Ljumović: ‘Oslobađaju’ nas od crnogorskog identiteta, jezika, kulture…

Ako Jakov Milatović u nedjelju postane predsjednik države i ako nakon parlamentarnih izbora 11. juna ostane sadašnja ili slična politička struktura, to može da bude vrlo ograničavajuće za razvoj građanske države Crne Gore i njenog kulturnog i svakog drugog identiteta, kaže za Al Jazeeru Janko Ljumović, profesor na Fakultetu dramskih umjetnosti na Cetinju.

Kaže kako je sve ono što se događalo od prošlih parlamentarnih izbora 2020. godine pogoršalo i na „novi način pokrenulo stare probleme, i to sa pozicija moći, sa vrlo fatalnim pristupom“.

„Mi jesmo mlada demokratija, ali ne počinje život ovdje od 30. avgusta 2020. godine. Nama kao građanima smeta stav da nas je tog datuma neko ‘oslobodio’. Koriste se neke riječi, formulacije i narativi koji proizvode negativne efekte u osnovnim relacijama, u ponašanju, one reflektuju fatalizam, uspostavljaju neki poredak koji je potpuno neprirodan. Sukob drugačijih politika je ovdje, u Crnoj Gori, vrlo izražen“, kaže bivši ministar kulture (2016) i nekadašnji direktor Crnogorskog narodnog pozorišta.

‘Ataci na Crnu Goru su strateški i dugoročni’

„Oslobodioci vrlo jasno nameću narativ u kojem ideja crnogorske nacije, kulture, identiteta, jezika, pa sve do crkve apsolutno ne postoji. Negacija tog identiteta je, naravno, izazvala reakciju crnogorske strane“.

Sudeći po svemu što živimo od 2020. godine, jasno se može sagledati ta tendencija koja problematizuje građansku crnogorsku državu, uključujući njenu kulturu, što je proces koji će to sve više i više potiskivati, dok se ta tema iz određenih krugova izruguje i banalizuje, što je u potpunoj suprotnosti sa onim što možete da vidite u savremenoj Evropi, čak i u regionu, u 21. vijeku, dodaje.

„Opasnosti su definitivno potiranje crnogorskog identiteta. To se radi od vrlo grubih narativa i mjera koje sprovode takvu politiku, do nekih ‘mekih’ ili suptilnih nosilaca takvog narativa, ali ima i onih koji relativizuju stvari, ne vide problem ili pristaju na skidanje odrednice crnogorsko / crnogorska. Ta konfuzija koja se nameće pokušava da skrajne identitet koji jeste crnogorski u smislu kulture, jezika, tradicije, svih onih elemenata koji su bitni“, smatra Ljumović.

„Ataci na Crnu Goru i poništavanje svega crnogorskog su strateški postavljeni, dugoročni su, traju mnogo godina, decenija, pa čak i stoljeća unazad. U savremenosti imate potpuno novu dimenziju, koja danas računa na kontekst globalizovanog svijeta, kada možete još više da gubite, tako da identitet se ne stiče nametanjem, parolama, bilo kojim strategijama; ja vjerujem u identitet koji je evolutivan, koji nastaje u ljepoti doživljaja tog identiteta. Crnogorski identitet u osnovu nije okrenut u opozitu, da bi negirao ili poništio neki drugi identitet“, rekao je sagovornik.

„Imamo problem diskontinuiteta, odnosno odsustva jakih institucija, Univerziteta, Crnogorske akademije nauka i umjetnosti, medija, od 1918. pa sve do obnove nezavisnosti Crne Gore 2006. godine. Crna Gora je u tom periodu bila slabo razvijena republika, u svim bivšim Jugoslavijama, to se moglo sagledati u toj kapacitiranosti kroz slabu razvijenost obrazovanja, prije svih Univerziteta, zatim naučnih radova…“

‘Malo ko je saglasan s kritičkom kulturom’

Ne može se reći da vladajući sistem od nezavisnosti do 2022. godine nije vodio računa o kulturi, identitetu, crnogorstvu… ali je na neki način pogubio kriterijume evaluacije i nije se suočavao sa učinkom određenih praksi koje je sam instalirao.

„Najveći problem crnogorskog društva je odnos prema kritičkoj kulturi, izostanak značajnog broja kvalitetnih ljudi koji nijesu bili članovi vladajuće partije itekako se osjetio, partijski kadrovi imali su ključnu ulogu, ali ne i kapacitet da to iznesu na kvalitetan i uspješan način“.

„Oni ni danas nisu svjesni svoje greške, uključujući onu koju je prošla vlast učinila 2016. godine smjenama na Univerzitetu. Tada sam dao ostavku na mjesto ministra kulture. Ako pristajete na gaženje autonomije uspješnog Univerziteta, koji je imao rezultate, onda zaista imate veliki problem, pitanje je kakvu poruku šaljete, dozvoljavate da ta institucija ne mora ozbiljno da radi, da je mjera uspjeha nebitna… Problem Demokratske partije socijalista [DPS] je taj što nije slušala i uvažavala kritičke sudove i kritičke glasove predstavnika zajednice, koji su to radili iz najbolje namjere“, kaže Ljumović.

Od velikog broja kulturnih manifestacija i festivalizacije života smatra da je Crna Gora uletjela u konfliktno i haotično stanje. Ono može problematizovati kulturološki ugao, kvalitet komunikacije i procesa u okviru crnogorskog kulturnog identiteta i njegove krhkosti i loše pozicije, koja jednostavno mora da se bori za neko svoje pravo.

‘Moramo što prije pobjeći iz vlastite ušuškanosti’

„Tu je i navođenje na nacionalističke politike, biću ovdje konkretan, mislim na velikosrpske projekte, vrlo loše determinišu cijelu situaciju“.

U Crnoj Gori postoji problem unutar segmenta društva i kulture ljudi koji su previše „ušuškani“ unutar istomišljenika, pa taj kontekst ili stepen kritičke kulture nije dovoljno izražen da bi se „sami sa sobom bavili“.

„Pitanje je kako sve to ispraviti, popraviti, poboljšati, jer nije sve izgubljeno… Nadam se i vjerujem da ćemo, na osnovu svih ovih iskustava i ‘ušuškanosti’ u smislu da je dovoljno povratiti nezavisnost države bez razmišljanja šta su kriterijumi jačanja državnog identiteta, voditi računa o standardima. Ne smijemo sebi dati luksuz da vodimo različite kadrovske politike i improvizacije sa vrlo upitnim kapacitiranostima onih koji su prije te procese vodili“, rekao je Ljumović.

Umjetnost i kultura neće spasiti svijet, jer nema moć da promijeni politiku, ali može, posebno u maloj zajednici, da afirmiše procese i da se radi na evaluaciji, na onome što je zapravo pitanje vrijednosti. Ako je bobra umjetnost, bez obzira na nacionalni prefiks, ona ulazi u polje univerzalnih, ujedno i evropskih vrijednosti. Nešto što nije dobro i kvalitetno ne može biti biti dobro ni nacionalno.

„Male države nemaju pravo i luksuz da se neodgovorno ponašaju prema svojoj kulturi. Duboko vjerujem da kultura može da senzibiliše zajednicu, da otvori perspektivu određenog ponosa u nekoj kulturi ili naciji, da bude tačka susreta. Crna Gora je oduvijek imala kroz ljude i djela kontekst svih nacija i vjera koje ovdje žive, imamo u artefaktima primjere vrlo kvalitetnih i vrlo dragocjenih vrijednosti. No, ako bi pitali da li bi takve vrijednosti mogle da nastanu u današnjem vremenu, odgovor je negativan“.

‘SPC je vrijedno radio, a mi smo to samo gledali’

„Radili smo na planovima i reformama obrazovnog sistema, narativ ili sadržaj o istorijskom identitetu Crne Gore je prisutan u nastavnim planovima, ali smo zaboravili da su mediji danas moguće mnogo važniji oblikovatelj kulturnih potreba, znanja i svijesti ljudi i građana, pa smo toliko otvorili svoje medijsko tržište i iznenadili se zašto su skoro sve televizije sa nacionalnom pokrivenošću u Crnoj Gori iz Srbije. Taj obrt koji se desio u produkciji sadržaja, koji je najvulgarniji, uz sve efekte globalne estradizacije kulture takav je da je društvo u velikoj opasnosti. Ta naša otvorenost je toliko relativizovala brojne značajne teme, uključujući naš identitet“.

„Optužujemo Srpsku pravoslavnu crkvu [SPC] ili prosrpski kontekst kako je aktivno radio na različitim oblicima kulturnih institucija, knjižara i medija, dok smo mi tu potpuno zakazali. U vrijeme kad sam bio ministar kulture zagovarao sam, predlagao, molio više strukture za otvaranje knjižara, objavljivanje određenih djela i publikacija, ali se to, nažalost, nije desilo“, kaže Ljumović.

„Nerijetki pozivi na takozvano pomirenje meni, kao Crnogorcu, građaninu Crne Gore, izgledaju karikaturalno. Lako ću se i jednostavno složiti sa bilo kim da je to, naprimjer, dobra knjiga ili odličan film, ali mi ćemo onda ovdje doći do pitanja da li je to pisano na crnogorskom jeziku, da li on uopšte postoji, da li ikako treba pisati na tom jeziku; odnosno da li je to napisano na srpskom jeziku… Najviše se plašim fatalističkog ambijenta koji kriterijume i standarde stavlja u drugi plan i vrlo jasne politike koje počivaju na kulturnoj raznolikosti koju toliko obesmišljavaju“.

„Ovdje postoji tendencija kao da se plašimo da kažemo termin crnogorski ili crnogorsko, odnosno da je, možda, bolje da kažemo da je nešto iz Crne Gore. Primjer je Crnogorsko narodno pozorište, za koji su neki ne tako davno predlagali da se zove samo Narodno pozorište ili Narodno pozorište Crne Gore, očito aludirajući i želeći da se izbjegne termin crnogorsko. To samo naizgled zvuči isto, da nema neke velike razlike, ako se referišemo na građanina, jer Crna Gora je građanska država, to bi trebalo biti u redu. Ali, ako nam je primarno etničko, onda taj termin crnogorsko nekome smeta i želi da ukloni nešto što bi trebalo biti jednostavno i logično“, govori Ljumović.

‘Kada verbalni napadi mogu prerasti u fizičke?’

Kaže kako je tokom kampanje i (pred)izbornog procesa granica kulture i ponašanja „prešla granice“. Davno je prošlo vrijeme kada se vodilo računa o političkoj kulturi, globalni pravci idu ka banalizaciji, što se najbolje vidi kroz javno mnijenje, preko društvenih mreža.

„Ne možemo eksplicitno reći kako kandidati ili prva linija nosilaca tog projekta, ulazi u prostor govora mržnje, ali se ‘ispod radara’ i čitajući između redova može primijetiti negativan odnos spram drugog i drugačijeg, pogotovo kroz te famozne komentare na društvenim mrežama. Kada čitate te komentare primjećujete da kandidati nešto negativno nijesu rekli, ali je izvjesno da im je to bila namjera.

Taj fatalizam ili aktivizam atakuje na drugog i onda možemo govoriti o ambijentu da su neke dobre granice pređene, da živimo stvarnost koja je na granici verbalnih sukoba. Intenzitet ili količina uvreda, govora mržnje su takvi da s jedne strane možemo govoriti kako ostaju unutar tog prostora društvenih medija, ali se možemo i moramo zapitati da li i kada oni mogu postati fizički izvjesni“, zaključuje Janko Ljumović.