Piše: Blagota Mitrić
Pravo ili pravna norma, bilo koje pravne snage, je pravilo o ponošanju ljudi u svakoj državi, koja tako pravi svoj pravni poredak kroz jedinstvo i skladnost pravnih normi i ljudskog ponašanja. Međutim, postoje situacije koje prosto ,,izazivaju” suprostavljenost raznih propisa sa ponašanjem pravnih subjekata, kada za isti pravni odnos ,,konkuriše” više propisa.
Taj pravni fenomen se zove unutrašnji sukob zakona (propisa), za koje u razvijenim država postoje tzv. unutrašnje kolizione norme, koje na osnovu tzv ,,odlučujućih činjenica” rješavaju taj sukob. To Crna Gora još nije uradila, pa sav teret pada na leđa Ustavnog suda, koji, putem tumačenja prava, donosi odgovarajuću odluku za konkretni slučaj.
Stoga je predsjednik države, koristeći svoja ustavna ovlašćenja, ili svoje ustavno pravo, i, ako hoćete izvršavajući svoju ustavnu obaezu (,,Predsjednik je dužan da…zakon vrati Skupštini na ponovno odlučivanje u određenom roku”). Uz obrazloženje da zakoni nijesu ustavni jer su donijeti, a da nije bilo kvoruma za početak rada Skupštine, pa je ova situacija dovela do političkog ,,usijanja” kod aktuelne vlasti, sa podnošenjem krivičnih prijava protiv DIK-a, o čemu sam javno govorio u negativnom smislu. S druge strane, tvrde da je predsjednik povrijedio Ustav, vraćajući zakone na ponovno odlučivanje, jer su imali kvorum, o čemu sam takođe javno govorio…
Sada je riječ o tome: đe nalaze osnov za povredu Ustava, kada norma iz člana 94 Ustava, potpuno jasna i nedvosmislena? Čak, hipotetički gledano, i da se utvrdi da nijesu postojali valjani razlozi za ,,vraćanje zakona”, ne mijenja suštinski ništa u pogledu predsjednikove odgovornosti za navodnu povredu Ustava, jer ga u konkretnom slučaju ,,brani” sam Ustav, odnosno – prvo norma iz člana 95 st 1 tač. 3 da ,,Predsjednik Crne Gore ukazom proglašava zakone”, a zatim već citirani člana 94. koji ga prosto obavezuje da je “Predsjednik Crne Gore dužan da proglasi zakon u roku od sedam dana od dana usvajanja zakona, odnosno u roku od tri dana ako je zakon usvojen po hitnom postupku ili da zakon vrati Skupštini na ponovno odlučivanje”( stav 1 ovog člana). U drugom stavu člana 94 stoji njegova obaveza ,,da je dužan da proglasi ponovno izglasani zakon”.
Dakle, potpuno je neupitno da je u svemu postupao po svakoj riječi ovog člana Ustava, jer je i rok od tri dana ispoštovan pošto su zakoni izglasani 30. decembra 2020.g. Prema Zakonu o rokovima, rokovi počinju teći sjutri dan poslije donošenja akta, tj. 31.decembra, a odluku je donio 02.01.2021.g., dakle trećeg dana. Stoga, mislim i tvrdim sasvim slobodno i pouzdano da ne postoji pravni osnov za podnošenje inicijative, mada je njihovo pravo za takvu radnju zagarantovano članom 150 stav 1 Ustava CG.
Ustavna norma iz člana 94 se može tumačiti samim čitanjem, jer je toliko jasna i nedvosmislena da svako tumačenje, mimo jezičkog i logičkog, bilo puko pravno ,,filozofiranje”.
Činjenica je da ovakvi slučajevi su rezultat izvjesne konfuzije u pojedinim zakonima, koji unose konfuziju u cio pravni poredak, pa iz ovoga se može zaključiti da je država dužna, kao i sve njene najvažnije državne institucije, bez obzira na trenutno stanje kohabitacije, u budućoj doradi pravnog poretka, moraju shvatiti da pravo konačno bude u okvirima pravde, da pravda bude stožer prava, jer će pravo tada postati u najvećoj mogućoj mjeri legitimno u svom izvoru (jer će izvirati iz pravde) i legalno u svojoj primjeni, (jer će imati oslonac u pravdi)…
U ovom smislu, pravna sigurnost svih građana Crne Gore, kao neodvojivi elemenat pravde, bez obzira na sve njihove različitosti, biće glavni stožer pravne države Crne Gore, a time i garant njenog sveukupnog razvoja i napretka. Uostalom, i Ustav propisuje da suverenost pripada građanima, i kad to u praksi potpuno ostvarimo, Crna Gora će biti i demokratska i građanska država u punom smislu te riječi.
Na kraju, jedan lični pečat: bez obzira što je Crna Gora bila podijeljena oko obnove njene državnosti, činjenica je da se to osnovno i elementarno svojstvo njeno, ne može nikada promijeniti, a za to istorijsko pregnuće i dostignuće, najveće zasluge i najveću slavu ima predsjednik Milo Đukanović, što mu se mora priznati za sva vremena, bez obzira na neke stranputice tokom dosadašnje izgradne Crne Gore, kao samostalne i suverene države, i to u formi odgovarajućeg zakona, pošto je on faktički postao istorijska ličnost Crne Gore za života, o čemu sam pisao prije petnaestak godina, da to bude i pravno potvrđeno.
Preporučeno
(autor je redovni profesor Prava u penziji i akademik DANU)
Video