Video
Posrijedi je otvoreno pismo “jednog od utemeljivača nezavisne štampe u Crnoj Gori” u kojem objašnjava Filipu Vujanoviću zbog čega nije prihvatio poziv da prisustvuje njegovoj inauguraciji za predsjednika Republike, koja je održana na Cetinju 11. maja 2003. Perović najprije navodi razloge koji su govorili u prilog prihvatanja Vujanovićevog poziva, a onda i one koji su ga opredijelili da ostane doma. Ovi drugi razlozi, u vremenu današnjem, neuporedivo su zanimljiviji. Zato ih evo…
“Ipak, gospodine predsjedniče, ja se na toj svečanosti ne bih osjećao kao slobodan čovjek. Prije dvanaest godina bio sam u masi na koju su sa prozora Manastira cetinjskog bile uperene mitraljeske cijevi jedinice Amfilohija Radovića i Željka Ražnatovića Arkana. Nepozivanjem oca Mihaila na svečani prijem, Vi ste iznova prisvojili Amfilohija Radovića i sve njegove zločine. Time ste nama – stotini hiljada crnogorskih građana – koji smo organizovali duhovni život izvan drevne Crnogorsko-primorske mitropolije, zbog toga što je njen poglavar duže od decenije koristi protiv Crne Gore i protiv ljudi i boga, poslali poruku da smatrate kako je izmirenje u Crnoj Gori moguće jedino pod Amfilohijevim okupacionim uslovima.
Zato bih se ja, gospodine predsjedniče, da sam došao na svečanost sa Amfilohijem kojem se iskazuju počasti i odsutnim Mihailom, osjećao kao sužanj kakav sam bio i onda pred Manastirom cetinjskim.
Ne osjećam se ništa manje sužnjem time što nijesam došao na svečanost, ali sam sebe oslobodio stida koji bi me mučio da sam došao pod uslovima koje ste mi ponudili.
Ne bi valjalo, gospodine predsjedniče, da tokom predstojećih pet godina na dužnosti predsjednika Crne Gore ne učinite ništa kako bi sužanjstvo u njoj bilo podnošljivije.”
Istorija ne obiluje primjerima tako dramatične promjene pogleda sužnja na okupatora, kakav se desio na relaciji Miodrag Perović – Amfilohije Radović. Još je manje takvih tranzicija proteklo bez osjećaja stida pred ljudima i bogom. A, mimo ovoga slučaja, teško da ima ijednoga koji je izdignut na nivo vrline i čina za ponos, kakvim Miodrag Perović pokušava predstavi svoj prelazak na ideološko-političke pozicije Amfilohija Radovića.
Na pozicije koje je još jedan Moračanin definisao ovako: “nema veće mržnje od one kojom izdajnik mrzi izdanu domovinu”.
Je li ovo još jedan primjer legitimne promjene pogleda na vrijednosti i ljude? Ili još jedan dokaz da su ljudi kvarljiva roba, sa maloprodajnom cijenom i rokom trajanja?
Preporučeno
Odaberite odgovor.
