i da završi sve preostale tehničke i vrijednosne obaveze. Crna Gora bi onda mogla postati članica Unije krajem ove ili na početku buduće decenije, konkretnije 2030. ili 2031. godine.

Ako Evropska unija daje zeleno svjetlo da se usvoje protivustavni zakoni o unutrašnjim poslovima i ANB-u i poruči da se to može naknadno poboljšavati, šta to govori o politici EU? Čini se da će sve dopustiti samo da dokažu da je proces proširenja živ, pa i po cijenu evropskih vrijednosti?

LIPKA: Tužno je i apsolutno kontraproduktivno po pristupni proces kad Evropska komisija – naglašavam: Komisija, a ne Unija, dakle ne države članice – „daju zeleno svjetlo da se usvoje protivustavni zakoni“ s obrazloženjem da se mogu naknadno ispraviti. Te naknadne ispravke se neće desiti, oba zakona će biti implementirana u usvojenom obliku i imaće negativno dejstvo u oblasti vladavine prava i ljudskih i građanskih sloboda, stvoriće prilike da se u granicama zakona nezakonito utiče na izbornu kampanju uoči parlamentarnih izbora 2027. godine. To je stvarno kontraproduktivno po interese Crne Gore i Unije: moglo bi se desiti da neke liberalno-demokratske članice Unije ne potpišu pristupni ugovor Crne Gore upravo zbog ova dva zakona.

Slažem se sa Vama da Evropska komisija toleriše mnoge stvari samo zbog toga da pristupni proces sa Crnom Gorom, ali takođe i politiku proširenja održi u životu iz geopolitičkih razloga. To je razumljivo, međutim, nije razumljivo ni prihvatljivo da se u tom procesu zaboravlja na demokratske Kopenhaške kriterijume, koji su bitniji od tehničkih. Rezultat ove politike je, kao što sam već rekao, da na jednoj strani imamo tehnički napredak u broju zatvorenih poglavlja, a na drugoj nazadovanje i sve lošiju situaciju u oblasti demokratije i vladavine prava i sve nestabilnije društvo.

Slučaj ova dva zakona vidim i u širem kontekstu: izgleda da je „neko“ pokušao da u Crnoj Gori primijeni novu metodologiju pristupnog procesa prije nego što je bila usvojena. Da objasnim: iz radionice kabineta predsjednice Evropske komisije je ovog proljeća izašao prijedlog nove metodologije „obrnutog proširenja“: prvo primiti kandidatske države i tek onda tražiti da ispune kriterijume. Srećom po Uniju i po kandidate, države članice su ovaj prijedlog odmah odbacile.