Predsjednik Nove srpske demokratije Andrija Mandić je ponovo aktuelizovao priču o promjeni Zakona o državljanstvu Crne Gore – davnašnju ideju Beograda čiji je cilj obezbjeđivanje formalno-pravnih pretpostavki da o svemu u Crnoj Gori odlučuju i državljani Srbije, „Crnogorci poreklom“.
Genijalna ideja da žitelji Srbije glasanjem odlučuju o Crnoj Gori prvi put je lansirana uoči referenduma kada je tadašnji predsjednik Vlade Srbije Vojislav Koštunica odnio u Brisel spisak od, kako je tada objavljeno, 264.802 „državljanina Crne Gore koji žive u Srbiji“ (Beta, 16. jun 2005.). Tražio je od EU da omogući da i oni glasaju na referendumu. Međutim, nadležnog evropskog komesara za proširenje Ollija Rehna nijesu dojmili Koštuničini argumenti, pa je na referendumu kao meritoran za glasanje ostao princip prebivališta. Valja znati, a korisno je za buduća razmatranja, da su, dakle, na referendumu na kojem je obnovljena nezavisnost Crne Gore pravo glasa imali punoljetni građani s prebivalištem u Crnoj Gori. Ne samo državljani Crne Gore, već i državljani Srbije koji su ovdje živjeli. Dakle, državljanin Crne Gore koji je živio u Srbiji, svoje biračko pravo je ostvarivao tamo, i, logično, nije imao pravo glasa u Crnoj Gori. Ali je u Crnoj Gori imao pravo glasa državljanin Srbije koji je imao ovdje uredno prebivalište u trajanju koje zakon propisuje kao uslov.
Zvanični Beograd i njegovi politički predstavnici u Crnoj Gori znali su nakon referenduma da s vremena na vrijeme potegnu priču o „nepravednom“ rješenju koje je na snazi u Crnoj Gori, ali do sada nijesu bili u prilici da u vezi s tim bilo što učine. Sada je situacija drugačija.
O dvojnom državljanstvu nema univerzalnog pravila
Generalno, kada je riječ o osobama s više državljanstava, u svijetu postoje različiti modeli, ali se u najvećem broju zemalja razlikuju slučajevi sticanja državljanstva rođenjem ili prijemom. Postoje države koje ne sprečavaju niti sankcionišu svoje građane da pored državljanstva te zemlje imaju i drugo državljanstvo. Postoje one koje to ne sankcionišu ako je drugo državljanstvo stečeno rođenjem, ali insistiraju na odricanju od drugog državljanstva u slučaju naturalizacije. I konačno, postoje države koje ne dopuštaju svojim građanima da imaju i državljanstvo neke druge države. Crna Gora spada u tu grupu.
Državljanin Crne Gore može nekažnjeno imati državljanstvo druge države ako je to drugo državljanstvo stekao prije početka primjene važećeg Zakona o crnogorskom državljanstvu, dakle prije 5. maja 2008. Ako je nakon tog dana stekao drugo državljanstvo – po sili zakona bi trebalo da mu bude oduzeto državljanstvo Crne Gore. Trebalo bi, ali se to ne događa. Imamo u ovom trenutku na dvije od tri najviše državne dužnosti ličnosti koje su nakon stupanja na snagu Zakona o crnogorskom državljanstvu stekla državljanstvo Republike Srbije, ali za to nijesu snosili posljedice. Jedina javna ličnost koja je snosila posljedice ove vrste je, prema do sada objavljenim podacima Predrag Popović.
Zašto je crnogorski zakon ovakav kakav je
Crna Gora restriktivan zakon ima, po obrazloženju prilikom donošenja, kako bi se zbog malog broja stanovnika zaštitila upravo od onoga što je namjera i svojevremeno Vojislava Koštunice, a sada izvjesno i Andrije Mandića. Ukidanje restriktivnog principa, i liberalizacija dobijanja omogućila bi masovan prijem u crnogorsko državljanstvo.
Ustav Crne Gore propisuje u članu 45 da „pravo da bira i da bude biran ima državljanin Crne Gore koji je navršio 18 godina života i ima najmanje dvije godine prebivališta u Crnoj Gori“.
Dakle, plan je jasan. Prvo se izmijeni Zakon o crnogorskom državljanstvu, onda novi državljani Crne Gore prijave boravak i nakon dvije godine eto stotina hiljada sigurnih glasova.
Vijesti su objavile da je Andrija Mandić tražio da mu provjere „uproednu praksu“. To će, jasno je, izroditi novi vid pritiska „argumentacijom“ da je crnogorska praksa rijetka. Što nije sporno. Rijetke su zemlje koje imaju toliko malo stanovnika i tako otvorene aspiracije jednog susjeda.
„Uporedna praksa“ će pokazati i to da u EU ne postoji jedinstvena politika. Neke članice dopuštaju više državljanstava, malobrojne su koje to i dalje ne dopuštaju, a od ove godine dopušta ga i Njemačka – država koja je do sada važila za bastion klauzule o samo jednom državljanstvu.
Gdje plaćaš porez – tamo i glasaš
No, gotovo sve države odreda imaju bitnu odrednicu – pravo glasa ne nosi državljanstvo već prebivalište – drugim riječima – glasaš tamo gdje plaćaš porez. SAD su tu na primjer čak restriktivnije – američki državljani plaćaju porez u SAD gdje god da žive.
Jedan od principa na kojem počivaju moderne države je direktna povezanost oporezivanja i predstavničke demokratije. To znači konkretno: glasaš tamo gdje plaćaš porez. Ne možeš glasati u jednoj zemlji, a porez plaćati drugoj.
Dakle, to što će mogućom liberalizacijom Zakona o crnogorskom državljanstvu neko steći još jedan pasoš – nije naročit problem dokle god drugi pasoš ne koristi za kršenje zakona. Problem je ako neko ko ne živi odnosno ko nema prebivalište u Crnoj Gori glasa, dakle, i odlučuje o Crnoj Gori.
Preporučeno
EU je i 2006. i ponovo ove godine zauzela decidan stav da se protivi promjeni Zakona o crnogorskom državljanstvu ako bi ga promjena omogućila izborni inženjering. A upravo je to namjera.
Video