Može li biti dogovora sa Amfilohijem?

Prije neki dan sastali su se crnogorski premijer Duško Marković i srpski mitropolit Amfilohije, što je u dijelu javnosti izazvalo nedoumice, da se, možda, ne radi o dogovaranju za ostvarivanje najave predsjednika Crne Gore Mila Đukanovića o osnivanju jedinstvene Pravoslavne crkve Crne Gore.

Iako je u zvaničnome saopštenju rečeno da je predmet susreta bio prijedlog novoga zakona o vjerskim zajednicama, te da se susret zbio na inicijativu Mitropolije, ovještali sumnjičavci vjeruju da su i tom prilikom razgovarali, kako vele, “ka’ ono nekad” i “našli se” po onoj staroj: popustićemo malo mi, popustiće malo oni…

Istina je: u nekim ranijim vremenima međusobna ispomoć je i Amfilohiju i DPS-u uvijek bila dobročiniteljna. No, ima li danas osnova za takve “zavjereničke” pretpostavke? Sumnjičavci nude da se razmotre neki detalji.

OSNOVANA SUMNJA

Poodavno se zna da poglavar SPC u Crnoj Gori, kao sopstveni i svetosavski interes, cilj i “istorijski” zadatak ima da potpuno “srbizuje” Crnu Goru, crnogorsko tlo, crnogorsku kulturu, pa i crnogorski duh. Ako je to tako, ko, onda, može očekivati, ili makar pomisliti, na Amfilohijevo približavanje ideji o obnovi istorijske Crnogorske crkve, pa makar i pod nazivom Pravoslavna crkva Crne Gore?! Mitropolit Amfilohije je, s druge strane, za svoje planove o takozvanom “pomirenju pravoslavnoga naroda” (čitaj: o svetosavskoj srbizaciji nacionalnih Crnogoraca) imao podršku, pa i pomoć naših državnih organa i nekih državnika. Setimo se, nije bilo davno, da je Crnogorskoj pravoslavnoj crkvi i tadašnji šef države Vujanović odricao “kanonsko” postojanje. Znano je i da državni organi nijesu reagovali kada je, prije desetak i više godina, ustanovljeno da je SPC, tokom restauracije nekoliko stotina sakralnih objekata, namjerno devastirala i od njih napravila vizantijsko-svetosavske crkve. Pa ono oko podizanja metalne crkvice na Rumiji i uništavanju jednoga vrlo značajnoga, vjekovnoga crnogorskoga kulta i tradicije.

A što tek reći na izostanak reagovanja države na činjenicu da su neki državni organi omogućili da SPC nezakonito prisvoji – upiše u katastar više stotina crnogorskih vjerskih objekata i drugih nekretnina, što je postalo vlasništvo Beogradske patrijaršije.

AMFILOHIJEVI MANEVRI

E, sad, valja podsjetiti da je na potonjemu kongresu DPS-a, u program zadataka upisano da u ovome mandatu u Crnoj Gori treba ustanoviti jednu pravoslavnu crkvu! To je i bio osnov da predsjednik Đukanović objelodani za mnoge neočekivano zalaganje za ostvarivanje toga programskoga zadatka, dakle ne za obnovu CPC, već stvaranje Pravoslavne crkve.

I mada veći dio javnosti, reklo bi se, ne vjeruje da je za tu nakanu moguće dobiti “saglasnost” mitropolita SPC, sumnjičavci podsjećaju na još neke zanimljive detalje.

Recimo, malo ko sumnja u to da mitropolit Amfilohije dobro zna da je CPC bila autokefalna, inače, uz ostalo, ne bi, još davne 1992. godine, povjerljivim pismom (uz blagoslov srpskoga patrijarha Pavla), molio ondašnjega patrijarha moskovskoga i cijele Rusije, Aleksija Drugoga da falsifikuje Diptih Ruske pravoslavne crkve iz 1850. godine. Preciznije: da izbriše rečenicu u kojoj se govori o postojanju “autokefalne crnogorske mitropolije”.

Takođe, treba podsjetiti da je mitropolit Amfilohije, prilikom svetkovine otvaranja grandioznoga srpskoga Hrama u Podgorici, uz ostalo, rekao: “Tamo đe je arhiepiskopija, tamo je i samostalna crkva, a to je kazao je on i Cetinjska mitropolija”, uz važnu napomenu da je i on “predstavnik suverene države Crne Gore”!

ISTORIJSKE LAŽI

Uprkos toj verbalnoj ekvilibristici, uprkos znanju istorijskih činjenica o Crnogorskoj autokefalnoj crkvi, Amfilohije i njegova svetosavska družina, ipak, uporno obmanjuju javnost da je Srpska crkva utemeljila crnogorsku državu. Iako i oni znaju da je SPC ovđe instalirana tek nakon okupacije Crne Gore, da je karađorđevićevska vlast nasilno prigrabila i istoriju Crne Gore i CPC, sve uvijajući u garašaninovske oblande.

Kiteći se “tuđim perjem”, dakle, decenijama već “peru svoju biografiju” i pokušavaju, ne samo da negiraju i kinje negdašnju i sadašnju CPC, već je nehrišćanski nastoje “ubiti”, takoreći, naočigled i u prisustvu njenih vjernika…

I sve to uprkos činjenici da nikad niko iz CPC, niti iko od pravoslavnih Crnogoraca, nije ni pokušao da negira pravo i potrebu ovdašnjih Srba, odnosno vjernika SPC, da takvo svoje opredjeljenje praktikuju u svim pravoslavnim crkvama u ovoj, crnogorskoj državi. Poznati su stavovi rečenoga srpskoga mitropolita, recimo, o Duklji i Dukljanima, njegove tirade o prokletim Dukljanima i prikivanju za Vezirov most itd… To mu ništa, ipak, nije smetalo da, nekoliko godina poslije, posegne za svime što je dukljansko i osnuje Dukljansku eparhiju SPC, svojatajući sve dukljansko kao srpsko, pa i samoga arhonta Petra, kneza Vojislava i ine Vojislavljeviće.

NACIJA “DUGOG REDA”

I što ćemo sad, govori li rečeno o principijelosti, ili nemoralnosti, kad je u pitanju Amfilohije i njegovo paktiranje sa DPS-om? Odnosno, ima li tu politikantske prevrtljivosti, ili se samo radi o vještome prilagođavanju realnome vremenu, zarad dugoročnih ciljeva?

Teza koju povremeno plasiraju Amfilohije i drugi srpski šovinisti, o navodnoj namjeri crnogorskih vlasti da “i dalje zavađaju pravoslavni narod”, u suštini, predstavlja nastojanje da se potvrdi da je taj “jedinstveni” pravoslavni narod- srpski. Sve to, naravno, ide na vodenicu vjekovnih pokušaja da verifikuju tvrdnje o nepostojanju Crnogoraca kao nacije. Uz ostalo, upravo takvim stavovima i ponašanjem oni produbljuju “svađe” sa Crnogorcima, kojima, eto, ne priznaju ni osnovna ljudska prava. Žaleći se “do neba” kako su, navodno, ONI ugroženi od Crnogoraca. Koji, je li, ne postoje kao narod i nacija?!

Ako je sve tako očigledno; ako makar i manji dio državne vlasti “zna za jadac” i ako, zaista, poznaje istoriju svoje zemlje, pa time i istoriju CPC onda i dalje ostaje ne samo nejasno, nego i nepojmljivo: zašto država tako dugo praktikuje i nastavlja neprimjeren odnos prema CPC? Crkvu koja je utemeljila i crnogorsku državu i naciju, koja je Crnogorce učila i naučila čojstvu, slobodarstvu i rodoljublju.

Nije riječ samo o nedostatku brige prema nekretninama, njihovoj predaji u vlasništvo drugoj državi, već prvenstveno o temeljnim ljudskim pravima vjerujućih Crnogoraca. Crna Gora jeste poodmakla na putu ka članstvu u EU, dakle, ka demokratskom svijetu Zapada. Hoće li se to ostvariti i uz aktuelno negiranje osnovnih ljudskih prava Crnogorcima prava na slobodu ispoljavanja vjerskih uvjerenja?

Nakon svega, dakle, što se zna o prošlovjekovnoj realnosti pravoslavlja u Crnoj Gori, kako tumačiti spekulacije o eventualnoj saradnji mitropolita Amfilohija sa vlastima Crne Gore, u vezi ponude predsjednika Đukanovića da se stvori jedna Pravoslavna crkva?

Umjesto daljeg koketiranja sa teorijama zavjere, valja se, po ko zna koji put, javno obratiti nadležnim organima ove države da odgovore na pitanja: -Kada će vjerujući nacionalni Crnogorci moći da ostvaruju svoja temeljna ljudska prava i kada će država stvoriti uslove da oni sami odlučuju o tome đe će i kako će iskazivati svoja religijska uvjerenja?

-Do kada će mitropolit CPC Mihailo i njegova pastva da se “smucaju” po ledinama, uzaludno moleći i očekujući da im “snaga države” obezbijedi mogućnost da, u negdašnjim svojim crkvama, izražavaju svoja vjerska osećanja? Najzad, do kada će dio državnoga aparata pomagati Srpskoj pravoslavnoj crkvi da čuva vjerski monopol, odnosno isključivo pravo da “pokriva” sve pravoslavne vjernike u Crnoj Gori!?

Optimisti vele: Ako će to, makar u osnovi, biti regulisano najavljenim novim zakonom o vjerskim zajednicama, onda, valja sačekati još i to. Ako toga ne bude ni ovom prilikom, država Crna Gora neće “otputovati” među demokratske zemlje Evrope, niti će uspjeti da predugo izdrži “sama sobom” – bez svojega istorijskoga utemeljitelja, svoje CPC!

Preporučeno