Video
Glavni problemi, kako otkri Vesna Bratić u neđeljnom performansu su – nepravoslavci i mogućnost da – baš oni – imaju bilo kakve veze sa potpisivanjem temeljnog ugovora države Crne Gore sa Srpskom pravoslavnom crkvom.
Važe li onda, po Vesni Bratić, temeljni ugovori koje je Crna Gora potpisala sa Islamskom zajednicom, Vatikanom ili Jevrejskom zajednicom? Ili su možda validni samo zato što ih je potpisao – pravoslavac?
Na žalost ministarke Bratić, u Crnoj Gori postoji mnogo vjera i naroda. I temeljne ugovore potpisuje predstavnik građana, a ne vjernog naroda ili naroda uopšte.
Pominjanje Draginje Vuksanović-Stanković u zapaljivom obraćanju narodu gospođe ministarke možda bi moglo da odagna sumnje u iskonski nacionalizam i klerikalizam četvorostruke ministarke. No, jed usmjeren protiv Vuksanović-Stanković pokazuje stepen mržnje koji isijava Vesna Bratić.
Mržnje prema svemu i svakome ko je drugačiji – to je plodno tlo za fašističke ideje koje, na našu žalost, emituje profesorica koja je doktorirala „Slike Amerike u djelima Sema Šeparda i Dejvid Memeta“.
Zanimljivo, upravo je ovaj posljednji jedan od scenarista Hanibala.
Pa kad smo već kod Hanibala, sjetimo se scene u kojoj Entoni Hopkins hrani žrtvu, Reja Ljotu, sopstvenim mozgom. Vješto spremljenim.
Vesna Bratić je napravila odlučan potez: od čorbe kuvanih žaba u kojoj se krčkamo decenijama, prešla je na novi nivo u kome pokušava da građane hrani sopstvenim mozgovima, jer je mislila da su dovoljno anestezirani. Zapravo, napravila je uslugu kada je svima prosula kofu… hladne vode posred face u nedjelju veče.
Jer, ono za što se mislilo da je umrlo sa devedesetim pokazalo se kao veoma živo. Opasnije nego ikad. Izletjelo je iz glave ministarke svih resora koji mozak treba da nam hrane: ta ostrašćenost koja vodi do najtežih oblika mržnje, prema pojedincima i grupama. Ako je išta dobro od buke i bijesa Vesne Bratić, onda je to – njena iskrenost u objavi vlastitih svjetonazora.
Od građana ova vlada pravi Golume. „My precious“ ima samo Bratić, mi ga, da prostite, nemamo. Jer ljubav je jedno, a ostrašćenost koja uvodi u mržnju je drugo.
No, opasniji od Bratić su njene kolege Jakov Milatović i Milojko Spajić; oni koji bez zapaljive retorike stoje pored nje i smješkaju se na njeno, tačno kao po spisku, prozivanje predstavnika nesrba i nehrišćana. „Sve si, Vesna, u pravu“, misle mladi ministri, školovani u Japanu i na Oksfordu.
I ta scena otkriva još jedan plan. Ako se ministarka samozapalila, ta dva momka koja su vidjela svijeta – nijesu. I onda je jasno: Vesna Bratić nije neki usamljeni glas koji se konačno javio nakon godinu ćutnje i oslobodio sve što mu je na srcu bilo. Spajićevo i Milatovićevo ćutanje, čak i dan poslije, je znak odobravanja govora mržnje i satanizacije drugoga i drugačijeg.
Ne, nije se čuo nijedan ministarski glas protiv. Može li se pretpostaviti da je Vlada na nekoj vanrednoj whats app sjednici usvojila prijedlog dopuna i izmjena nekog njima imanentnog zakona o govoru mržnje, u kome se dopušta vrijeđanje svega i svakoga ko ne zastupa nacionalne i vjerske stavove nekog člana Vlade?!
Možda se Milatović i Spajić ne razumiju u ono što radi resor Vesne Bratić. Oni su ekonomisti koji su osmislili plan nazvan „Evropa sad“, a pokazali su da je „Evropa nikad“. I hvala, najiskrenije, obojici za „digitron“, za uvećanje plata, novi polovni automobil, za tri krave i putovanje na Kubu…
Dobro je i što učestvuju kao građani u protestima, iako je čudnjikavo što ministri izlaze iz zgrade Vlade da bi protestovali – ispred zgrade Vlade. Ali, sve je OK; građani treba, ako misle tako, da mirno protestuju protiv manjinske vlade i protiv svih vlada – uvijek. I moraju. I da je mijenjaju.
Možemo mi uvijek bez većinskih i manjinskih vlada…
Ali, valjalo bi da mladi ministri znaju, ako već njihova koleginica Bratić ne može da sasluša: bez manjina Crna Gora ne može – nikad. Jer takva nije bila i nikad neće biti Crna Gora.
Preporučeno
Zato, ministarko Bratić, beskrajno Vam hvala što ste konačno progovorili. Sad valjda svi znaju sa čim imamo posla.
